PhotomontageProbudio sam se tog jutra gluplji no inače. Ustao sam iz kreveta i počeo hodati kako bi došao sebi ali nije mi išlo. Kao da su mi Udbaši zatvorili svijest na Goli otok, a tijelo pustili da tumara okolo poput kokoši bez glave.

Pokušao sam se sjetiti nečeg teškog i groznog iz svog života i na taj način doći sebi. Naime, iako izvan sebe, pamćenje me je služilo. U dvadeset godina radio sam u Saboru, Vladi, Uredu predsjednika, POA-i i SOA-i, sad sam opet u Vladi.... Najgore što sam pronašao u svojim moždanim datotekama bila je misao da je najteže zamisliti Hrvatsku bez HDZ-a.

Nošen tom mišlju, i dalje kilometrima od zdrave pameti, osjetio sam potrebu, prije nego odem u wc, sjesti na čelo. Tako sam satima bezuspješno pokušavao udobno se čelom zavaljati na fotelju. Onda me prostrijelila spoznaja, poput moždanog udara. Zapravo, bio je to pravi moždani sudar mog napaćenog uma s jasnom spoznajom - "Moram se učlaniti u HDZ" - odzvanjalo je u mojoj glavi jer je podsvijest znala kako je to jedini način da sjednem na čelo.

Tada sam otišao do Jadranke i rekao joj da prije nego dođem sebi i doživim katarzu želim biti u HDZ-u. Jadranka je pristala sjedeći na čelu. Upitao sam je kako joj je pošlo za rukom da se tako dobro uvalja na čelo. Odgovorila je da je dugo trenirala ali kako se i sad živo sjeća dana kad je njen mentor Ivo pred svima sam sebe lupio nogom u guzicu i njoj pomogao da sjedne na čelo. Rekla je i kako sam joj i ja kasnije pomagao da Ivu lupimo u guzicu. Upitao sam je hoće li i ona možda jednog dana sama sebe nogom u stražnjicu i meni pomoći da ako već ne sjednem, barem stanem na čelo. Rekla je da bi se to moglo dogoditi ali da će ona svim silama pokušati ostati na čelu i da bi na kraju ja mogao dobiti nogu u guzicu.

Pitao sam jel to normalno da u HDZ-u uvijek netko mora dobit u guzicu da bi drugi mogao sjesti na čelo, a ona mi je odgovorila: "Naravno, dragi moj, tako je i u drugim strankama. Čak smo humaniji od njih, zamisli kako bi prošao kad bi te Čačić tresnuo odozada!"