Objavljeno u Nacionalu br. 826, 2011-09-13

 

Drvene kuće na Baniji

Hrvatski 'lungo mountain'

U bijegu od mjesta koja su 'zagađena' turizmom mnogi stranci kupuju stare kuće u ruralnim krajevima, spašavajući tako pučku arhitekturu od propasti Piše: Sofija Popović

Cijeli obnovljeni 'feud' stoji kao jednosobni stan
u novogradnji u ZagrebuCijeli obnovljeni 'feud' stoji kao jednosobni stan u novogradnji u ZagrebuOduvijek je ultimativni trend bio izbjeći trendove i po mogućnosti stvoriti novi, vlastiti. U davnom hit-romanu Alexa Garlanda “Žal” imperativ je pobjeći od mjesta koja su “zagađena” turizmom, čak i po cijenu da čovjek završi na otoku trgovaca drogom. U Hrvatskoj stvari nisu otišle tako daleko, ali, kao što se nedavno dosjetljivo izrazio jedan kontinentalni turistički djelatnik, sve je više onih koji traže lokacije “gdje se i ljeti noću mogu pokriti poplunom”. Je li uzrok tomu globalno zagrijavanje ili teror koji vlada na klasičnim turističkim odredištima, teško je reći. Jedna od novih, alternativnih destinacija male zemlje za velik i jeftin odmor je – Banija.


“NA BANIJU ME DOVEO PRIJATELJ. Imanje smo vidjeli u veljači, pod snijegom, nakon čega smo se strašno napili rakije i potpisali kupoprodajni ugovor u kojem nismo razumjeli ni riječi. Kad smo drugi put došli, shvatili smo da moramo iskopati bunar da bismo imali vodu, a da prilazne ceste gotovo pa i nema”, kaže Klaus Gehlhaar, Nijemac odrastao u Čileu i zaposlen u tvrtki za prodaju zvučne opreme, koji je sa suprugom Paolom Ravacchioli, investitoricom Europske razvojne banke, koja prilično suvereno vlada i hrvatskim jezikom, kupio kuću na Baniji. “Stigli su u pejzaže za koje nitko ni u Hrvatskoj ne zna da su pod zaštitom, drvenu arhitekturu iz koje su se stanari odavno iselili i užasnu infrastrukturu. Paola i Klaus odlučili su se za selo Trnovac jer misle da takvih mjesta više nigdje u Europi nema. “Ovamo još nije stigao kapitalizam”, kažu. Neobično je slušati bankaricu koja objašnjava da joj je veoma simpatično što stanovništvo, umjesto na razmjeni roba i usluga, funkcionira po principu proširene obitelji. “Naručimo da se nešto izgradi dok nas nema. Oni sve detalje razrade sami i pokušavaju smisliti najbolje rješenje, kao da rade na vlastitoj kući. Kad završe s poslom, pokose dvorište, spreme sav naš alat u svoja spremišta i pričuvaju ga dok se ne vratimo. Mi im uzvraćamo koliko možemo. Neke stvari plaćamo, ali i pomažemo kad se skupljaju šljive, donosimo lijekove kojih ovdje nema ili koji su preskupi. Takav način života više nigdje nećete naći.” Na činjenicu da tako složni susjedi iza sebe imaju krvavu povijest međusobnih sukoba, Paola spremno nudi objašnjenje: “Imam dovoljno iskustva s različitim zemljama da mogu tvrditi da nema dobrih nacija. Posvuda žive najbolji, jednako kao i najgori.”

“PODRUČJE DVORA I GLINE zaustavljeno je u vremenu”, kaže arheologica Konzervatorskog odjela u Sisku Ivana Miletić Čakširan. Premda su gotovo sva hrvatska sela spaljena, ruralna arhitektura u srpskim selima ostala je sačuvana, a u Konzervatorskoj podlozi za prostorni plan Gline stoji još “u pretežno depopulacijskim i emigracijskim područjima”. Na području gdje je 1931. živjelo oko 46.000 stanovnika, danas ih je ostalo jedva 10.000. U uglavnom napuštenom Trnovcu, regionalnom kulturnom dobru ruralne arhitekture, nalaze se kuće tipične za ovo područje. Dimenzije su im uglavnom šest ili osam s dvanaest metara i građene su od hrastovih dasaka dugih koliko i zidovi. Ta se stogodišnja hrastovina posljednjih godina izvrsno prodavala u inozemstvu i Istri, gdje se pretvarala u zgodne “stare” krovne grede i ukrase na kaminima. Podne daske stajale su 400 eura za četvorni metar. Kad su 2010. konzervatori izišli na teren, utvrdili su da su cijeli zaseoci nestali. Od tada je premještanje kuća dopušteno samo unutar područja na kojem se nalaze i moraju biti smještene na isti način kao na prethodnoj lokaciji, jednako udaljene od ceste i, ako su jednokatnice, obavezno užom, zabatnom stranom okrenute prema ulici. “Arhitektura bez arhitekta”, kako je naziva petrinjski arhitekt Davor Salopek, svojim je dizajnom, funkcijom i prostornim rasporedom savršeno spajala, kako kaže Salopek - “mogućnosti i htijenja” svojih vlasnika. O tome je napisao knjigu “Korablje samobitnosti”.

KAKO JE U MEĐUVREMENU između mogućnosti i htijenja hrvatskih građana, a pogotovo Kuće su građene od hrastovih dasaka dugačkih koliko i zidoviKuće su građene od hrastovih dasaka dugačkih koliko i zidoviseljaka, došlo do neviđena jaza, po seoskim su dvorištima najprije 70-ih i 80-ih niknule predimenzionirane gastarbajterske kućerine nedovršenih katova i bez fasada, a potom su ih u posljednja dva desetljeća zamijenile pastelne prizemnice s plastičnom stolarijom i poligonalnim stubištima, precrtane iz Bauhausovih kataloga za građevinski materijal. U predneboderskom i predpevecovskom dobu princip gradnje prenosio se usmenom predajom, a spajao je savršenu prostornu orijentaciju i asketsku jednostavnost: podrum, na Baniji uglavnom od kamena, s gospodarskom namjenom, potom kat koji je najčešće imao središnju prostoriju, kuhinju i još dvije sobe, te visoki, “biber” - crijepom pokriven krov, sušionica mesa i spremište. Sve je bilo povezano otvorenim ili zatvorenim stubištem - ganjkom. Polukosi zabat krova, koji su stanovnici spaljenih sela poslije često zahtijevali od nesretne “tipske” obnove Jure Radića, a primarno je služio za “lomljenje” vjetra, i rezbarije, gotovo uvijek samo na glavnom zabatu, uličnom. Interijer je ožbukan mokrom glinom, što su neki američki i europski graditelji danas aktualizirali u ekološkim i zbog visoke cijene radnog sata često vrlo skupim kućama od bala slame. Kuće su bile mobilne, mogle su se seliti, preslagivati, pa čak i prepiliti popola da bi se stambeno zbrinuo mladi bračni par.

U TRNOVCU JE “DRVENJARE” kupio i bračni par arhitekata, asistent Filozofskog fakulteta sa suprugom etnologinjom, stručnjak za pacemakere Danko Tomašić te dr. sc. Đurđica Fučkan sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Razlog su, naravno, i cijene koje su nadrealne: Paola i Klaus svoje su imanje s dvije kuće i tri hektara zemlje platili najskuplje - 30.000 eura, što je ovdje astronomska cijena, a u Luksemburgu, kažu, za taj novac ne bi mogli kupiti ni garažu. Tim novcem ne bi mogli platiti gradnju nove hrastove drvene kuće, koja bi, kako kaže stolar koji im obnavlja prozore i vrata, Milan Dukić iz Crnog Luga, ovisno o dimenzijama stajala nekoliko desetaka tisuća eura. Pod uvjetom da bi se našao netko tko bi se prihvatio tog posla, jer su drvene rezbarije i slaganje “planjki na preklop” danas toliko ekskluzivni da je i njihov zanat zaštićen kao kulturno dobro. Đurđica Fučkan kupila je posjed s tri drvene zgrade i devet hektara zemlje za 12.500 eura. Četrdeset posto sredstava utrošenih u obnovu, oko 230.000 kuna, platila su ministarstva poljoprivrede i turizma te županija, jer je taj prostor namijenila seminarima iz održiva razvoja. Cijeli jedan obnovljeni “feud” stoji kao jednosoban stan u nekoj novogradnji na Laništu. Đurđica Fučkan, koja je “sa 17 godina s ruksakom na leđima putovala svijetom, a u 60. se prihvatila gradnje”, objašnjava da su joj djed i baka po majci iz susjednog sela. Spašavanje pučke arhitekture od propasti smatra pionirskom misijom koja će teško prerasti u ozbiljniji trend. “Ne vjerujem da će se to dogoditi za moga života. No treba ulagati u kvalitetniju budućnost. Ovo možda nije lungo mare, ali zato jest lungo mountain. Biološka raznolikost je nevjerojatna, uvjeti za ekološku proizvodnju savršeni.”

Kontinentalni turizam mamac je za turisteKontinentalni turizam mamac je za turisteDESETAK KILOMETARA od Trnovca obitelj Gavrilović, vlasnici istoimene tvornice za preradu mesa, kupili su cijeli zaselak. Do njega se dolazi strmim putem, a okoliš podsjeća na švicarske Alpe. Na svoje imanje, kažu mještani, uglavnom dolaze helikopterom. O njemu ne žele razgovarati, ali navodno tu ugošćuju poslovne partnere i upriličuju team building. Baniju ne posjećuju političari, osim u najvećoj predizbornoj nuždi, jer su već odavno “privatizirali” sve što se dalo, tako da privrede više nema, niti postoje nekakve MORH-ove prćije i “Brijuni Rivijere” koje bi se još dale utopiti sumnjivim investitorima – na Baniji je opasnost od terena za golf zanemariva. Nema brendiranja pa su med, rakija, jela od divljači i vrganja, suhomesnati proizvodi i sir dostupni po cijenama koje su svakoj šminkerskoj gastronomiji nezamislive. Mentalitet je ovdje lišen pompoznosti, ali, na žalost, i samosvijesti. Banija više ne zna ni kako se zapravo zove. Nakon rata je među Hrvatima uvedena verzija Banovina, kojoj se nitko nije usudio oduprijeti, dok su Srbi zadržali stari naziv. U praksi je to izazvalo nelogičnosti, pa se omiljeni prehrambeni artikl regije još uvijek posvuda zove banijska kobasica, jer priprostoj kobasici, valjda, nije potreban glamurozniji prizvuk. Jednako tako, stid zbog vlastita dijalekta, “zaostalog i ruralnog”, doveo je do toga da djeca koriste izraze kao što su, primjerice, striček i pesek umjesto uobičajenog čiko i ćuko.

NA 80 KILOMETARA od Zagreba, brežuljkasta regija ispresijecana meandrirajućim rijekama, arheološkim nalazištima i ostacima srednjovjekovnih i turskih utvrda, na putu je da potiho postane omiljena destinacija onima koji se žele odmarati izvan terminologije koja uključuje “broj noćenja”, “ovogodišnju popunjenost” i nesretnog “kvalitetnog gosta”.

Vezane vijesti

Pariško nebo zaparat će neboderi

Pariško nebo zaparat će neboderi

Pariz je arhitektonski jedinstven po svojim haussmanskim zgradama, Eiffelovu tornju, palačama i naherenim nizovima kuća. Takav se turistički odlično… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika