Otkako sam ponovno počeo dolaziti na pulski festival (od 1997.), ta me otužna smotra – koja se uzaludno pokušavala nositi sa svojim neusporedivo popularnijim izdanjima iz razdoblja bivše Jugoslavije – navikla na neka neugodna pravila. Najporaznije od njih bilo je – pulsku arenu (u nju stane i do sedam tisuća ljudi) gotovo je nemoguće ispuniti hrvatskim filmom koji čini glavninu festivalskog programa. Ne samo ispuniti, nego i bar malo popuniti. Pulska je publika izvjestan žar sačuvala samo za večer otvaranja i tradicionalni vatromet: tada ste se jedino morali brinuti hoćete li pronaći slobodan stolac ili ćete se skutriti negdje na kamenju uz rubove arene, zaostalom još – kao i samo zdanje – iz rimskih vremena. Kad se u areni prvi put prije dvije godine pojavio i novi pokrovitelj festivala, predsjednik Stipe Mesić, Puljani su još euforičnije nagrnuli na uvodni spektakl, a lani ih je njihova nova zvijezda neočekivano napustila, iznervirana što su njezini vlastiti tjelesni čuvari suviše pedantno pretraživali gledatelje. Zlopamtilo svih takvih incidenata (obračun sa sinjskim alkarima najdojmljiviji je recentni primjer) Mesić se sada nije ni pojavio, no vatromet (ove godine efektniji nego inače) bio je dostatan razlog da se arena pristojno ispuni: samo su vidne praznine na lijevoj i desnoj strani gornjih tribina pokazivale da predsjednička karizma – koliko god bila poljuljana hrvatskim političkim krizama – ipak još nešto znači.
Tijekom festivala slika u areni radikalno bi se izmijenila. Već drugi dan programa odaziv bi se publike sunovratio. U parteru su se tek tu i tamo zamjećivale veće grupice gledatelja, dok su tribine bile potpuno prazne. Prošle su godine jedino Ljubiša Samardžić s “Natašom” i Goran Višnjić s “Posljednjom voljom” uspjeli kako tako napuniti taj golemi prostor, no najgledaniji film te sezone u Hrvatskoj – “Kraljicu noći” Branka Schmidta – Puljani su potpuno ignorirali. Bojkot pulske publike prosječnih proizvoda hrvatske kinematografije postao je već tako uobičajenom činjenicom, da sam se nemalo iznenadio kad sam navečer samo navratio na film Davora Žmegača “Preživjeti u Riju” (gledao sam ga ujutro na novinarskoj projekciji) i ustanovio da je parter krcat. I to kobnog drugog dana festivala, kad se u areni znalo izbrojiti i bijednih tristo-četiristo posjetitelja! Što li ih je to privuklo? O filmu se tijekom snimanja nije baš toliko pisalo da bi jamčilo posebno zanimanje gledatelja, a ni njegova zvijezda Mustafa Nadarević nije za njih neprijeporni magnet. Je li moguće da su Puljani ozbiljno shvatili prijetnje države da bi se festival zbog njihova neodaziva mogao ukinuti, pa su pohrlili pokazati da im je do njega ipak stalo? Ili su organizatori s malo više truda i invencije prodavali ulaznice? Možda su publiku puštali i besplatno? Možda, no u svakom slučaju te večeri mi se prvi put učinilo da festival u Puli – kad je u pitanju hrvatski film – danas ima nekakvog smisla.
Ako se taj iznenađujuće dobar posjet održi i tijekom festivala, time će zasigurno biti najzadovoljniji ministar kulture vlade u ostavci Antun Tonči Vujić. Po provjerenom SDP-ovskom načelu toleriranja i najbesmislenije HDZ-ovske ostavštine, on nije poslušao glas razuma kad se prihvatio te funkcije, oduzeo festival domaćeg filma nezainteresiranoj Puli i premjestio ga u neki grad koji bi ga prigrlio s malo više strasti. Radije je tvrdoglavo poštovao tradiciju (festival bi iduće godine – ako se održi – mogao proslaviti 50. obljetnicu), dopustio Puli da – bez ikakve suvisle koncepcije – uključi u svoj program i strane filmove te joj povećao dotacije. Prošle se godine iz državne blagajne u festival slilo milijun i pol kuna (koliko i u zbivanjima neizmjerno bogatije Splitsko ljeto), što je – glede odjeka kod publike i u medijima – bio bačen novac, a toliko je izdvojeno i ove godine, unatoč tome što je Pula skraćena s devet na samo šest dana. Ukupna cijena festivala – s gradskim i županijskim subvencijama – iznosi oko dva milijuna i 200 tisuća kuna, što je nevjerojatno visok budžet za smotru koja baš ne blista konceptom. Vujiću je, međutim, kinematografija očito sentimentalno slaba točka, jer je financira puno izdašnije nego druge kulturne djelatnosti (tridesetak milijuna kuna u prošloj sezoni), a rezultati su više nego skromni. Logike tu, pritom, nema nikakve. Mali susjedni motovunski festival, koji svoj uspjeh zahvaljuje gotovo isključivo tome što je za HDZ-ove vladavine Pula postala besmislen mastodont, dobiva samo 200 tisuća kuna dotacije – uz packe da mu je program neosmišljen! Između kulturne politike HDZ-a i koalicije, kad je riječ o Puli i Motovunu, kao da nema nikakve razlike.
Vujić je ove godine na svečanosti otvaranja u pulskoj areni bio razmjerno decentan i jedino se pohvalio time što će publika vidjeti čak sedam premijernih hrvatskih filmova. Brojka ne zvuči loše, no kao i u razdoblju dok je kinematografijom drmao jedan drugi Tonči, Antun Vrdoljak – malo je prenapuhana. Jer “Sjećanje na Georgiju” Jakova Sedlara moglo je biti prikazano i prošle godine, no nakon što se otkrilo da se redatelj pokušao osvetiti svojim najljućim kritičarima (u koje i sam spadam) tako što je po njima nazvao likove homoseksualaca, pijanaca i debelih šofera, zahtjev za sufinanciranje od Ministarstva kulture (trebalo je snimku videokamerom prebaciti na 35 mm film) nije ni proslijeđen dok se afera ne slegne. Debitantski omnibus Kristijana Milića i Gorana Kulenovića “24 sata” također nije pravi cjelovečernji film, nego je nastao naknadnim spajanjem dvaju srednjometražnih hvaljenih radova, prvi put prikazanih na zadnjim Danima hrvatskog filma. Ukratko, kinematografija je ove godine iznjedrila samo pet pravih filmova, no – za utjehu – njihova je razina puno solidnija od onoga što je prikazano u Puli prošle godine.
