Zoran FerićKad bi čovjek, recimo, izmislio Tomislava Horvatinčića, bio bi to posve neuvjerljiv lik. Pogotovo kad bi napisao sve točno onako kako se ovaj građevinski tajkun ponašao u posljednjih trideset godina. Urednik, kome bi u ruke dospio jedan takav roman morao bi imati ozbiljne primjedbe u vezi uvjerljivosti glavnog lika. Prvo, rekao bi urednik, nije ti baš uvjerljivo da čovjek u prometnoj ubije ženu i da se ne dogodi ništa, da policija sve zataška. Jest da je bila Juga, znam, govorio bi urednik, podmitljivi policajci i sudovi, sve znamo, ali čak i u tom slučaju je neuvjerljivo. Daj mu da bar malo odrobija, da sadi mahune u Turopolju i tamo razmisli o svemu što se dogodilo.

Nije dobro da glavni lik bude tako neosjetljiv na nesreću drugih, znači nije normalan, da je sociopat i neće zanimati čitatelje. Daj mu, recimo, da dok sadi grašak ili mahune, dok kopa rupe za flance paradajza, da se sjeti iskopane rake žene koju je ubio i da osjeti bar malo grižnje savjesti. Tako ćeš ga iskupiti i učiniti ljudskijim. Dobro, može biti tajkun, može biti do neke mjere i bahat, ali ona scena kad pola grada demonstrira protiv njegovog projekta, a da se on pojavljuje na televiziji u jahaćim čizmama, to ti je ipak malo previše. Nitko pametan si ne bi dozvolio da bude takva karikatura i umjesto da gasi nezadovoljstvo, još ga potiče svojom bahatošću, kao da kaže: “Ništa mi ne možete, papci.” Ljudi koji uspijevaju u životu, kao taj tvoj lik, tako se ne ponašaju.

Ne znam kako su ti pale na pamet jahaće čizme. A tek sve ovo drugo… Naša je nesreća, međutim, što moramo vjerovati da Tomislav Horvatinčić zaista postoji i da je čovjek koji je u prometu već ubio jednu ženu, a da za to nije ozbiljno odgovarao, sada gliserom ubio još dvoje ljudi. Strašno je što im nije ni pokušavao pomoći, a nije mogao pouzdano znati jesu li na mjestu mrtvi, ili nisu, nego je mahnito telefonirao ne bi li se nekako izvukao iz te situacije. Novi momenti, pak, koji se vežu uz slučaj Horvatinčić, ozbiljno mu otežavaju položaj pred sudom, a hrvatske građane opet dovode u situaciju da moraju u stvarnosti vjerovati u nešto što bi u knjizi proglasili totalno neuvjerljivim.

Čovjek koji je u prometu ubio sve te ljude, ima u zadnjih 10 godina 30 prekršajnih prijava zbog prebrze vožnje. I nakon što je ubio i nakon što se izvukao, nastavljao je divljati ulicama, uzrokovati sudare i permanentno ugrožavati živote. I sada se treba upitati jednostavno pitanje: koliko mora biti neosjetljiv čovjek koji to čini? Imam dojam da bi kod normalnog čovjeka koji je u prometu nesretnim slučajem ubio ljudsko biće svako sjedanje za volan trebalo biti traumatično iskustvo i da bi, ako se uopće odluči i dalje voziti automobil, to morao činiti krajnje oprezno, a svaku opasnost svesti na minimum. Od takvog bi se vozača očekivalo da mili polagano kao penzioner s kačketom, koji vozi staru škodu, i s obje ruke grčevito drži volan. Tako u prometu zamišljam nekoga tko je već ubio.

Međutim, Tomislav Horvatinčić je već dokazao svoju neosjetljivost. Recimo, u svojim poslovnim potezima pokazao je rijetko viđenu bezobzirnost uništavajući gradsko središte, rušeći spomenik kulture, bezobzirno gazeći pamćenje ovoga grada. Njegova je deviza očito vrlo jasna: drugi ne postoje. Bog je stvorio građane, stanare, šetače, zaljubljenike u svoj grad, aktiviste, poštene arhitekte i povjesničare umjetnosti samo zato da smetaju i treba ih efikasno zaobići. A ako se ne može, strpati u maricu. Polagano i nježno, po četiri specijalca na jednu osobu. Tim drugima koji smetaju može se izgraditi garažna rampa pod nosom, drugima se može zazidati balkon i lažirati dokumente. Pa kao što se ponašao kao investitor i graditelj, tako se ponaša i kao vozač. I zbog svega navedenog, nesreća kod Primoštena, kao i ličnost Tomislava Horvatinčića, postat će još jedan od tužnih simbola nereda i kriminala u ovoj državi, ali i rijetko viđene individualne neosjetljivosti. I do sada su tajkunski sinovi ubijali brzim automobilima i dobivali uvjetne kazne, gazilo se i ubijalo u prometu nemilice, a zatvora nitko ozbiljno nije ni primirisao. Pogotovo persone s dobrim zaleđem.

Osjećam i nadam se da je ono što je učinio Tomislav Horvatinčić jedna ozbiljna granica, jedna debela crvena linija preko koje se ne može prijeći, zločin koji zahtijeva egzemplarnu kaznu. I koji treba ostati snažno zabilježen u memoriji ovoga naroda i svih hrvatskih građana kao nešto što se ne smije ponoviti. Njegov eventualni izlazak iz pritvora izazvat će snažni pad povjerenja u sve institucije hrvatske države i pogodovati uvjerenju da živimo u općem kaosu u kojemu se nikakvo civilizirano ponašanje, nikakva dobrota, požrtvovnost ili empatija jednostavno ne isplate. Horvatinčićeva je nesreća, na njegovu vlastitu štetu, školski primjer ozbiljnoga zločina jednog neodgovornog čovjeka i korumpiranog državnog aparata. Hrvatska država i hrvatski građani ne bi smjeli propustiti da iz toga nešto nauče. Inače će Hrvatska i dalje biti zemlja tragedija bez posljedica i neuvjerljivih likova u koje, nažalost, moramo povjerovati.