Objavljeno u Nacionalu br. 349, 2002-07-24

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Račanovo kadroviranje, HDZ-ova revolucija koja teče

Stupac tjedna

Dok Ivica Račan – Mesićev “mandatar”, bivši, sadašnji i budući premijer – sastavi svoju novu Vladu, nacija će kolektivno dobiti mlade. Ako je njegovo beskrajno otezanje s kadrovskim odlukama, kalkuliranje, hinjenje ozbiljnosti, neodređeno medijsko pametovanje, glumljenje misterioznosti, tajno cjenkanje sa saveznicima, testiranje javnoga mnijenja, mudro “ispitivanje pulsa” koalicijskih partnera, retorička ekvilibristika, lažna najava redukcije broja ministara, zatim njegova postojana enigmatičnost, prolongiranje, premišljanje i pretvaranje – indikacija odlučnosti s kojom će ubuduće pristupati državnim problemima, onda bi za njega i za publiku bilo korisnije da je vrijeme potrošeno na izmišljanje još jedne Vlade proveo na godišnjem odmoru, za kojim mu duša kontinuirano teži.
Takav je opći dojam, koji – međutim – ležernoga mandatara slabo impresionira. Promatrači su možda željni promjene, umorni i nestrpljivi, ali Račan ih ne gotivi*. On zadnjih dana zadovoljno meditira u svome idealnome životnome ambijentu, kao gušter pod zagrijanim kamenom. Ezoterično kadroviranje kakvo upravo provodi jedina je stvar koju je u karijeri apsolvirao, i u njemu neskriveno uživa. Jasno mu je da treba iskoristiti trenutak, tj. uživati u lebdenju u vacuumu i izbjegavati brzo suočavanje s realnošću u kojoj se uglavnom ne snalazi. Manipuliranje imenima, pozicijama, funkcijama i stolicama njegov je forte*; što dulje “konzultacije” traju, to bolje. Petra ćemo za ministra, to će zadovoljiti Tomčićevu tvrdu struju i ujedno je posvaditi s mekom. Pavla ćemo za doministra, to će proizvesti blagi raskol u HNS-u. Vićentije će za savjetnika, to će se svidjeti prijatelju Mesiću. Pantelija će u tajne službe, tu ćemo prijatelju Mesiću pokazati da ga se ne bojimo.
Šimurina će u Vladu kao nestranačka osoba: to će zadovoljiti sve one koji traže “eksperte”. Nikoletina će reprezentirati Budišine disidente, nečim ih moramo nagraditi. Arbutina će zastupati SDP-ove kozmopolite, a Milentije SDP-ove nacionaliste. Mandatarov prvi pouzdanik bit će Eustahije, što će razljutiti i jedne i druge, ali i uvjeriti ih da s Račanom nema šale. Pepicu ćemo u agenciju za restrukturiranje, a Jalžu u diplomatsku školu; imat će dovoljno vremena za ogovaranje, ali ne i dovoljno informacija. Neka pate. Ljudevit će u ambasadore; bio je dobar drug, a počeo je piti i treba mu lova. Ilija će u penziju, opredijelio se za Budišu. Gabrijel će u MORH, čime ćemo Sanaderu, Šeksu i Glavašu odaslati skrivenu poruku prijateljstva. Itd.

