10.09.2011. / 08:00

 

Feljton

Tariq Ali: Rujansko iznenađenje

Britanski publicist, književnik i politički aktivist pakistanskog podrijetla Tariq Ali u svojoj knjizi "Sukob fundamentalizama - križarski ratovi, džihad i suvremenost" u izdanju Profila, nastoji sagledati događaje nakon 11. rujna unutar nešto šire povijesne perspektive. Ali daje vrlo zanimljiv i ponešto drugačiji opis nastanka i razvoja islama, sa svim njegovim doktrinama pa tako i pojavom fundamentalizma, od proroka Muhameda, križarskih ratova, Osmanskog Carstva pa sve do modernih vremena obilježenih brojnim političkim prevratima i kolonijalnom vladavinom zapadnih zemalja. Donosimo vam ulomak iz njegove knjige.

Tjeralica za Osamom bin LadenomTjeralica za Osamom bin LadenomDogađaji od 11. rujna stvorili su vrlo mnogo medijskog preuveliča­vanja, ali ideja da oni predstavljaju novu epohu ili povijesnu pre­kretnicu je propaganda. Nije prvi put da su se „zagrijani" stručnjaci urotili da bi pojačali značenje događaja i time povećali svoju važ­nost. Bestidno je prihvatiti da su stravične smrti više od 3 000 ljudi u sad-u moralno mnogo odbojnije od 20 000 života koje je putin uništio kad je sa zemljom sravnio grozni ili svakodnevne žrtve u palestini i iraku.

U stvarnosti, teroristički je napad ojačao domaću i međunarod­nu poziciju bushove administracije, što joj je osiguralo bjanko ček UN-a, potporu rusije i kine te proširilo njezin utjecaj na zapadu i u središnjoj aziji. Međutim, pravi test doći će u mjesecima i godinama nakon što se okonča bombardiranje afganistana. Kasnije aktiviranje uzvratnog udarca u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i Egiptu moglo bi destabilizirati svjetski poredak na neočekivane načine.

SAD - nedodirljivo utočište

Prvi sam put u prosincu-siječnju 1966./67. shvatio da je kopno SAD-a nedodirljivo utočište, sveti prostor koji nikada ne može biti povrijeđen. Bio sam u sjevernom Vijetnamu zajedno s malom skupinom promatrača iz Sjeverne Amerike i Zapadne Europe. U ime Suda za ratne zločine uspostavljenog na inicijativu dvojice filozofa, Bertranda Russela i Jean Paula Sartrea, istraživali smo američke ratne zločine za koje su tek malobrojni na zapadu mogli povjerovati da se događaju.

Jednog je dana u južnoj provinciji Thanh Hoa bombardiranje bilo tako snažno, razaranje toliko neizdržljivo, a prizor civilnih žrtava, većinom žena i djece, toliko ganutljiv da sam krajem tog tjedna na konferenciji za tisak izgubio živce. Primijetio sam da je velika šteta što američki gradovi nikada nisu bili bombardirani u bilo kakvom ratu. Da se takvo što dogodilo siguran sam da bi obični Amerikanci shvatili da taktika ove vrste ujedinjuje stanovništvo i ispunjava ga mržnjom protiv onih odgovornih za takve napade. Tako bi mogli mnogo više suosjećati s Vijetnamcima. Britanski generalni konzul u Hanoju imao je slično mišljenje i mirno mi je priopćio, uz čaj i sendviče u veleposlanstvu, da mu je, kad je začuo grmljavinu ame­ričkih bombardera, prvi poriv bio uzeti pušku i pucati po njima. Me­đutim, moje su primjedbe šokirale kolegicu članicu suda, radikalnu američku novinarku, Carol Brightman. Privatno me strogo ukorila i upozorila da bi takve primjedbe mogle biti krivo protumačene u SAD-u, a sigurno je da ne bi pomogle antiratnom pokretu.

Blizanci prije rušenjaBlizanci prije rušenjaSjećanje na taj razgovor vratilo mi se 11. rujna. Događaji su zasi­gurno ujedinili američki narod, ali daleko od toga da su ih natjerali da shvate da je takva taktika neučinkovita jer su bili spremni podr­žati osvetničko bombardiranje bilo koje zemlje i bilo kojeg cilja bilo gdje na svijetu. Jedna mi je stara prijateljica u New Yorku opisala svoj šok kad joj je jedan američki crnac kojeg je srela na ulici rekao: „Trebali bi otići ondje i zatrti im trag, baš kao što smo to učinili s in­dijancima." Mnogi antiratni liberali, prevelike kukavice da bi branili novi rat, kod kuće su postali odlučni dok su klicali bombarderima. Takvo je raspoloženje prevladavalo, ali mnogi koji nisu govorili bili su ušutkani strahom. Sljedeći sam razgovor zabilježio nedugo nakon što se odigrao, u listopadu, kada sam u New Yorku bio zbog konferencije koju je održavao Graduate center of the city Univer­sity. Uzeo sam taksi od zračne luke i vodio pristojan razgovor s bje­lobradim latinosom, čiji je taksi bio okićen američkom zastavom:

JA: Gdje ste bili 11. rujna?

