U kasno antičko svitanje jedan je agur, svećenik svijeta na umoru, morao provjeriti koji je raspored planeta točniji, onaj zvjezdani na svodu ili onaj koji su ucrtali Dioklecijanovi maloazijski arhitekti. Raširio je ruke prema istoku, pa se okrenuo i pružio ih od sjevera prema jugu. Na mjestu njegove kušnje, na sjevernom dijelu Peristila, danas se nalazi ploča s uklesanim križićem. Dvije glavne carske ulice, cardo i decumanus, sijeku se u malom križištu augurovih ruku. To je po grčki omfalos, po latinski umbiculus, zvjezdani pupak grada. U dosluhu s takvim preslikanim rasporedom neba, augur je zatražio da mu donesu kameni žrtvenik, klesanu aru, i jedno janje, koje je zaklao brzim zamahom svećeničkog noža, hvatajući krv u zlatnu pliticu. Potom je životinjici rasporio trbuh i, dimeći se, iz janjčića ispadne njegova utroba, koju je augur tada odvojio od beživotnog tijela i prostro po površini žrtvenika. Jetra su bila zdrava, bakrenosmeđa, srce bez masnoća, bubrezi i slezena u pravilnom položaju u odnosu na druge organe, a drob i crijeva bijela, možda blago zelenkasta ali ipak nježna kao opal. Tek pluća, crveni mali stošci, stajahu nekako ukoso, prijeteći da bi mogla narušiti zatečeni sklad, pa ih augur proreže poprijeko po jednom rilu i stade promatrati raspored žila. Nije bio siguran. Stoga je, prije negoli je otišao pred cara i njegove arhitekte, u sumrak sjeo na obalu i stao promatrati let ptica, lastavica i čiopa koje su se obrušavale prema moru i letjele nisko, prema zloslutnom sjeveru. “Palača i grad pod dobrim su auspicijima i proročkim znamenjem. Nadživjet će i tebe i carstvo”, rekao je kratko Dioklecijanu koji ga je promatrao. Ne odgovorivši svećeniku, zapovjedio je da mu donesu iznutrice žrtvovanog janjeta, barem one koje augur još nije spalio na žrtveniku i zapovjedio da mu priprave jelo. Te večeri car je pojeo vlastitu sudbinu. Augur je otplovio već sljedeći dan u potrazi za novim nebom, novim rasporedom iznutrica i letom noćnih ptica. Za njim iza pjenušavog traga carske trireme ostali su temelji palače, najveće gradilište tadašnjeg svijeta i Dioklecijan, najveći car poganin, kojeg će njegov grad nadživjeti baš kao i njegov svijet na zalasku. Već tisućama godina prije ovog događaja, etrurski i rimski auguri proricali su sudbinu iz iznutrica žrtvovanih životinja, a obredna hrana pripravljena od ostataka sladila je nepce proroka. Običaj prinošenja žrtve i izjedanja koji je mnogo stariji i čiji se tragovi gube u predbiblijskim vremenima, ujedno je prvo ritualno spajanje sudbine i hrane, proricanja i kuhanja. Od onih prvih iznutrica bačenih u živi plamen u sam osvit čovječanstva, do velikih vjerskih i gurmanskih svetkovina pri kojima bi se klala stoka i s kojima se donekle može usporediti naše kolinje ili slični etnogastronomski običaji od sjeverne Francuske do Grčke. Iznutrice koje Englezi nazivaju offals, vrlo slično grčkom omfalos, Francuzi abats de boucherie, osnova su mnogih jela od drobova, jetre, pluća, slezene, bubrega, srca i crijeva koje se zajedno ili još češće posebno, izjedaju diljem Europe. Dropčići iz Provanse i Auverne, milanske busecce, juhe od ponutrica, portugalske i španjolske delicije od utrobe i droba, samo su vrh jednog dugog niza zabilježenog već u Starom zavjetu, gastronomski artikuliranog u staroj Grčkoj, od homerskih vremena, poput glasovitih grčkih krvavica, jela od jetre i želudaca. U Rimskom Carstvu ti već helenistički gastronomski darovi dobit će svoj još izraženiji kulinarski naglasak kroz profinjene umake, nadjeve i začine s kojima su se pripremale iznutrice, kako ih nazivaju antički pisci i sladokusci: sumen, ficatum, ventricula, lumbi et renes ili vime, jetra, dropčići, pluća i bubrezi. Ukusni niz, koji će u srednjem vijeku biti dodatno začinjen šafranom i klinčićima i ukuhanim slatkim vinom i preživjeti u raznim, ali srodnim oblicima pripreme. Pa ipak, nigdje na nekom tako malom prostoru nije preživio gotovo potpuno sačuvan iliro-grčko-rimski, neolitičko-antički jelovnik, u kojem se žari vrijeme i dimi naslijeđe nepisane povijesti, poput iznutrica na prorokovu žrtveniku, kao na otoku Braču, možda najtajnovitijem od svih otoka srednjodalmatinskog arhipelaga. Najnovija istraživanja otkrila su tragove ranih neolitičkih kultura, potom do prije nekoliko godina samo pretpostavljane grčke nazočnosti, koji u sprezi sa živim reliktima gastronomske arheologije, zatvaraju cikluse i kotlove tisućljeća. Vitalac, prastari ražanj od janjeće ponutrice, butalac, nadjeveni but natrljan aromatičnim biljem i pečen na ražnju u janjećoj maramici, te na koncu jelo koje je preživjelo i u drugim krajevima Dalmacije, glasoviti dropčić ili kulin, od janjeće ili kozleće krvi, droba i crijeva izlošci su u okusnom i mirisnom, ali uvijek živom i dramatičnom muzeju kulinarske povijesti, koja se na sreću u takvim jelima uvijek i trajno ponovno očitava u svakodnevici. Smisao i razumijevanje prošlosti kad je mnogo bliže svom izvorištu, od sastojaka do jela, od fragmenta do objašnjenja. Kako je zapisala Vanja Vodanović-Kukec u svojoj Bračkoj kuharici: “Bilo bi odveć smiono tvrditi da su vitalac Grci preuzeli od Bračana samo zato što je Brač još u starom vijeku bio poznat po najkvalitetnijim kozlićima i janjcima, ali slično jelo priprema se na Pagu, a posve isti vitalac jede se na grčkim otocima Rodosu i Kreti. Kako su neki elementi stare bračke nošnje identični i jezično-korijenski vezani upravo za te otoke, logično je pretpostaviti postojanje međusobnih kontakata starih Bračana i starih Grka.” Umna pretpostavka koja ima svoje izravno uporište u današnjem bračkom jelovniku. Dok kušamo, možda i mi možemo osjetiti djelić nadnaravne moći iznutrica po kojima su Etruščani i Rimljani pretkazivali budućnost. Onaj isti nepromjenjivi usud koji je Dioklecijan progutao, ne obazirući se na augurova upozorenja. No nije ga nadživio samo njegov grad, nadživjela su ga i jela od iznutrica, skuhana na ognju i žaru ljetne vatre, u kojoj se već možda kuha i piše i naša sudbina.

Tava od srca, pluća i slezene
Mlada janjeća ili kozleća srca, pluća i slezenu, narežite na male kockice i pirjajte na masnoći s trakama dimljene pancete ili masnijeg pršuta. Posolite i popaprite tek kad su zazlatila i uhvatila koricu. Služite s purom ili pireom od krumpira.

Brački vitalac
Janjeća iznutrica: jetra, slezena, srce, pluća narežu se na krupnije komade i nataknu komad po komad na čvrsti ražanj. Omotaju se janjećom maramicom i okreću na blagoj vatri dok nisu pečena. Tada se meso skine s ražnja, posoli i popapri i služi s mladom kapulom ili salatom. (Izvorni brački vitalac priprema se od janjaca ili kozlića koji još nisu okusili travu, te se tamo to jelo u sredini pečenja omota crijevcima od životinje. To pravom vitalcu daje izvoran, pomalo gorkast okus.)

Dropčić od janjetine ili kozletine
Dobro isprani i očišćeni drob životinje, njeno debelo crijevo i crijeva izrežemo na tanke trake i kratko pirjamo na sjeckanoj kapuli s kockicama pršuta i nekoliko klinčića. Tada dropčiću dodamo siječak od češnjaka, petrusimula i slanine, i ukuhamo ga u dropčić podlijevajući temeljcem i žlicom koncentrata od pomidora. Pri kraju ubacimo kocke skuhane i usirene krvi od janjca ili kozlića, i kuhamo dok se sve dobro ne veže, a dropčić ne bude sasvim gotov. Posolimo, popaprimo i služimo s tvrdim ribanim sirom. U dropčiću se može skuhati i malo na kocke sjeckanog krumpira, da ugusti jelo.