Zoran FerićGroteskna tragedija s elementima trakavice u Društvu hrvatskih književnika još traje, a sve se više doima kao da ju je napisao Ivo Brešan, dobitnik ovogodišnje Nazorove nagrade za životno djelo. Osobito je tragično što je životno djelo Ive Brešana u Društvu književnika oživjelo doslovno, u čitavoj svojoj tragikomičnoj i farsičnoj snazi. I ne zna se hoće li se tu pojaviti Titov duh, Nečastivi, Pavelić glavom i bradom, ili svi oni zajedno, u jednoj osobi. Nečastivi je, naime, ovdje promijenio mjesto svoga pojavljivanja i krzno, ali mu je ćud ostala ista. Događaji u Društvu samo su još jedan dokaz duboke utemeljenosti Brešanovih sjajnih groteski u manje sjajnu i tugaljivu hrvatsku stvarnost. Ovoga četvrtka dogodio se, međutim, još jedan nastavak te mučne trakavice koja ima elemente Mrduše Donje, Nečastivoga na Filozofskom fakultetu i Maršala, ali bome i Maloga mista i Twin Peaksa, kultnih serija koje se, eto, igrom ironičnog slučaja, upravo repriziraju. Naime, Sibila Petlevski, predsjednica hrvatskog PEN-a, koja je poslana u najjužniju od bivših bratskih republika, nije u međuvremenu otišla onamo, ali je zato otišla iz Društva hrvatskih književnika. U svom gorkom istupnom pismu istaknula je neke od najvažnijih problema koji u ovome trenutku opterećuju Društvo i njegove članove. U prvom redu to su nacionalizam i seksizam u svojoj najvulgarnijoj formi, a vulgarnost koja je došla do izražaja na Izbornoj skupštini čak je i gora od one u Saboru. Ako nam je već parlament pun primitivaca, građani opravdano očekuju da jedno udruženje intelektualaca to ne bude.
Ono, međutim, što u tom pismu naročito dolazi do izražaja jest odsutnost moralne čvrstoće i egzistencijalni oportunizam nekih članova. Ljudi koji komentiraju događaje u Društvu uglavnom se slažu da u prvom redu treba zamjeriti onima koji prešutno odobravaju takve ispade, nemajući čak ni moralne snage ni obične građanske hrabrosti da kažu tko su i što misle. To su oni tihi simpatizeri glasnih primitivaca koji se skrivaju iza demokratske procedure i evropskoga šlifa.
Drugi problem koji ističe Sibila Petlevski svakako je egzistancijalna ucjena. Oni koji žive od pisanja upravo preko Društva ostvaruju svoj minimum socijalne zaštite. Da bi taj minimum i dalje ostvarivali, na neki su način prisiljeni ostati u takvom društvu, iako njime nisu zadovoljni pa u njegovu radu i ne sudjeluju. Osobito je zanimljivo što autorica pisma ističe da je bilo kakav pozitivni pomak u okviru ovakvoga Društva hrvatskih književnika dvostruko neostvariv: u moralnom i u profesionalnom smislu. Moralnu snagu tim riječima daje svakako i to što je desetak godina u okviru Društva nešto pokušavala učiniti. Dakle, ne radi se o pukom kritizerstvu i pumpanju kulturnoga skandala bez osnove, nego o odluci utemeljenoj na iskustvu. Gorkom iskustvu, dodajmo. Zadnja kap bila je ono slanje u Makedoniju. Valja dodati da su hrvatsku noviju literaturu i jezik stvarali i Slovenac, i Grk, i Srbin, rame uz rame i s jednakim žarom. Treba li i njih poslati u Makedoniju? Pa da Makedonija postane gulag za izgnane hrvatske pisce? Umjesto Tuge za jugom, nastajale bi tada tamo pjesme koje bi tugovale za sjeverom. Ali od svega, jedino bi tuga bila konstanta. Zato što je tuga ovdje uvijek konstanta.
Uzgred, može se spomenuti da je Društvo književnika upravo napustilo 97 posto njegove ljepote, jedan dobar kontrolni paket. Možda za ljude koji se profesionalno bave ljepotom to i ne bi trebala biti marginalna činjenica. Jer ljepota je u ovom slučaju i duhovna i moralna vrijednost. Ono što je, međutim, u Društvu ostalo kao dominantna orijentacija nipošto ne ulijeva povjerenje. Matićev istup sa Sibilom i Makedonijom u glavnoj ulozi otkriva se kao primitivan, ali djelotvoran način da se spomenuta ustanova oslobodi svojih nepoćudnih članova. Direktan je to ubod u osjećaj časti svakog iole moralnog člana, istovremeno udarac u glavu i ispod pojasa, ukratko, čin na koji se predsjednica PEN-a nikako nije mogla oglušiti. Cilj je postignut, Sibila Petlevski je otišla zato što drugačije nije mogla, zato što je na ružan način dovedena u takvu poziciju, a onda je Društvo dobilo priliku da se ogradi od ispada koji su teško narušili njegov ugled. Tako sada svi lijepo peru rukice od ove neugodne epizode i kreću po starom. Pešordin javni prijedlog da se iz Društva izbace Dražen Katunarić, Slobodan Prosperov Novak i Žarko Paić pokazuje da je sve to po svoj prilici dio jedinstvene režije za obračun s onima koji su htjeli reforme, ali nažalost nisu dobili potrebnu većinu.
Naime, pokušaj Dražena Katunarića da se u Društvu književnika počnu baviti u prvom redu književnošću, na nedavnoj se Izbornoj skupštini razotkrio kao donkihotovski. Don Quijote je nesumnjivo grandiozan književni lik, a Katunarićev hrabar potez u tom kontekstu svakako valja pozdraviti. Međutim, sada je napokon jasno da se Društvo ne da reformirati. Svijest o tome poslije istupa Saše Meršinjaka i Sibile Petlevski postaje sve snažnija. Svoj istup iz Društva najavio je u jednoj televizijskoj emisiji i Boro Radaković postavivši nesmiljenu dijagnozu. Rekao je da se rigidni elementi na Trgu bana Jelačića ponašaju kao rak koji želi još malo živjeti nakon što je uništio svoga domaćina. Ma koliko se ovakva dijagnoza na prvi pogled činila pretjeranom, ona je, čini mi se, duboko istinita. Naime, uvjeren sam da je ovo na neki način kraj ovakvoga Društva i da će, nakon njihovih, uslijediti još istupa. Autorima koji su se afirmirali burnih devedesetih, pa i meni, novinari su u raznim intervjuima i razgovorima često postavljali pitanje: “Zašto niste ušli u Društvo hrvatskih književnika?” Čini mi se da je logično pitanje koje bi sada valjalo postaviti mnogima koji već jesu unutra: “Zašto još niste izašli?”