Račanova transcendentalna meditacija

Uglavnom, nacija se trese u neizvjesnosti; da nema Račana i njegove sofisticirane kadrovske kombinatorike, hrvatsko dugo, toplo ljeto postalo bi paradigma političke dosade. Uz ekstrasensnoga* premijera, međutim, ljudi se doista jedva mogu potužiti na nedostatak prazničnih tema. Račan ih periodički inspirira prikrivenom ali prepoznatljivom mudrošću kakvu je razvio tijekom dugih desetljeća političke borbe za opstanak, koncentriranu u životnoj maksimi: ubit ću vas u pojam svojom originalnom transcendentalnom meditacijom, tako da ćete – poput zombija – na kraju svi ponovno glasovati za mene, ne znajući što činite. Nešto slično, uostalom, upravo je demonstrirao predsjednik Mesić, personifikacija hrvatskoga populizma, odvažno imenujući Račana za mandatara bez obzira na historijat njegove prethodne Vlade.
Nema te sile – lokalne, međunarodne, zemaljske, nebeske – koja će Račana spriječiti da mandat “odradi do kraja”, jer čovjek emanira neuhvatljive društvene vizije čija kvaliteta ultimativno traži nacionalno povjerenje. Kad kucne trenutak plebiscitarne provjere, dobrome Račanu i njegovoj ligi poštenih Hrvata energično će se, kako stvari stoje, prije svih suprotstaviti društvo “nekompromitiranih” u HDZ-u, koji su – nakon dugoga marša prema moralu – iz stranke uspjeli slavno eliminirati svoga Libertyja Valancea. Pokazuje se odjednom da je Pašalić u HDZ-u bio isključivi koncentrat zla kojem je – prema riječima Vladimira Šeksa u dnevnim novinama – nesvjesno robovao i sam Tuđman. Radilo se, dakle, o lokalnoj vrsti Staljinovoga zloduha Berije. Staljin je nakon “tajnoga” referata druga Hruščova na Dvadesetome kongresu KPSS odletio na smetlište historije, ostavljajući nasljednike da nesmetano uživaju u vlastitome osjećaju pravednosti. Dok je bio svemoćan, klanjali su mu se do zemlje; kad je svrgnut, nitko ga nije poznavao.

Šeksova utilitarna konstrukcija

Za razliku od Hruščova, aktualno vodstvo HDZ-a – Ivo Sanader i društvo – ne raspolažu s dovoljno ideološke snage da taknu u Tuđmanov mit; za njih je komfornije sublimirati odgovornost u Beriji-Pašaliću, i samostalno odjezditi u budućnost na krilima poglavarove netaknute karizme. I Tuđman je, dakle, bio Pašalićeva “žrtva”, bez obzira na to što je Tuđman dotičnoga izvukao iz provincijske čamotinje, pretvorio u “uglednika”, dao mu novac i moć i politički ga izmislio, lično i personalno. Ipak, Tuđman ne može biti odgovoran za Pašalićevu promociju, jer to bi značilo “preuranjenu” destrukciju njegovoga posthumnoga ugleda među sljedbenicima, na kojem nasljednici zasnivaju svoj budući izborni uspjeh. Po Šeksovoj utilitarnoj tezi Pašalić je djelovao samostalno, mimo Tuđmanova znanja, protiv njegove volje, i uz tiho zgražanje većine ostalih članova politbiroa. Svi su oni u sebi patili, bespomoćno gledajući kako Pašalić cinično manipulira poglavarom, doglavarima, drugovima, kadrovima, simpatizerima i državnim novcem.
Za “moderni” HDZ teza o Pašalićevoj autonomnosti vjerojatno je korisna, premda apsurdna, odnosno tipična za urušene diktatorske sustave u kojima frakcijski pobjednici bez kompleksa prisvajaju univerzalne etičke vrline. Jasno je da su svi u partiji znali tko je Pašalić i čime se on bavi. Osim toga, profitirali su – u različitim omjerima – zajedno s njim. Pašalić se nasaftao* novaca kao Krez, ali ni Sanader, Šeks i Glavaš nisu iz revolucije izašli kao siromasi. Na drugoj strani, činjenica da su uspjeli politički eliminirati Pašalića dugoročno je značajnija od činjenice da se – pod Tuđmanom – od Pašalića nisu prepoznatljivo razlikovali. Hruščov je bio odani sluga ubojice Staljina, ali Rusija se pod njim počela od tiranije transformirati u diktaturu, koja je u konzekvenci završila kao demokracija. S Pašalićevim odlaskom HDZ vjerojatno kupuje budućnost kao konzervativna transnacionalistička stranka, koja će na sebe vezati – politički značajan – folklorni dio nacionalnoga korpusa i polako ga uvoditi u pravila liberalne demokracije. Pod pretpostavkom da će se situacija razvijati racionalno, i famozni trolist reformatora SŠG u HDZ-u će za neko vrijeme ostati bez manevarskoga prostora, što je u novinama duhovito dijagnosticirao Branimir Glavaš (“Pašalić je prošlost HDZ-a, a ni ja nisam budućnost”).
Ima li sve to nekakve veze s Ivicom Račanom? Seveda*. Neodlučni premijer udobno je plutao na valićima HDZ-ove kompromitiranosti, da bi se preko noći suočio s protivnikom koji će ga potući na izborima, ne uspije li u novome mandatu prevladati svoje strahove, inhibicije i ograničenja. Račan koji je prevladao inhibicije? To se zove optimizam. Od njega se prije može očekivati da nauči elemente bankarstva, nego da postane prepoznatljivi lider.