ON (gledajući me oštro u retrovizoru): Zašto pitate?

JA: Samo pitam.

ON: Odakle ste?

JA: Iz Londona.

ON: Ne, mislim, odakle ste zapravo?

JA: Iz Pakistana.

ON: Ja sam taliban. Pogledajte me. Ne, ne. Ja sam iz srednje Amerike. Zar se ne vidi?

JA: Samo sam se pitao jeste li bili igdje u blizini Blizanaca tog dana.

ON: Ne, nisam, ali ne bi mi bilo važno i da jesam.

JA: Kako to mislite?

ON: Ne bi bilo važno ni da sam poginuo. Važno je da su oni bili pogođeni. Bio sam sretan. Znate zašto?

JA: Ne.

ON: Znate li koliko su ljudi ubili u srednjoj Americi? Znate li?

JA: Recite mi.

ON: Stotine tisuća. Da, ozbiljno. Još uvijek nas ubijaju. Zaista mi je drago što su ih pogodili. Mi smo dobili svoju osvetu. Žao mi je onih koji su umrli. To je više nego što oni osjećaju za nas.

JA: Zašto živite ovdje?

ON: Moj se sin ovdje školuje. Radim da bih platio njegovo obrazo­vanje. Morali smo doći ovamo zato što nam kod kuće nisu ostavili ništa. Ništa. Nema škola. Nema sveučilišta. Zar mislite da bih radije bio ovdje nego u svojoj zemlji?

Te bi opaske šokirale mnoge Amerikance, ali ne i Chalmersa John­sona, koji je svoje sugrađane pokušao upozoriti na opasnosti koje su pred njima. On je to činio cijelu godinu prije nego što su otmičari pogodili Pentagon:

„Uzvratni udarac" je kratica za izreku da nacija žanje što je posijala, čak i ako u potpunosti ne zna ili ne razumije što je posijala. S obzi­rom na njihovo bogatstvo i moć, Sjedinjene američke države bit će glavni primatelj u predvidljivoj budućnosti svih očekivanih oblika uzvratnog udarca, posebno terorističkih napada protiv amerikana­ca u i izvan oružanih snaga bilo gdje na zemlji, uključujući i unutar Sjedinjenih američkih država.

Posljedica 11. rujna

Amerikanci ne poznaju rat na svom teritorijuAmerikanci ne poznaju rat na svom teritorijuDanas nas zabrinjava posljedica. Prava bilanca bit će moguća tek na­kon nekoliko godina, ali nužno je iznijeti nekoliko uvodnih opaski. To je bio najočitiji čin nasilja koji je svijet vidio u realnom vremenu u posljednja tri desetljeća. Svjetske medije koji svoj veo obzira bacaju preko svakodnevnog nasilja u drugim dijelovima svijeta, čineći ga tako nevidljivim, odmah je privuklo mjesto zločina. To je bilo suđe­nje O. J. Simpsonu i smrt princeze Diane proporcionalno uvećano za stupnjeve magnitude. »A kada bi i bilo tako, komentatori, pi­skarala i oni koji to nisu podjednako, činili su neumoran i poznat zbor. Padala je kiša klišeja, tjedan za tjednom: „Svijet se zauvijek promijenio", „Nikada više neće biti isti", „Gdje ste vi bili kada je prvi zrakoplov udario prvi toranj?" itd.

Je li se bilo što stvarno promijenilo nakon 11. rujna? Je li došlo do temeljite promjene u svjetskoj politici? Mislim da ne. Promjene u po­litici SAD-a stvorile su daljnju nestabilnost u dijelovima svijeta, a ni­šta nije učinjeno, barem dosada, da bi se pozabavili s ukorijenjenim uzrocima problema. Pregled američkog odgovora na 11. rujna ne otkriva mnogo toga što je originalno. No, to bi se moglo promijeniti ako nemiri u Saudijskoj Arabiji i Pakistanu dosegnu višu razinu.

Sjedinjene američke države vodile su rat protiv Afganistana, uklonile talibane s vlasti i uspostavile svoju vladu. Što je u tome novo? General Butler nas je već prosvijetlio o tome koliko se to često činilo, i u čije ime, u Latinskoj Americi tijekom posljednja dva sto­ljeća. Nešto novo u Aziji? Teško. Mosadek je srušen u Iranu, Bhutto uklonjen u Pakistanu, na šeika Mujiba izvršen je atentat u Bangla­dešu, nekoliko je režima postavljeno i svrgnuto u jugoistočnoj Aziji, a Japan je, sve do nedavno, bio ustrojen kao de facto jednostranačka država čije su temelje postavile bivše kolege generala Tojoa u su­radnji s generalom Douglasom MacArthurom. Činjenica da se Sje­dinjene američke države ponašaju kao imperijalna sila teško da je nova za veći dio svijeta. Neke od kritika koje dolaze od tražitelja eu­ropskoga „trećeg puta" jednostavno su slučaj kiseloga grožđa. Oni su nostalgični za Clintonovom erom jer ih je stari pastuh „mnogo više uključivao" i činio sve da se osjećaju kao da su, kao i Monica Lewinsky, i oni dio akcije, mada je svakome bilo jasno da su oni jednostavno iskorišteni. Muškarci i žene uz Busha manje su skloni lijepim riječima.

Nije osoba Osame bin Ladena ili čak mreža al-Qaide ta koja je sićušna u usporedbi čak i s najmanjom arapskom vojskom. Pita­nje je zašto obrazovani sloj Saudijaca, Egipćana i Alžiraca gravitira prema individualnom terorizmu i zašto su oni, kao pojedinci, spre­mni žrtvovati svoje živote u tom postupku? Otmičari odgovorni za nasilje 11. rujna nisu bili nepismeni, bradati fanatici iz planinskih sela Afganistana. Svi su oni bili visokokvalificirani, profesionalci iz srednje klase. Trinaest od devetnaest muškaraca koji su sudjelovali bili su građani Saudijske Arabije. njihova su imena prepoznatljiva. Trojica Alghamdija očito su iz kraljevske provincije Hidžaz, mjesta svetih gradova Meke i Medine. Mohamed Atta, rođen u Egiptu, pu­tovao je noseći saudijsku putovnicu. Bez obzira na to je li on zapravo dao konkretna naređenja ili nije, ono što je neosporno jest da je većina pravih kadrova Osame bin Ladena (nasuprot običnih vojnika) smještena u Egiptu ili Saudijskoj Arabiji, u dva glavna saveznika Sjedinjenih američkih država u regiji, izuzevši Izrael. Potpora bin Ladenu je snažna u Saudijskoj Arabiji. Zato saudijski režim, una­toč svojoj potpunoj zavisnosti od SAD-a, sada pristojno predlaže da se američka vojska povuče iz njihove zemlje. Ovdje se posljedice američke protuofenzive najjače osjećaju. Kraljevska je obitelj izni­mno nervozna. Krunski princ, Abdullah bin Abdul Aziz, otvoreno raspravlja o unutrašnjim reformama i ratu protiv korupcije unutar obitelji i zemlje.

Saudijskoj Arabiti potrebna je radikalna reforma

U normalno vrijeme zapadni mediji jedva da izvještavaju o sau­dijskom kraljevstvu niti se o njemu ozbiljno raspravlja u akadem­skim krugovima. Saudijski „petrodolari" financirali su mnoge od­sjeke arapskog jezika ili arapskih studija, a saudijska „darežljivost" prema zapadnim novinarima, političarima i diplomatima vrlo je dobro poznata. Obično je potrebno da zatvore nekog američkoga ili britanskoga građanina, ili da britanska medicinska sestra bude bačena kroz prozor da bi se pažnja usmjerila na režim u Rijadu, ali sve strane to smatraju tek privremenom smetnjom na vezama i posao se relativno brzo normalno nastavlja. Još se manje zna o državnoj religiji, koja nije svakodnevna verzija sunitskog ili šijitskog islama već, kao što sam već izložio, neobično opasna, ultrapuritanska vrsta. To je vjera saudijskih kraljeva, državne birokracije, vojske i zrako­plovstva, i naravno, Osame bin Ladena, najpoznatijeg saudijskoga građanina na svijetu, čije je trenutačno boravište nepoznato.

Grubi ekvivalent ovoga u Britaniji bio bi da se engleska crkva za­mijeni ujedinjenom reformatorskom crkvom dr. Iana Paisleya, kao i kraljevska obitelj postane gorljivi sljedbenik Paisleya, a državnoj birokraciji i oružanim snagama bude zabranjeno biti protiv Paisleya. U Sjedinjenim američkim državama to bi značilo zaposliti Jerrya Falwella da bude službeni kapelan u Bijeloj kući s pravom da odbaci bilo koju presudu Vrhovnog suda koja se, prema njegovu mišljenju suprotstavlja temeljnim načelima njegove vrste kršćanskog fundamentalizma.

Nedvojbeno je da je Saudijskoj Arabiji potrebna radikalna refor­ma, ali tko će je provesti? Postoji li neki saudijski princ, pustinjski Gorbačov koji negdje zabušava kao zamjenik guvernera u udaljenom gradu Hidžazu, spreman da iskoristi vrijeme i progura mjere koje bi mogle njegov svijet preokrenuti naglavačke i okončati vlada­vinu klana al Saud? Malo je vjerojatno. Reforme odozgo vjerojatno će biti stidljive i oprezne, a potrebna je radikalna revolucija.

Vezane vijesti

Za građansku okupaciju gradova

Za građansku okupaciju gradova

Sinoć je u kinu Europa započeo Subversive Forum, međunarodna konferencija sa zajedničkom temom „Budućnost Europe". U uvodnoj raspravi naslovljenoj… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika