Stipe Mesić poručio je alkarima da potraže novog sponzoraI predsjedniku Stipi Mesiću ponekad puca film, premda u javnosti voli nastupati kao veseljak, tj. dužnosnik* otvorena srca prema svemu ljudskome. Stvar će se objasniti nakon informativnoga uvoda. Dakle: u historiji zapadnoga Balkana Mesić vjerojatno neće ostati zabilježen kao veliki nacionalni ujedinitelj ili hrvatski Franco, između ostaloga i zato jer je to specifično mjesto – u ponešto parodičnome kontekstu, doduše – za sebe unaprijed rezervirao njegov politički očuh Franjo Tuđman. Zatim, narod ga pouzdano neće zapamtiti ni kao lokalnu varijantu Churchilla, s obzirom na činjenicu da je svojedobno – u svojstvu zadnjega predsjednika “eseferjota” – ponešto chamberlainovski ustvrdio kako rata neće biti u trenutku kad je rat već praktično započeo. Ljudi ga uglavnom ne doživljavaju ni kao reinkarnaciju druga Tite, bez obzira na njegovu koncepciju balkanskoga reapproachmenta* koju zlonamjerni i fanatizirani dio domaće publike voli tretirati kao manifestaciju jugonostalgije*. Bonvivant* je doduše po uzoru na Tita, svjetski “putnik mira”, povremeni djelitelj brijunskih mandarina, pomalo i demagog, ali nema nikakvih diktatorskih aspiracija i uglavnom izbjegava socijalna stanja u kojima bi trebalo lupiti šakom o stol.

STUPAC TJEDNA: BUDIŠINA "POBJEDA" U HSLS-u Ima nešto krajnje sumnjivo kod predsjednika koji snagu u stranci gradi na izbacivanju članova koji se s njim ne slažu. Najprije je frakcija pokojnoga Vlade Gotovca bila prinuđena osnovati novu stranku i ostaviti Dražena Budišu da u miru vedri i oblači nad onim što je preostalo od HSLS-a. Sad je eliminirana još jedna frakcija, pod autoritativnim vodstvom Ive Škrabala. Nema više Škrabice, nema najboljih drugova. Progutao ih je neposluh prema generalnoj liniji, tj. uvjerenje da se više isplati osloniti na Račana negoli na Budišu. U svakom slučaju, Budišine odlučnosti u eliminaciji unutarnjega neprijatelja ne bi se posramio ni pokojni Broz, s tim da bi legendarni metalostrugar čistku provodio dok je na vlasti, i pouzdano mu ne bi palo na pamet da tjera inat vlastitim preseljenjem u oporbu. No, što da se radi kad ljudi ne vole učiti od majstora? Budiša, međutim, može biti spokojan. Uz njega su i dalje tri stupa hrvatske liberalne demokracije: Joško Kontić, Ivan Čehok i Đurđa Adlešić. Zime za HSLS nema.‘Čojstvo’ državotvornog kiča

Ipak, taj protuTuđman, neFranco, antiChurchill i pseudoTito – lider za male ljude i male situacije – povukao je zadnjih dana jedan dalekovidno-slobodoumni potez koji će ga nesumnjivo uvrstiti među prevratničke legende hrvatske scene: sinjskoj Alci rekao je “ne”. Posjetili su ga na Pantovčaku članovi mjesne kabale koja se – skromno ali ponosno – prozvala Viteškim alkarskim društvom, i zamolili da i ove godine bude pokrovitelj natjecanja, bez obzira na podatak da su ga prošle godine u organiziranoj šovinističko-desničarskoj provokaciji na licu mjesta prostački izvrijeđali, i da su u međuvremenu iz svoje udruge izbacili sve one koji su se usprotivili takvome ponašanju prema predsjedniku države. Na hipokriziju tih samozvanih “vitezova” Mesić je – vjerojatno mimo očekivanja dijela javnosti – bez oklijevanja uzvratio porukom: potražite novoga pokrovitelja. Niste se htjeli ni ispričati za prošlogodišnji ispad, a od mene tražite novu priliku da se javno predstavim kao vaša privatna luda; taj film ne bute* gledali. Alka je možda još uvijek in*, ali predsjednik je definitivno out*.
Revoltirani “vitezovi” pokušali su demantirati činjenicu da su pokroviteljstvo došli moliti ni od koga drugoga nego od mrskoga Mesića, a zatim su – u domoljubnoj euforiji – novim pokroviteljem Alke spontano proglasili “hrvatski puk Sinja i Cetinske krajine”. Umjesto Ureda predsjednika, tj. državnoga proračuna, troškove Alke solidarno će – viteškom odlukom – plaćati svi građani jedne razmjerno siromašne regije. Nasilno proglašenje “puka” pokroviteljem kod tangiranih je – predvidljivo – izazvalo uzbuđene kontrareakcije. Čuvanje tradicije sveta je stvar, dok te ne počne udarati po džepu. Sinjani bi za Alku dali krvi, ali kad je o novcu riječ, prirodno očekuju da ga dade netko drugi: ako već ne predsjednik države, onda neka njemu bliska institucija, pa makar i sinjski gradonačelnik Mate Jukić koji je predvodio pokret za Mesićevo alijeniranje od alkara. Uglavnom, Mesićevim odustajanjem od pokroviteljstva Alka je dovedena u pitanje i to je – osim nedvosmislenoga ukidanja – najbolje što se tome državotvornome kiču moglo dogoditi.
Tradicionalni sluge svih režima, alkari su u prošlosti uživali pokroviteljstva kralja Aleksandra, Ante Pavelića, Josipa Broza, Franje Tuđmana… Bio na vlasti i crni vrag, istome bi se klanjali do crne zemlje. Veličajući u nepatvorenome stilu crnogorskih gorštaka nekakvo iracionalno starohrvatsko “čojstvo” i junaštvo sublimirano u protjerivanju koplja kroz rupe, i nadahnjujući se pretpotopnim borbama protiv Turaka raskošnim korištenjem turskih izraza i fraza, u stvarnosti su glorificirali isključivo princip poltronstva prema vladarima. U svojoj historijskoj progresiji alka se od folklornoga rudimenta postupno razvila u malograđansko-ulizivačku seansu koja je kulturološku kulminaciju dosegnula pod Tuđmanom. U ritualnoj mitomaniji i idolopoklonstvu poglavaru praćenome ozračjem hercegovačko-muslimanskoga rata, same sebe uspjeli su nadmašiti ne samo alkari, alaj-čauši, vojvode, momci, uzari, vodari, timari, kopljari, gubitnici i slavodobitnici, već i svi oni koji su ih propagandno servisirali: režimska svita i televizijski komentatori u prvome redu. Svi su se oni natjecali u novohrvatskome stupidarijskome simbolizmu.