Festival je otvorio film “Ne dao Bog većeg zla” Snježane Tribuson, za koji je scenarij napisao njezin preproduktivni brat Goran, po motivima svoje autobiografske proze “Rani dani”. Riječ je o još jednoj “amarcord” komediji (ili humornoj melodrami) o uspomenama na djetinjstvo i mladost u kojoj se prvi put u hrvatskoj kinematografiji kao središnja lokacija našao Bjelovar, grad u kojem su Tribusoni odrasli. Radnja se isprva odigrava početkom šezdesetih i nakon jednog vremenskog skoka – u kojem glavni junak iz dječaka izrasta u tinejdžera – premješta se u razdoblje prve rock euforije, drugu polovicu tog desetljeća. Dramska okosnica je obiteljska kronika na čijim rubovima možete razaznavati natruhe kulturne i političke situacije, a vrlo fina režija Snježane Tribuson, odlična produkcija (za hrvatske prilike iznenađujuće je dobro napravljena uvodna špica koja dočarava padanje pahuljica) i fantastični Ivo Gregurević u ulozi oca tek su neki od razloga zbog kojih se film isplati pogledati i više od jednog puta. Zanimljivo je, međutim, da će se redateljica opet naći na meti onih koji prave oštru razliku između originala i plagijata. Njezin prethodni uspjeh “Tri muškarca Melite Žganjer” optuživali su da je pričom nedopušteno sličan filmu Rajka Grlića “U raljama života”, odnosno istoimenom romanu njezine tadašnje prijateljice Dubravke Ugrešić. Snježanu Tribuson moglo se braniti time što u te dvije priče postoje sličnosti, no o plagijatu nema govora, kao i činjenicom da su “Tri muškarca” ipak malo bolji film od “U raljama života”. “Ne dao Bog većeg zla” također treba obranu, jer je prošle godine u Puli prikazan vrlo sličan film, već spomenuta “Kraljica noći”, u kojoj je Schmidt prikazao kraj šezdesetih u Osijeku, s istim glumcem – mladim Lukom Dragićem – u glavnoj ulozi. Snježana Tribuson svoj je projekt počela prije, no dok je čekala novac od Ministarstva kulture, Schmidt je “Kraljicu noći” na brzinu realizirao u tv produkciji. Usporedbe između ta dva filma u korist su “Ne dao Bog većeg zla”, ali ne u svim aspektima: Schmidt je puno izravniji u prikazu seksa, jednog od ključnih sastojaka u takvoj vrsti filmskih evokacija adolescencije, a i fabula mu je cjelovitija, rasterećena anegdotalnosti, koja pomalo razvodnjuje Tribusoničin film. Glede autentičnosti oba su ostvarenja malo šepava: sumnjam da je u Osijeku kasnih šezdesetih s radija odjekivala pjesma “4M” “Platno, boje, kist i tvist”, kao što je nemoguće da je Bob Dylan 1966. ili 1967. na radio Luxembourgu žario i palio s “Blowin’ in the Wind”. U oba slučaja bilo je to puno, puno prije, no takve se stvari u domaćim filmovima rade čisto impresionistički.
Davor Žmegač, generacijski kolega Snježane Tribuson, nije imao tako srdačan prijem u areni sa svojim trećim filmom “Prezimiti u Riju” (prvijenac “Zlatne godine” prošao je još kako-tako, no “Putovanje tamnom polutkom” ostao je bez ikakva odjeka), ali posjetom od oko tri tisuće ljudi može biti iznimno zadovoljan. To što mu je film slabiji od “Ne dao Bog većeg zla” isključivo je problem njegova nedostatka dramskog sluha. Polazna ideja za “Prezimiti u Riju” nije loša: kći iz Munchena dolazi u Zagreb posjetiti oca kojeg još od djetinjstva nije vidjela, a on, demobilizirani ratni veteran, sada beskućnik, mora prezentirati na samo nekoliko dana respektabilnu iluziju, nipošto stvarnost. Kad je već posudio tu ideju iz klasika Franka Capre “Dama za jedan dan” (uzgred, prerađenu u bezbroj navrata u svjetskoj kinematografiji, pa čak i u gay burleski “Kavez za lude”), trebao se držati žanra iz koje ju je preuzeo – komedije. “Prezimiti u Riju” je, međutim, tjeskobna triler-drama o poratnom beznađu u Hrvatskoj, u kojoj se po tko zna koji put susrećemo s karikiranim likovima novog polusvijeta (mobiteli, jacuzzi, skupocjeni automobili), a jedini originalan motiv je useljavanje glavnog junaka u prazan stan, čiji su vlasnici nekad bili izbjegli ili likvidirani Srbi. Neuvjerljivi flash-backovi, klimava završnica i iznimno ružno snimljene zagrebačke lokacije teško će privući publiku u kina, no sve bi bilo O.K. da je riječ o tv filmu. Kao film s cijenom koštanja od možda i milijun eura “Prezimiti u Riju” ipak je besmislica, prema kojoj bi zasigurno svi bili naklonjeniji da se zatekla prošle godine u Puli, kad je konkurencija bila mnogo slabija.
“Serafin, svjetioničarev sin” Vicka Ruića stigao je u Pulu s preporukom da je uvršten u službenu konkurenciju montrealskog festivala. Svaka čast, jer je to festival A kategorije (ne baš u rangu Cannesa, Berlina i Venecije, ali ništa manje značajan no što su San Sebastian i Karlovy Vary), međutim, zbog toga ne treba očekivati remek-djelo. I Ruićev prvijenac “Nausikaja”, zbog kojeg su on i njegov koproducent Željko Vukmirica (inače, aktualni voditelj festivala) založili imovinu, također je obišao bezbroj svjetskih festivala, ali ga u nas skoro nitko nije htio gledati, a ni domaći ga kritičari nisu baš mazili. “Serafin” je u vrijeme snimanja slovio kao kontroverzan projekt, jer se Lucija Stamać zahvalila na glavnoj ulozi, tvrdeći da je scenarij grozan i da je redatelj spolno zlostavlja tijekom realizacije erotskih prizora, pa je umjesto nje uskočila debitantica Branka Prpić. Oni koji priželjkuju pogledati film da provjere kako se razgolitila njezina nasljednica bolje da ostanu kod kuće. U “Serafinu”, naime, golotinje ima, ali kao u nekom filmu iz sredine šezdesetih: puno simuliranja, malo pokazanoga. Čak su i prizori sadomazohističnog seksualnog odnosa neopisivo čedni, kao da redatelj ni ne zna da postoji “Romansa” Catherine Breillat te da se od boljih uzora uvijek isplati ponešto ukrasti. “Serafin” je, inače, tzv. period film, koji se odigrava na prijelazu 19. u 20. stoljeće, no povijesne odrednice su zapravo izlišne: to je fatalistična priča o zatvorenom krugu ljudske egzistencije iz kojeg izlaza nema, a svako novo rođenje nudi jedino ponavljanje sličnih tegoba. Takvi su filmovi nekad bili u modi u istočnoeuropskim zemljama (Crnogorac Živko Nikolić bio je reprezentativan eksponent), no kad god se pojavi neko njihovo zakasnjelo izdanje, kakav je “Serafin”, svjetski su mu festivali uvijek na usluzi, bez obzira na to što su to provincijska art djelca prema kojima je sličan minimalizam današnjih azijskih kinematografija ultramoderna umjetnost. “Serafin” je nešto suvislije ostvarenje od “Nausikaje”, odlikuje se kao i prethodnik redateljskom kaligrafijom (jedino živcira previše iskošenih kadrova), a glazba Vlatka Stefanovskog (rockeri su, inače, u nas potpuno preuzeli skladanje filmske glazbe: Darko Rundek obavio je odličan posao u “Ne dao Bog većeg zla”, a Darko Pavičić iz Bambi Molestersa autor je soundtracka za “Prezimiti u Riju”) primjereno je ugođajna. Sumnjam, međutim, da će to osigurati filmu strastan krug poklonika.
Nakon “Fergismajniht” “Sjećanje na Georgiju” druga je suradnja Jakova Sedlara i dramatičara Nina Škrabea: oba filma nastala su tako što je Sedlar postavio na pozornici piščeve drame, zatim ih je na videu snimio kao cjelovečernje drame i prebacio na 35mm vrpcu. Pa dok se u slučaju “Fergismajniht” još moglo i zamisliti da bi netko s malo više redateljskog talenta od Sedlara iz takvog predloška mogao napraviti pristojan film, “Sjećanje na Georgiju” ne nudi ni takvu mogućnost. To je naivan, ishitren kammerspiel koji se odigrava u novogodišnjoj noći 2000., a glavni su mu protagonisti homoseksualni glumac koji je nekad imao i heteroseksualnu fazu (Boris Miholjević) te balerina koja radi na crno kao časna sestra na telefonskim S.O.S. pozivima (Almira Osmanović). Nivo zapleta i raspleta (on doznaje da mu je ona kći koju je začeo s jedinom, neprežaljenom ljubavi) podsjetio me na seriju “Crni snijeg” iz sredine šezdesetih, u kojoj je pokojni humorist Radivoje Lola Đukić pokušao dokazati da je ozbiljan umjetnik. Kao što je to uvijek slučaj u Sedlarovu dosadašnjem opusu, režija je zbilja očajna (kao što je očajnički i potez da se izrugivanjem kritičarima filmu priskrbi publicitet), odnos prema temi homoseksualnosti – koja je netipično za hrvatsku kinematografiju u ovom filmu dosta eksponirana – uglavnom imbecilan, ali bi se psihijatri imali čime pozabaviti u odgonetanju prepletanja autobiografskog i fiktivnog, ne samo kod redatelja i nego i kod glavnih glumaca. Kao izvršni producent uz Sedlara je naveden i hrvatski nogometni minhauzen Miroslav Ćiro Blažević, koji je očito imao i previše slobodnog vremena nakon što je naša reprezentacija njegovom krivnjom ispala s Europskog prvenstva i umalo nije došla ni do Svjetskog. Složio bih se s predsjednikom Vijeća za film Matom Kukuljicom (sada u ostavci) da je filmu trebalo dati 200 tisuća kuna tražene potpore, budući da je bedasti obračun s kritičarima tek marginalna sitnica u odnosu na cjelinu, no, opet, zašto nečem takvom uopće davati novac? Što bi neki od nas mogli napraviti s toliko kuna? “Sjećanje na Georgiju” ih je dobilo jer je Ministarstvu kulture trebao jedan film više na festivalu, no u kinima to posve sigurno nitko živ neće gledati. Na televiziji možda, iako će većina – nakon što se zamori od Miholjevićevih i Osmanovićkinih prenemaganja – vrlo brzo promijeniti kanal.
Iako je ovogodišnji program stranih filmova najavljivan kao znatno kvalitetniji u odnosu na prošlogodišnji, pomaka zapravo nema nikakvog, jer pulski festival naprosto ne zna što bi s inozemnim filmskim blagom i jedini mu je motiv konkuriranje puno suvislijem Motovunu. Tako je češki zrakoplovni spektakl Jana Sveraka “Tamnomodri svijet” prikazan u areni s početkom u jedan u noći (zbog odugovlačenja sa spektaklom otvaranja), a da biste po hladnoći izdržali do tri ujutro trebala vam je bar zimska jakna. Srećom, film smo još prošle godine vidjeli u zagrebačkoj Kinoteci na “Danima češkog filma” – u puno podnošljivijim uvjetima. U isto vrijeme na pulskom Kaštelu, pred četrdesetak gledatelja, prikazivao se film “Nebesa” koji je kultni njemački redatelj Tom Tykwer (“Lola trči”, “Princeza i ratnik”) predstavio ove godine u Berlinu. Ekran u tom kinu pod vedrim nebom izgleda kao da je stigao iz nekog istarskog sela, a bolje zvučnike u svojim domovima ima bar stotinjak poklonika hrvatskih kućnih kina. Surround efekte da i ne spominjemo! Hladnoća je još neizdržljivija nego u areni (Kaštel je na puno većoj nadmorskoj visini), pa treba biti mazohist da bi se na taj način gledalo filmove. Čudan je i odabir koji će strani film u arenu, a koji na Kaštel. Iste večeri opskurni “Gorim u vjetru” Silvija Soldinija (“Kruh i tulipani”) prikazan je u areni, a pobjednik berlinskog festivala “Intimnost” – unatoč golemom zakašnjenju prvorazredna atrakcija – gurnut je na Kaštel, valjda zato što u njemu ima previše seksa. Pametni znaju o čemu je riječ. Kad je isprva određeno da se “Sjećanje na Georgiju” i “24 sata” prikažu na Kaštelu, a ne u areni, producenti su se pobunili i uspjeli osigurati povoljan tretman.
Ni publika nije blesava! Čim završi prvi domaći film i najavi se sljedeći strani, golema većina ih ustane i napusti arenu, ostavljajući tek šačicu znatiželjnika. Fućka se i organizatorima! Kada se nas nekolicina kritičara pobunila da drugi film u areni i prvi film na Kaštelu počinju u isto vrijeme – 23 sata – te da bi bar jedan od njih trebalo prikazati pretpremijerno tijekom dana, dobili smo odgovor da je program na Kaštelu informativna sekcija i da to nije nužno. Po svemu sudeći, za uspješan pulski festival trebalo bi bar desetak domaćih filmova, jer za strani ionako nikoga nije briga. No koliko bi to stajalo Tončija Vujića?! Ili zapravo sve nas?!

Sedlarov film 'Sjećanje na Georgiju' naivan je kammerspiel očajne režije s odnosom prema homosekualnosti koji je uglavnom – imbecilan Uobičajeni bojkot hrvatske kinematografije pulska je publika, osim filma Snježane Tribuson na otvorenju, prekinula tek s filmom 'Prezimiti u Riju' U drami Nina Škrabea “Sjećanje na Georgiju” nema spominjanja domaćih kritičara, ali se za to pobrinuo Jakov Sedlar. Kad glavni junak Davor Telebuh (Miholjević) shvati da mu ljubavnik neće doći na novogodišnju noć, nazove ga kod majke koja ga obavijesti da se on vratio svom starom dečku. Ljubavnik se zove Ivan Starčević (glumi ga Alen Liverić), a njegov partner – Jurica Pavičić (Robert Plemić). U jedinoj sceni u kojoj ih vidimo njih dvojica su na krevetu – jedan samo u kućnom haljetku, drugi u raskopčanoj košulji i gaćama – i prelistavaju nekakav gay magazin. Bijesni ih Davor nazove, pa doznajemo da Pavičić piše ljubavne pjesme po provincijskim novinama i da mu Starčević iza leđa govori kako ima mali pimpek. Scena je kratka, ali posve dovoljna za solidnu sudsku tužbu zbog “pretrpljenih duševnih boli”. Nevenka Tuđman i Željko Olujić to ne bi nikad propustili!
Slijedi zatim prizor u kojem živčano labilni Telebuh zove Hitnu. Tamo mu se javlja nekakav grozan primitivac, koji nožem reže kobasice, slaninu i luk, i povremeno upotrijebi neku srpsku riječ. Predstavlja se kao Polimac, a utjelovljuje ga raspomamljeni Božidar Alić (Bože, zašto li sam mu nekad kad je bio u nevolji posuđivao novce!). Scena je još kraća, a budući da mi se ime ne spominje, tužba nema nikakvog smisla.
Posljednji je na Sedlarovoj meti Miljenko Jergović. Nakon neobavljena posla s Hitnom, Telebuh se obraća za pomoć Domu zdravlja, gdje dežura debeli vozač (Đuro Utješanović), okružen hrpom limenki piva. On mijenja doktora i medicinsku sestru koji su na ljubavnom izletu. Vozač ponosno izgovara svoje puno ime – Mile Jergović Munivrana, čemu se Telebuh podsmjehne. Očito ni on kao i Sedlar ne voli Bosance. Zbog preadaptacije imena tužba i u ovom slučaju nema smisla. Ministar kulture Antun Vujić izgovarao se da nije gledao film, pa ne zna zbog čega se javnost zgraža: za kaznu bi ga na to trebalo natjerati!