STUPAC TJEDNA: MEDIJSKI ODJECI GOSPOĐE “TOM”; SUDAC LOZINA

Nacional je u prošlome broju objavio cover story na temu dojavničkoga djelovanja Đurđe Adlešić, partijske uzdanice Dražena Budiše i šefice parlamentarnoga Odbora za nacionalnu sigurnost. Objavljeni dokumenti potvrđuju da je gospođa Adlešić – lažna zvijezda oporbenoga neba – godinama funkcionirala kao informator vojne tajne službe SIS, hadezeovskoga instrumenta za kontrolu građana i špijunske diverzije. U hadezeovskim arhivama zavedena pod kodnim imenom “Tom”, nastupala je kao “duboko grlo” hrvatske oporbe: Tuđmanu i HDZ-u dostavljala je koalicijske planove za preuzimanje vlasti i druge stvari koje su ih zanimale.
Riječ je o skandalu prvoga reda. Đurđa Adlešić prikazivala se u javnosti kao uvjerena antihadezeovka i prvakinja reformatorskoga pokreta; otkriće o njezinoj dojavničkoj djelatnosti prokazalo je njezin nastup kao blef, a kompromitiralo je i koalicijsku Vladu čijim su članovima mahom bile poznate veze gospođe Adlešić i Tuđmanovoga obavještajnoga aparata. Kakve su bile reakcije na Nacionalovo otkriće, koje bi u normalnoj zemlji odjeknulo poput medijske bombe? Nikakve.
Budiša, šef Đurđe Adlešić i slabo prikriveni hadezeovac, stvar je paušalno otpisao kao “neprijateljsku izmišljotinu”. Mediji su slučaj uglavnom ignorirali i podvrgnuli principu zataškavanja, dijelom iz konkurentske ljubomore, dijelom iz straha da se ne zamjere Ivici Račanu čiju bivšu Vladu skandal nedvosmisleno prezentira kao perfidno kolaboracionističku. Još jedna u nizu društvenih afera i tema koje je inicirao Nacional pokušava se, po uzoru na Dubrovačku banku, marginalizirati šutnjom, da bi je za neko vrijeme – kad “sazriju okolnosti” – medijski apologeti demagogije i prosječnosti izvukli na površinu i hrabro prikazali kao vlastito otkriće.

***

Kao manifestna kukavica i rasna kvarež, sudac Lozina pustio je optužene za zločin u Lori iz pritvora. Svaka čast. Hrvatska ubrzano dobiva na ugledu.

Vezane vijesti

Šeks: Slavonija mi nije okrenula leđa

Šeks: Slavonija mi nije okrenula leđa

Vladimir Šeks rekao je danas da se kandidirao za potpredsjednika stranke te je negirao da mu je Slavonija "okrenula leđa". "Nije meni Slavonija… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika