Svatko tko jede u McDonald'su svjestan je da ta hrana nije zdrava i da debljaPrvi put u povijesti britanske socijalne skrbi jedna je obitelj suočena s prijetnjom da će im djeca biti oduzeta i stavljena u hraniteljsku obitelj bez ikakve mogućnosti kontakta ili čak dana na posvajanje zbog - debljine. Tri djevojčice, od 11, sedam i godinu dana te dječak od pet godina klinički su predebeli za svoje godine, a roditelji - unatoč upozorenjima socijalnih radnika - nisu uspjeli njihovu težinu dovesti u red. Imali su rok od tri godine, od čega su dvije proveli u “big brother” kući koju je financirala općina, a u kojoj su bili pod stalnim nadzorom. Sva hrana koju su jeli bila je nadgledana i zabilježena, ali socijalni radnici nisu imali ovlasti niti narediti niti odrediti što će djeca jesti već je to ostalo u ovlasti roditelja.

Taj bračni par iz Dundeeja, koji nisu imenovani radi zaštite identiteta djece, u braku je više od 20 godina i ima ukupno sedmero djece. Za mogućnost da bi mogli izgubiti njih četvero doznali su prošlog tjedna, a priča je na noge digla borce za ljudska prava i ljude koji se protive toliku uplitanju države u privatne živote ljudi. Trend je započet za vladavine laburista Tonyja Blaira čije su brojne regulatorske programe kritičari doživljavali kao petljanje u osobne slobode i pretvaranje države u veliku dadilju. Par iz Dundeeja, prema nalazima socijalnih radnika, daleko je od savršenih roditelja, ali vole svoju djecu, nisu prekršili nikakav zakon niti su optuženi za okrutnost ili zlostavljanje, djeca su sretna, ali predebela. Roditelji su najavili oštru pravnu borbu u pokušaju da zadrže djecu. Obitelj je socijalnim radnicima u oči upala 2008. kad je jedan od sinova optužio oca da ga je udario u čelo. Tada je već na snazi bio Blairov zakon koji potpuno zabranjuje fizičko kažnjavanje djece i službe su reagirale iako je sin kasnije priznao da je sve izmislio.

Socijalne su službe, međutim, zamijetile da je šestero od sedmero djece klinički predebelo i tako je počeo slučaj koji bi mogao ući u povijest. Godine 2008., primjerice, 12-godišnji sin imao je 101 kg, a godinu dana mlađa sestra 76 kg, a koliko imaju danas nije poznato. Mjera oduzimanja djece obitelji iz Dundeeja bit će samo zadnja u nizu. Nakon što djeca nakon prvog tromjesečnog roka nisu izgubila zadanu kilažu, stavljena su u hraniteljsku obitelj, ali su mogli posjećivati roditelje. Nakon roditeljske žalbe, preseljeni su u spomenutu “big brother” kuću, no problem nije uklonjen. S roditeljima je moglo živjeti samo troje od sedmero djece koja su u kući bila prisiljena svaki obrok jesti pred socijalnim radnicima. Liječnici koji su nadzirali kilažu djece zaključili su da se ona počinju debljati čim počnu živjeti s roditeljima.

BRITANCI SU NAJDEBLJA nacija u Europi, a druga na svijetu, odmah iza SAD-a. Procjenjuje se da će do 2030. oko trećine stanovništva Velike Britanije, odnosno 26 milijuna ljudi biti pretilo, tj. klinički predebelo. Statistika otkriva da je u današnjoj Britaniji klinički gojazno 23 posto žena i 21 posto muškaraca, plus 46 predebelih muškaraca i 33 posto žena. To znači da dvije trećine stanovništva moraju izgubiti na težini. Kod djece stanje nije ništa bolje - jedno od dvanaestero djece u dobi od šest godina klinički je predebelo, a broj se udvostručava do petnaeste godine. Taj trend je izravno obrnut u odnosu na stanje s početka prošloga stoljeća kad je jednak broj ljudi (dakle, dvije trećine) bio pothranjen. Debljanje nacije državu brine najviše radi pritiska koji trpi nacionalni zdravstveni sustav NHS.

Još 2003. Blairova je vlada izračunala da pretilost u Britaniji godišnje ubije oko 30.000 ljudi, a zdravstveni sustav stoji oko 2,6 milijarda funta (21 milijardu kuna). Situacija je još ozbiljnija kod malih Britanaca. Povijesnu prekretnicu označila je 2004. - godina u kojoj je očekivana životna dob malih Britanaca prvi put postala niža od starosti koju će doživjeti njihovi roditelji. Iste te godine dijabetis tipa 2 prvi je put zabilježen i kod djece, što su liječnici proglasili katastrofalnim podatkom. Osim što se nezdravo hrane, ankete redovito potvrđuju da mnoga djeca dane provode pred ekranima. Anketa od prije nekoliko godina otkrila je da djeca od samo tri godine dnevno provedu od tri do pet sati pred nekim od ekrana – televizijskim ili kompjutorskim. Dok sjede u fotelji i bulje u tv-program prepun reklama za junk food, britanski trogodišnjaci izravno putuju u gojaznost. Borci protiv nezdrave hrane godinama pokušavaju uvesti zabranu reklamiranja tih proizvoda u dječjim tv-programima, a žele zabraniti i da se u takvim reklamama pojavljuju slavne osobe. Stručnjaci procjenjuju da djeci treba minimalno dva sata vježbanja tjedno, ali mnoge britanske škole nemaju uvjeta ponuditi takav program.

Time raste pritisak i na roditelje jer i njihove navike treba mijenjati. No ne smije se zanemariti Hamburgeri su djeci još uvijek ukusniji od salatani to da je u recesiji novca za slobodne aktivnosti sve manje. Osim toga, u Britaniji je smrznuta i slična brza hrana puno jeftinija od svježe hrane. Činjenica je i da mnogi britanski roditelji ne znaju da, primjerice, treba čak sat trčanja da bi se potrošile kalorije koje ima samo jedna čokoladica Mars. Svatko tko je ikada bio u Škotskoj sjetit će se da se tamo u restoranima može naručiti pohana čokoladica Mars. S kvalitetom prehrane među britanskom djecom u koštac se 2005. uhvatio i slavni britanski “goli kuhar” Jamie Oliver. I neslavno izgubio. On je pokušao popraviti kvalitetu hrane u školskim kantinama. Kad uz sve napore i svoje kulinarske čarolije na budžetu odobrenom od vlade - 15-ak kuna po učeniku - nije uspio skuhati zdrav ručak, počeo je britansku vladu pritiskati da odvoji više novca po obroku kako bi se u školama mogla jesti zdrava hrana.

Njegovu kampanju pratio je i tjedni tv-program “Jamijev školski ručak”, čija je jedna epizoda otkrila kako, za razliku od jednako starih malih Talijana, mali Britanci ne znaju prepoznati više od polovice povrća koje im je Jamie pokazao. Na kraju je taj slavni tv-kuhar dobio kakvu-takvu podršku vlade, ali nije uspio uvjeriti učenike da sa svojih jelovnika izbace hamburgere i pomfrit te da jedu više povrća, voća i salata. Djeca su, dapače, organizirala demonstracije zahtijevajući da im se omogući da jedu što žele. A kritičari su bijesno ukazivali na to da se u reklamnim pauzama Oliverova tv-programa koji promovira zdravu hranu u školama najčešće reklamira – junk food.

PROIZVOĐAČI BRZE i nezdrave hrane s godinama su ipak počeli popuštati. Od dokumentarca “Super Size Me” Morgana Spurlocka - koji je cijeli mjesec sva tri dnevna obroka jeo isključivo u McDonald’sovim restoranima uz loše posljedice za svoje zdravlje - McDonald’s se trudi ugasiti požar negativnoga publiciteta. Najprije su ukinuli superveliki obrok, a onda su u ponudu uvrstili i salatu i voće. Godine 2008. u SAD-u su počeli objavljivati koliko kalorija ima svaki njihov proizvod, a ta je politika sada stigla i do Velike Britanije. Oko 1500 McDonald’sovih restorana taj je podatak izvjesilo u svojim prostorijama prošloga tjedna, a do kraja godine očekuje se da će to učiniti i preostali restorani. Dio je to i dobrovoljnog programa koji je progurala Cameronova vlada i na koji se do sada odazvalo otprilike pola lanaca brze hrane u Britaniji. Neki od njih još uvijek oklijevaju strahujući da će ljudi ipak manje posjećivati njihove restorane.

Program koji u SAD-u od 2008. provodi McDonald’s pokazao je da je broj prosječno konzumiranih kalorija vrlo malo smanjen - pao je s 829 na 785. Skeptici se pitaju hoće li se slično dogoditi i u Britaniji, jer svatko tko ulazi u McDonald’s i slične restorane zna da hrana koju tamo jede nije zdrava i da deblja. Veliki prehrambeni konglomerati danas u Britaniji na tržište plasiraju proizvode na kojima piše koliko točno sadržavaju soli, šećera, masti i kalorija, neki su uveli sustav semafora pa je nezdrava hrana označena crvenom, a zdrava zelenom bojom, a neki sve to ignoriraju. Međutim, građani si ignoranciju neće još dugo moći priuštiti. Međunarodna grupa za borbu protiv debljine prije nekoliko godina objavila je rezultate višegodišnjeg istraživanja posljedica pretilosti. Tako smo doznali da debeli 40-godišnjaci u prosjeku žive tri godine kraće nego što bi trebali, njihovi pretili vršnjaci izgube sedam godina života, a pretili pušači umiru čak 13 godina prerano. Iako ne postoje slične brojke za pretilu djecu, zasigurno su još gore. No teško da rješenje leži u oduzimanju predebele djece njihovim roditeljima.