Gordon BrownPolitika je ovog ljeta nadjačala zdravorazumsku ekonomiju u SAD-u kad se Kongres i predsjednik Obama nisu mogli dogovoriti o porezu, ovlastima, deficitu ili poticajima. Europski vođe također su bili paralizirani - sprečavanjem neplaćanja dugova i devalvacije eura te neslaganjima oko povećanja deficita i ekonomskih poticaja. I nakon što su uveli negativne kamatne stope, tiskali novac, prevrtali likvidnost i subvencionirali komercijalne banke, središnji bankari posvuda - posljednji među njima šef Saveznih rezervi Ben Bernanke - zaključili su da su i oni učinili sve što su mogli. Zbog svega toga opće je uvjerenje da se svijet ponovo kreće, bez kormila i kormilara, prema krizi.

Debata što se prije ljeta vodila o tome jesmo li suočeni s “novom normalom” sporijeg rasta je riješena: danas ništa ne izgleda normalno. Nismo se uspjeli iskobeljati. Bez mogućnosti da se zaključi globalno trgovinsko poslovanje, ostvari suglasnost o klimatskim promjenama, pakt o rastu ili promjene u gospodarstvu, svijet će po svoj prilici nazadovati prema novom protekcionizmu kompetitivne devalvacije, ratova valuta, trgovinskih restrikcija i kontrole kapitala. Ali nije sada vrijeme za malodušnost. Države koje tvrde da su učinile sve što su mogle zapravo tvrde da više ne mogu učniti - same. Put naprijed, prema rastu i zapošljavanju, ne vodi kroz oluju jednonacionalnih inicijativa, nego kroz globalnu koordinaciju. To je bio cilj u travnju 2009., kad je G-20 sam postavio tri ključna zadatka. Prvi, sprečavanje globalne depresije, ispunjen je.

Druga dva - pakt o rastu, poduprt reformiranim globalnim financijskim sustavom - trebala bi biti glavna na rasporedu G-20 kad se njegove članice sastanu. Međunarodni monetarni fond procijenio je 2010. da se koordiniranim pristupom makroekonomiji, trgovini i strukturalnoj politici može postići 5,5 posto veći opći BDP, stvoriti 25 - 50 milijuna dodatnih poslova i izvući 90 milijuna ljudi iz siromaštva. Globalni pakt o rastu danas se čini još nužnijim kad se u svjetskom gospodarstvu pojavljuju strukturni problemi i ogromne razlike između proizvodnje i potrošnje. Može se činiti čudnim ako najveću financijsku krizu 1930. označimo kao simptom većeg problema. Ali ako povjesničari razmotre val globalizacije nakon 1990. - koji je doveo dvije milijarde novih proizvođača u svjetsko gospodarstvo - otkrit će točku preokreta oko 2010.

Prvi put u 150 godina ostatak svijeta pretekao je Zapad (SAD i EU) u preradi, proizvodnji, izvozu, trgovini i investiranju. Prema tome, prvo moramo oživjeti viziju globalne suradnje sadržane u G-20 paktu o rastu (koji je u međuvremenu degradiran u ono što MMF zove 'dubinskom analizom... zemalja prepoznatih po velikim nejednakostima). Ali potreban je širi i dublji program: Kina bi trebala povećati potrošnju kućanstava i uvoz, Indija otvoriti svoja tržišta tako da siromašni slojevi imaju koristi od jeftinog uvoza, a Europa i Amerika poticati tržišno natjecanje da povećaju izvoz. Problem je jasan. Novčane obaveze bankarskog sektora u Europi gotovo su pet puta već nego u SAD-u, 345 posto BDP-a. Njemačke banke izložene su 32 puta više od svoje aktive.

Dakle, za financijsku stabilnost nije bitna samo rekapitalizacija banaka, nego i popravljen euro, stvoren na fiskalnoj i monetarnoj koordinaciji, te konkretnija uloga Europske središnje banke u podržavanju individualnih vlada (ne individualnih banaka) kao posljednjeg utočišta. G-20 neće postići rast i stabilnost bez novog fokusa na dugoročno smanjenje duga. Ali postoji i kratkoročni imperativ da se izbjegne silazni ciklus. Trebali bismo se osloniti na prijedloge Roberta Skidelskyja o nacionalnim investicijskim bankama, čime bi osposobili svoju infrastrukturu - i što je jednako važno - svoje okruženje - za buduće izazove te stimuliranje rasta i stvaranje poslova. Jedan model je Europska investicijska banka koja je sa 50 milijardi eura kapitala mogla investirati 400 milijardi eura. Ali možda treba sklopiti ugovor s Kinezima o investiranju njihovih rezervi te sa zapadnim multinacionalnim kompanijama o oporezivanju profita vraćenog u zemlju.

Naposljetku, kao što je pokazao Michael Spence, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, rast je sada nužan, ali nedovoljan uvjet za stvaranje poslova. Današnja epidemija nezaposlenosti mladih iziskuje novi pristup - naprimjer, da se otvori banka za razvoj koja bi pomagala pri zapošljavanju gomile mladih na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, koji bi se osposobljavali negdje drugdje. Na sljedećem sastanku G-20 zapošljavanje mora biti jedna od ključnih tema. G-20, koji čini 80 posto svjetske proizvodnje, 2009. predstavljan je kao jedino multilateralno tijelo koje može koordinirati globalnu ekonomsku politiku. Nažalost, njegove članice uskoro su napustile taj cilj i opredijelile se za nacionalna pitanja. Kako se pretpostavljalo, to ne može osigurati ekonomski oporavak. Ponovo je došlo vrijeme za G-20. Što prije francuski predsjednik Nicolas Sarkozy pozove G-20 na zajedničko djelovanje, to bolje.