Politički programi kandidata tiskaju se u desecima tisuća primjeraka i ozbiljna su konkurencija romanuSamo od kolovoza do sredine listopada, kad u Francuskoj počinje nova književna sezona, na policama knjižara pojavit će se 654 domaća i strana romana, uz još koju stotinu knjiga eseja(!). Količina knjiga kojima se u ovom razdoblju zatrpavaju knjižare izgleda pomalo groteskno. Teško ih je posložiti na police, a kamoli zapamtiti ili pročitati, a ionako se sve svede na 15 do 20 naslova koji obilježe godinu. A ove godine, zbog krize, objavljeno je još najmanje knjiga u posljednjih deset godina: “tek” 435 francuskih romana, od čega “samo” 74 prva romana. Književni debitanti prve su žrtve krize koja pogađa i nakladnike.

VIŠE NEGO PRETHODNIH godina nakladničke kuće su oprezne i idu na sigurno. Ove su književne sezone izostala djela domaćih autora uspješnica, recimo Houellebecqa, koji je prošle godine romanom “Zemljovid i teritorij” zaradio sebi i nakladniku više milijuna eura, uvevši usput hrvatskog vodoinstalatera (vjerojatno najsimpatičniji lik u čitavu opusu najprevođenijeg francuskog pisca mizantropa) i aferu Sunčani Hvar (u aluziji, doduše) u francusku književnost. Nakladnici su se okrenuli svjetskim književnim zvijezdama: Franzenu, Murakamiju i Grossmanu. Njihove uspješnice - “Sloboda”, “1Q84” i “Žena koja bježi od vijesti” - tiskane su već u prvom izdanju u stotinama tisuća primjeraka i stoje “na penalu” svih knjižara. Novine su se utrkivale u hvalospjevnim recenzijama ovih djela i intervjuima s autorima, Libération je Franzena stavio čak na naslovnicu i posvetio mu čitav broj. Hrvatska je dobila prijevod “Slobode” više mjeseci prije Francuske, ne zbog “lijenosti” ovdašnjeg prevoditelja, nego zbog toga što je izdavanje knjiga više od pola stoljeća tempirano za kraj ljeta i početak jeseni.

OVU JE LOGIKU teško razumjeti. Prodati knjigu koja izlazi kao jedna od 700 teže je nego ako se pojavljuje kao jedna od deset. No ta zdravorazumska logika u Francuskoj ne važi. Obilje naslova, histerija koju mediji stvaraju oko novih djela i umjetno proizvođenje konkurencije među autorima očito djeluju na čitalački adrenalin i prodaju knjiga. Temperatura se počinje dizati još usred ljeta, a kulminaciju doseže prvog tjedna studenoga, kad se dodjeljuju najprestižnije književne nagrade - Goncourt, Renaudot i Médicis, uz još pregršt drugih. Dakle, ove su nagrade glavni razlog zbog čega je književna produkcija tempirana u dva mjeseca. A poslije njih započinje božićna groznica kad knjiga visoko kotira na listi darova. Dakle, logike, pogotovo one trgovačke, itekako ima.

PROŠLOG JE TJEDNA objavljen predizbor za tri najprestižnije francuske književne nagrade. U Roman 'Limonov' Emmanuela Carrera je favorit za tri najprestižnije francuske nagradesvima je visoko plasiran, ako ne i favorit, roman “Limonov”, Emmanuela Carrèrea, poznatog, priznatog i visokotiražnog pisca srednje generacije. Njegovo 12. djelo romansirana je biografija Edvarda Limonova, živućeg ruskog pisca i pjesnika, Karadžićeva prijatelja po peru i oružju, “avanturista, newyorškog klošara i pariškog dandyja, psa rata u Bosni, švercera oružja i čelnika fašističke boljševičke stranke”, kako ga opisuje autor. Carrère ne propušta nijedan detalj Limonovljeve biografije, dobro se nosi s proturječjima njegove ličnosti, uzdržava se od vrijednosnih sudova, ali ne može sakriti svoju fasciniranost. Hulje su idealni književni likovi, ali kad Carrère tumači Limonova kao metaforu Putinove Rusije i još doda “da nas taj lik uči nečem o našoj povijesti od II. svjetskog rata do danas”, kritičarka Libérationa pita se što nas to on zapravo može naučiti. Ovo je i jedina aluzija na političku nekorektnost Carrèreova romana u moru hvalospjeva kojima je dočekan. Doduše, u Francuskoj ne postoji ozbiljna, ne daj bože, negativna književna kritika u novinama. Ona je gurnuta u blogove, jer kako na istoj novinskoj stranici “sasjeći” autora i reklamirati njegovo djelo oglasom koji plaća nakladnik? Čini se da je ove godine autobiografski žanr zamjenio autofikciju, godinama vrlo popularnu u francuskoj književnosti. Umjesto putovanja oko vlastitoga ega, književnici su se dali na putovanja oko ega zvijezda show businessa i novinskih stranica. I to ne bilo koji književnici. Višestruko nagrađivana spisateljica Lydie Salvayre bavi se Jimmyjem Hendrixom u romanu “Himna”, Jean Rolin potpisuje krimić “Otmica Britney Spears”, Simon Liberati pripovijeda o tragičnoj epopeji “Jayne Mansfield”, dok se Morgan Sportès u romanu “Sve, odmah” bavi životom Youssoufa Fofane, vođe prigradske bande Barbara, koja je je punila stranice crne kronike nakon otmice i okrutnog ubojstva jednog mladog Židova. Tri posljednja autora uvrštena su, uz Carrèrea, u predizbor za glavne književne nagrade! Nisam sigurna da u ovo doba krize urednici nisu sugerirali svojim autorima biografske teme. Što se prodaje tiče, poznato književno ime i poznata muzička ili filmska zvijezda dobitna su kombinacija.

VEĆ NEKOLIKO GODINA ekonomska kriza i “užasi” kapitalizma nezaobilazne su teme francuske književnosti. Eric Reinhardt nastavlja kritiku ultraliberalizma i u novom romanu “Sistem Viktorija”, suprostavljajući svjetove šefice za ljudske resurse jedne velike financijske tvrtke i njezina ljubavnika, izgubljenog socijalnog idealista. U romanu “Dobro došli u stvarni život” Bernard Foglino uranja u svijet trgovaca. Prvijenac Dalibora Friouxa “Sirova nafta”, jedno od najvećih iznenađenja sezone, smješten je u Norvešku, zemlju blagostanja, u kojoj kuljaju nafta i novac, ali i populizam i rasizam. Roman je napisan prije pokolja u Oslu i kao da ga je anticipirao u fikciji. Među kandidate za književne nagrade uvrštena je i sve popularnija Véronique Ovaldé i njezin neovestern roman “O životima ptica”, smješten u Južnu Ameriku, u svijet švercera oružja i droge.

JOŠ JEDAN KNJIŽEVNI prvijenac dobio je odlične kritike - “Francusko umijeće rata” mladog ilustratora Alexisa Jennija. Kroz životnu priču padobranca i ratnog crtača autor uranja u povijest francuskih kolonijalnih ratova od Indokine do Alžira. Kriza identiteta, sukob generacija i obitelj ponovno su neizostavne teme brojnih romana. Kritičari ističu “Sjećanja”, novo djelo velikog zavodnika francuske književnosti Davida Foenkinosa, razmišljanje o starenju i problemima (ne)razumijevanja roditelja. Nakladnici kažu da je predizborna godina loša za književost. Političke analize kanidata za predsjedničku funkciju, njihovi programi i pamfleti, kao i studije o krizi kapitalizma, koje se tiskaju u desecima tisuća primjeraka, ozbiljna su konkurencija romanu. Možemo se samo nadati da bestseler “Sarko me ubio” novinara Gérarda Daveta i Fabricea Lhommea o kulisama vlasti francuskoga predsjednika neće “ubiti” ovogodišnju i tako “oslabljenu” književnu produkciju.