Ivica RačanJedno je sigurno – posljednji Račanov premijerski mandat upravo je počeo. Dugogodišnji predsjednik SDP-a sasvim sigurno više nikad neće doći u poziciju da širokim premijerskim ovlastima neuspješno vlada ovom zemljom. Ovaj čovjek i njegova vlada u Hrvatskoj su postali sinonimom prvorazrednog neuspjeha i strojem za kvalitetnu proizvodnju najdublje društvene apatije.
Srpanjska saga o slaganju neke nove, kvalitetnije i kompetentnije vlade, u javnosti je izazvala samo dodatne provale sveopće indiferencije prema Račanovu silovanju legaliteta s trećesiječanjskih izbora. Njegovi medijski skolastici upravo u tom izborno-rezultatskom faktu pronalaze argumente za produžavanje njegove mandatske agonije. Ideološka bliskost pojedinih analitičara i klijentelistički ugovori s njihovim gazdama jedine su moguće pozicije s čijih se utvrda događa posljednja obrana račanizma.
Račanizam kao trećesiječanjski svjetonazor, koalicijska metodologija i sustav nedjelotvornog upravljanja državom s maksimalističkim ovlastima i nikakvom društvenom odgovornošću nalazi se, mrtvozorničkim rječnikom rečeno, pred posljednjim ispraćajem. Ni u teoriji ni u stvarnosti ne postoje mehanizmi kojima bi se Račanov tip vladavine mogao oživjeti. On je mrtav zato što je postao neprimjenjiv barem prije dva desetljeća. Račan je naprosto zastario. Bivši partijsko-ideološki aparatčik, presvučen u demokratske halje, kojemu je sistemom usluga za uslugu uspio navući pokojni poludiktator, nisu dobra uvjetovanost za nekog tko bi državu u stečaju trebao transformirati u uspješno poduzeće uspješnih građana.
Netko tko je u svojoj naravi kukavički raspoložen prema svemu što je novo i neistraženo, prema ljudima čije znanje i stručnost proskribira zato što nisu stranački verificirani, i netko tko se uvlači političkim neprijateljima zato što smatra da tako učvršćuje svoju poziciju, svrsishodniji je u muzeju figura pretpolitičkog doba. Tranzicijski reformatori traže drukčije gabarite, srčanost i stavljanje na kocku puno toga: od svenarodnog otpora teškim promjenama do stalnog riskiranja vlastite pozicije. Račan ne želi riskirati ni u čemu pa će zato vrlo brzo ostati bez ičega. Umjesto da u predvečerje svoje posljednje šanse formulira nove ciljeve i zadobije povjerenje i energiju javnosti za neki novi uzlet, Račan se zajedno s Tomčićem, čovjekom s kojeg se lako iščitava partitokratska istost s Račanom, nateže oko srednjovjekovnih ideoloških crkveno-svjetovnih matrica u čije je središte stavljen dekan Filozofskog fakulteta. Tako nas, umjesto u trećemilenijsku tehnološku revoluciju, ovaj tanki koalicijski dvojac uvodi u vrijeme lova na vještice. Ništa čudno, njihove mogućnosti da kreiraju Hrvatsku za treći milenij upravo toliko zaostaju u vremenu i prostoru.
Nova vlada, kažu, bavit će se isključivo manjinskim zakonom, proračunom i izbornim inženjeringom. Pa čemu služi takva vlada, pitaju se hrvatski građani, od onih gladnih do onih čije vođenje uspješnih sustava mora donijeti dobit. Ali Račana to ne zanima, njega provocira samo zauzdavanje vlasti, “inžinjanje” sljedećih izbora i zavaravanje javnosti kadroviranjem nekoliko stručnih ministara, čime namjerava zaustaviti kriticizam partitokratskog uzusa vladanja na Markovu trgu. Promjena, jasno, neće biti zato što Račan ne zna što bi promijenio niti zna kako bi bilo što učinio. Njegovo premijerovanje prolazi u uzaludnom preslagivanju jednih te istih stranačkih matrica i jedne te iste svoje i tuđe neefikasnosti i neuspješnosti.
Dva su temeljna Račanova razloga za neuspjeh: prvi leži u izbornoj prijevari, izigravanju onoga što je s Budišom lažno obećavao u izbornoj kampanji, drugi je nemogućnost da svojom nekompetencijom, nevizionarstvom i nepoznavanjem metodologije u upravljanju velikim sistemima poput države učini bilo kakvu kvalitativnu promjenu.
Kad je počeo vladati, Račan je odmah zaboravio na svoje temeljne zadatke: suradnju s Haaškim sudom, reviziju pretvorbe, borbu protiv kriminala i uspostavu pravne države. Iako je u tom kolopletu na prvi pogled teško rješivih problema ležao inicijalni kapital i golema energija kojom se mogao pokrenuti snažan gospodarski i društveni razvoj, Račan se odlučio ne za pragmatičku nego oportunističku i za njega samoubilačku varijantu. On je između zahtjeva birača i obveza prema hadezeovskoj političkoj eliti te svojim klijentima poput Damira Vrhovnika i Ninoslava Pavića – izabrao ovo drugo. Njegova je jeftina i prozirna politička platforma ležala na blijedom i lažnom ušminkavanju Hrvatske za potrebe međunarodnih faktora, no bit unutarnjeg ustroja Hrvatske ostala je ista. Račan je konzervirao tuđmanizam i preuzeo njegovu politiku prema kojoj je vlast važnija od rezultata koje donosi. Onda je to bila Hrvatska, danas je ona koja svoju moć crpi s trećesiječanjskih izbora.
Postoje, dakle, stvari u kojima je Račan uspio. Kriminalnom miljeu nije se dogodilo ništa, desničari su stišani, HDZ je postao podatan za suradnju i vrlo zahvalan za aboliciju nekih “uvaženih” članova, Vrhovniku država sanira brodogradilište, a Pavić svojim urednicima gradi vile tik do Predsjedničkih dvora. To su, dakle, svi oni koji su profitirali od Račanova račanizma. Svi su ostali izgubili: SDP je dokrajčen, koalicijske stranke postaju tragikomične, narodu se gade vlast i politika, novinarima je Račana puna kapa jer je dosadan, umirovljenici ga počinju mrziti jer moraju razmišljati hoće li ove zime umrijeti od gladi, radništvu nije vratio ono što im je Tuđman ukrao, u zemlji se živi bez pravne zaštite, nezaposleni nisu dobili radna mjesta, pa je tako danas postalo svejedno je li Tuđman mrtav ili živ. Imamo ga reinkarniranog u Račanu. I već se zna tko će za njega glasovati na sljedećim izborima: HDZ, Vrhovnik, Pavić i Davor Butković.
Upravo toliku i takvu podršku Račan danas ima u izbornom tijelu.
Ne postoje stručnjaci, vlade, inozemni eksperti ni ekonomske teorije koje bi mogle spasiti Račana premijera. Ne postoje glasnogovornici koji bi u medijima mogli pozitivno predstaviti njegov rad. Ne postoji izborna kampanja koja bi Račanu mogla donijeti još jedan premijerski mandat.
Račana treba rušiti svim zakonom dopuštenim sredstvima jer je svojom nesposobnošću, a ne ideološkom uvjetovanošću, kako to primitivno iz crkvenih i drugih desnih krugova i krila podmeću politički analfabeti fanatičnog desnila, štetna pojava za modernu Hrvatsku. Njegov nasljednik ne nalazi se u ideološkoj suprotivi već u suprotnom polu njegove neuspješnosti.
Da bi se ostvario uspjeh, prethodno moraju biti postavljeni ciljevi. Da bi se ciljevi ostvarili, treba poznavati djelotvornu metodologiju. Ivica Račan nije postavio ciljeve i, pokazao je, ne vlada metodologijom. Zato nema uspjeha. Stoga mi trebamo postaviti prvi mogući put do uspjeha: detronizirati Račana i zamijeniti ga onim tko će svima nama otvoriti put do osobnog uspjeha.