‘Alkarski vitez’ Ivić Pašalić

Alkarsko strahopoštovanje prema režimu zamijenjeno je agresijom u trenutku kad se na sceni stjecajem okolnosti u ulozi poglavara pojavio Stipe Mesić. Promjenu je inicirala desna frakcija HDZ-a – špijuni, diverzanti, uživaoci vojnih apanaža itd. – predvođena popularnim Ivićem Pašalićem, koji su u Alci potražili polugu za rušenje demokratskoga netuđmanovskoga poretka u Hrvatskoj. Njihova operacija vratila im se danas u glavu poput bumeranga. Alka je ostala bez visokoga pokroviteljstva, time i bez državnih dotacija, a ni Ivić Pašalić ne osjeća se baš najbolje. Eliminiran je iz HDZ-a, moć mu se topi, budućnost mu je neizvjesna jednako kao i Alci koju je pretvorio u sredstvo nasilnoga povratka radikalne desnice na vlast. Odbijajući da bude pokrovitelj jednome desničarskome cirkusu koji se skriva iza floskula o čuvanju svijetlih nacionalnih tradicija, Mesić je odlučio djelovati sukladno dominantnim trendovima na desnome krilu.
Njegova intervencija nije lišena unutarnje političke logike. Ako je reformistička struja u HDZ-u pokazala sposobnost da se ležerno i bez većih natezanja odrekne Pašalićevih usluga, ni predsjednik države kao senzitivni monitor zbivanja nema nikakvoga razloga da nastavi davati potporu Pašalićevome privatiziranome alkarskome artefaktu. Pašaliću se – odluči li slučajno osnovati još jedan “izvorni” HDZ – otvara prilika da u isto vrijeme pokrene i novu “izvornu” Alku, koju će eventualno plaćati Tuđmanovi vitezovi i koja će korespondirati isključivo s njegovim, doduše sve skromnijim, političkim potrebama.

Kraj poltronskog plemenskog rituala

Osim toga, Mesićeva odluka ima snažne kulturološke konotacije. On je možda prvi šef države u zadnjih stotinu godina koji je prekinuo s jednim kičerajskim naslijeđem, ne podliježući utjecaju običajno-plemenskih navika i pritisaka. Prestanak državnoga sponzoriranja poltronskih priredbi i plemenskih rituala osnovni je preduvjet za prerastanje Hrvatske u nekakvu civiliziranu zemlju. To je ujedno i specijalna poruka fanatiziranoj desnici – poruka kakvu Ivica Račan do danas nije bio u stanju emitirati – da se terorističko-pučističke metode ne isplate. Mesić, dakako, nije nikakav jurišnik na barikade; da su se alkari prema njemu ponašali uljudno ili servilno kao prema njegovim prethodnicima, on bi ih vjerojatno – iskorištavajući propagandnu priliku – pustio da u sponzorskome miru nastave svoj mitomanski ceremonijal. No, budući da su alkarski “vitezovi” odlučili zorno pokazati da je Ivić Pašalić za njih veći šef države nego Stipe Mesić, predsjednik im je održao historijsku lekciju i na tome mu građani mogu samo čestitati.