Srbija godine nulteNa prigovore da se u Motovunu previše forsira europski film organizatori su odgovorili programom “Hong Kong za početnike”, predstavljanjem pet ostvarenja jednog od najproduktivnijih i najzanimljivijih svjetskih filmskih središta. Selektorica Saša Vojković, nekadašnja studentica režije na zagrebačkoj Akademiji koja danas predaje na filmskoj školi u Hong Kongu, u taj je program ubacila čak i jedan cjelovečernji crtić, no teško je reći jesu li početnici shvatili po čemu su hongkonški filmovi velika kinematografija: naime, ona se odlučila isključivo za ostvarenja novijeg datuma i time preskočila neprijeporne klasike o kojima domaća publika nema pojma.
U ponuđenom se izdvajala virtuozna modernistička melodrama kultnog filmaša Wonga Kara Waija (u njega se sve više kunu domaći filmaši), ne baš tipična za njegov opus, a njezin nostalgičarski ton subverzivan je odgovor kineskom preuzimanju Hong Konga. Stilizirani gangsterski film “Misija” Johnnyja Toa koreografira prizore akcije kao da je riječ o baletu, a “Durian Durian” Fruita Chana nevjerojatan je stoga što bez ikakva moraliziranja prikazuje kako se cure iz kineske unutrašnjosti prostituiraju u Hong Kongu, a nakon toga vraćaju kući i posvećuju puno čednijoj “maloj privredi”.

Dokle se motovunski balon može napuhavati a da ne pukne Povećani broj kina i projekcija rezultirao je ove godine bar 20 posto većim posjetom pa ljudi nemaju više gdje ni stajati Motovun još svaštari: filmski program nije isprofiliran pa je sve što se može reći da glavninu njegove ponude čine europski filmovi skromnijeg budžeta ali izrazitih umjetničkih ambicija Motovun film festival čudan je ali uspješan spoj hippyjevske zaostavštine, neoficijalnog kulturnjaštva i istrijanstva, invetivno i svježe dizajniran, s popratnim programima koji su napravljeni po mjeri mlade publike, što ga je pretvorilo u najuspješniji kulturni projekt u posljednjih 10 godina Propeler za krvoproliće nad irskim katolicima

Glavnu nagradu MFF-a, Propeler Motovuna, već treću godinu zaredom (nakon “Billyja Elliota” i “Posljednjeg utočišta”) osvojili su Englezi, no ovaj put uz malu pomoć Iraca. “Krvava nedjelja” je englesko-irska koprodukcija, koja dokumentaristički, u stilu nekad dominantnog cinema veritea, dočarava tragičan pokolj iz 1972. u Derryju u Sjevernoj Irskoj, kada su engleski specijalci zapucali na tamošnje katoličke prosvjednike, ubili ih 13, a 14 teško ranili. O “krvavoj nedjelji” vrlo su emocionalno pjevali U2 (čuje ih se na odjavnoj špici), no film Paula Greengrassa hladna je i distancirana evokacija tog događaja, koja izbjegava jeftine dramske naglaske i uslojava postupke glavnih antagonista. Taj neosporno solidan film već je pobijedio u Berlinu superiornijeg konkurenta (Iosselianijevu komediju “Ponedjeljak ujutro”), a isto se dogodilo i u Motovunu, gdje je “Čovjek bez prošlosti” velikog finskog modernista Akija Kaurismakija ipak bio neosporan vrhunac festivala.
Kaurismaki se, međutim, zna nositi s porazima. Kad su u Cannesu umjesto “Čovjeka bez prošlosti” na najviše postolje postavili “Pijanista” Romana Polanskog, a njegovu filmu udijelili utješnu Veliku nagradu žirija, Finac je na dodjeli nagrada jetko izjavio: “Zahvaljujem najprije sebi, pa tek onda žiriju.”

Prošle subote napravio sam kobnu pogrešku kad sam oko ponoći iz Motovuna automobilom krenuo prema Pazinu. Filmski festival u tom gradiću što se izdiže u srcu Istre – na 277 metara nadmorske visine – već je formalno bio gotov, no njegova prava završnica – postfestivalski tulum do zore – tek je počinjala. S užasom sam ustanovio da je izlaz iz Motovuna gotovo nemoguć, jer su sa svih strana, iz ostalih krajeva Istre, ali i iz Slovenije, navalili poklonici noćnih zabava, želeći proslaviti četvrtu obljetnicu najuspješnije kulturne manifestacije koja se iznjedrila u Hrvatskoj tijekom zadnjeg desetljeća. Dvosmjerna cesta što vodi u Motovun pretvorena je u golemo parkiralište, a ako ste i našli malo prostora da se kroz nju probijete, morali ste se boriti s vozilima i pješacima koji su nesmiljeno nadirali iz suprotnog smjera, čudeći se što netko u to doba uopće napušta najživlje mjesto u čitavoj Istri. Nekoliko prometnih policajaca pokušavalo je održavati red, međutim, u takvoj gužvi pravila nema, pa su se i oni pretvorili u rezignirane promatrače, pazeći tek da ne dođe do ozbiljnijih nezgoda. Motovun je te noći nalikovao na balon koji se povećava iznad svojih mogućnosti i samo što se ne raspukne: uostalom, tijekom motovunske filmske priredbe mnogi su tu usporedbu koristili i za sam festival, pitajući se koje su mu krajnje granice.
Premda se broj festivalskih dana nije povećao (samo pet, kao i prethodnih godina), broj prikazanih filmova i posjetitelja jest. Projekcije su se umjesto na dosadašnje tri održavale čak na pet lokacija, a uvedeni su i posebni programi, koje zbog prenapučene satnice uopće niste mogli sve gledati, nego ste unaprijed morali napraviti odabir. Ako ste zalutali na film koji vam se učinio gnjavažom, pogreška se više nije mogla ispraviti: dvorane i terase na kojima su se prikazivali filmovi bile su krcate, tako da se iz njih nakon što se ugasilo svjetlo moglo samo izaći, ali nipošto ući. Koje li razlike od pulskog filmskog festivala na kojem sam boravio tjedan dana prije! Tamo se na jutarnjim projekcijama u dvorani Istarskog narodnog kazališta zateklo u najboljem slučaju tek dvadesetak posjetitelja, dok ste na večernje projekcije u areni i na Kaštelu mogli ući kad god ste htjeli, budući da je mjesta bilo napretek. Prijatelj iz Pule tumačio mi je da je slab posjet isključivo rezultat očajne organizacije i lošeg marketinga: iako u tom gradu žive, on i njegovi znanci koji se zanimaju za film jedva da su zamijetili da se pulski festival održava, dok ih je na motovunski festival mjesecima mamila svaka lokalna radiopostaja. Stoga im je bilo puno izazovnije riskirati sat vremena vožnje do Motovuna, jer su im se ondje nudile – kako je reklama sugerirala – bombastične filmske atrakcije, nego skoknuti u susjedstvo na možda problematičan provod.
Postoji još jedan razlog zašto je modernom Istraninu filmski festival u Motovunu intrigantan, a onaj u Puli nezanimljiv. Potonjeg već godinama umjetno podržava država (kako HDZ-ova, tako i koalicijska), s popratnim manifestacijama koje su suhoparne kao i njegov cjelokupni imidž, dok prvi ima karakter spontanog događanja, kojem se fućka za državni aparat. Jednako kao što se Istra nelagodno meškoljila u Hrvatskoj u kojoj sve inicijative stižu iz Zagreba, tako je i Motovun postao prototip festivala koji se opire centralizaciji. Istina, koncepcijski su ga osmislili Zagrepčani, producent Boris T. Matić i redatelj Rajko Grlić, no glavnu financijsku potporu isprva mu je dala Istarska županija, ponajviše zbog obećanja da će se u Motovunu uz filmske vrijednosti njegovati ponajprije lokalna istarska, a ne općehrvatska kultura. Na prvi MFF navalili su umjetnici i intelektualci ne osobito omiljeni u Tuđmanovu režimu, ali i – što je mnogo važnije – tinejdžeri i dvadesetineštogodišnjaci s vrećama za spavanje i imovinskim fondom za ljetovanje od dvjesto-tristo kuna. Svjesni značaja tako masovne gledateljske podrške, organizatori Motovuna omogućili su im besplatan pristup projekcijama (nakon što bi se smjestila publika s kupljenim ulaznicama), pa je tijekom ove četiri godine festival je dobio nadimak “hrvatskog filmskog Woodstocka”. Uistinu, današnji MFF čudan je ali uspješan spoj hipijevske zaostavštine, neoficijelnog kulturnjaštva i istarske tradicije, inventivno i svježe dizajniran, s popratnim programima koji su napravljeni po mjeri njegove uglavnom mlade publike: u odnosu na prošlu godinu kada je procijenjeno da je festival imao tridesetak tisuća gledatelja, povećani broj kina i projekcija rezultirat će ove godine bar 20 posto većim posjetom. Pitanje je, dakako, dokle se motovunski balon može napuhivati a da ne pukne. Jer, katkad na malom trgu, na kojem boravi većina posjetitelja festivala, jedva ima prostora i za stajanje.
Dok većina filmskih festivala koji se održavaju u manjim živopisnim mjestima poput Motovuna traže svoj profil u opredjeljivanju za filmsko stvaralaštvo određenih podneblja, filmske vrste ili žanrove, MFF još svaštari: glavninu njegove ponude čine europski filmovi skromnijeg budžeta, ali izrazitih umjetničkih ambicija, za koje domaća kinomreža uglavnom nije zainteresirana, pa je motovunska publika u prilici vidjeti ono što možda nikad neće igrati u Hrvatskoj. Naslovi su katkad iznimno friški (pobjednici berlinskog festivala “Krvava nedjelja” i “Pečenjarnica”, canneski hitovi “Čovjek bez prošlosti” i “Tulum od jutra do zore”), kojiput baš i ne (američka kultni transvestitski rock film “Hedwig i gnjevna tri i pol centimetra”), no za razliku od pulskog festivala (koji je prošle godine uveo također program stranog filma, a ove je godine, uzgred, imao bar tri superiornija filma od svega što je prikazano u Motovunu – “Ponedjeljkom ujutro” Otara Iosselianija, “Učiteljica klavira” Michaela Hanekea i “Intimnost” Patricea Chereaua), u kojem ste svjesni činjenice da se prikazuje sve za što se može nabaviti kopija, ovdje bar imate dojam da postoji selekcijska komisija koja bira ostvarenja po izvjesnoj srodnosti. Čak i kad u Motovunu gledate tako slabe filmove kao što je njemački “Julietta” – tanjušna teen melodrama o curi koja je na berlinskom Love Paradeu uzela previše ecstasyja pa nije ni zamijetila da je imala spolni odnos s potpunim neznancem – očito je da je netko procijenio da bi nešto takvo moglo biti zanimljivo dijelu publike koji se ne odvaja od vreća za spavanje. Ili još slabašnija kronika iz češke provincije pod naslovom “Divlje pčele”: umjetnički direktor festivala Rajko Grlić lijepo je objasnio da se film našao u programu jer je redatelj, debitant Bohdan Slama, poput njega završio poznatu prašku akademiju FAMU.
Skriveni profil MFF-a možda možemo tražiti u naglašenoj prisutnosti filmova iz postkomunističkih zemalja. Uz “Divlje pčele” prikazan je i rumunjski “Bog nas svakog dana ljubi u usta”, socijalna melodrama koja povremenom žestinom ipak predstavlja poželjan korektiv uglavnom anemičnim i nepodnošljivo metaforičnim ostvarenjima te kinematografije (na soundtrack filma uvršten je i jedan “narodnjak” Cece Ražnjatović, Arkanove udovice), zatim albanski “Tirana godine nulte”, pokazatelj da se ta zemlja nakon smrti Envera Hoxe više ne plaši modernizma, samo baš ne zna kako bi ga artikulirala. U Albaniji je prošle godine snimljen i puno zanimljiviji film, “Slogani” Gjergja Xhuvanija, pristojan epigon iranskog neorealističkog vala, međutim, “Tirana godine nulte” očito je stigla u Motovun jer je utjecajni Mike Downey, predsjednik Savjetodavnog odbora festivala, prijatelj s redateljem Fatmirom Kocijem. Ako bivšu Istočnu Njemačku također smatramo postkomunističkom zemljom, toj grupi filmova možemo pribrojiti i “Pečenjarnicu” Andreasa Dresena, dobitnika Srebrnog medvjeda u Berlinu, priču o dva sredovječna bračna para čije intenzivno druženje prestaje kad dvoje među njima počini preljub. Film je vrlo dobro režiran u maniri velikog britanskog autora Mikea Leigha (poput svog uzora, redatelj je nekoliko mjeseci uvježbavao s glumcima kako bi im interpretacije bile što uvjerljivije i spontanije), ružnjikavi dizajn nepogrešivo asocira na tek prevladani komunizam, a ocjena ukupnog dojma bila bi puno viša da je priča malo slojevitija te da dramski kontinuitet ne kvare upadice nevidljivog redatelja koji tu i tamo “razgovara” s glavnim likovima.
Ipak, najdominantnija – i najprovokativnija – oznaka ovogodišnjeg MFF-a je umjetnička rekonstitucija bivšeg jugoslavenskog prostora. U motovunskim glavnim i sporednim programima našla su se filmska ostvarenja koja su režirali Makedonci, Srbi, Hrvati, Slovenci i Bosanci, a jedino je kreativna suša bila razlogom što među njima nije bilo i Crnogoraca. Predstavljen je tako novi film Milča Mančevskog “Prašina”, realiziran u skupoj europskoj koprodukciji te premijerno prikazan izvan konkurencije prošle godine u Veneciji. Taj makedonski vestern s izravnim posvetama Peckinpahovoj “Divljoj hordi” Mančevski je htio režirati odmah nakon svog nagrađivanog prvijenca “Prije kiše”, međutim, skupoća projekta i zalijetanje u druge angažmane (npr. katastrofalni “Ravenous” s Guyem Pearceom koji je naposljetku potpisala Engleskinja Antonia Bird) rezultirali su sedmogodišnjom stvaralačkom pauzom. “Prašina” je u tom razdoblju dobila i suvremeni dramski okvir, pa se film sastoji od dvije priče koje se neprestano prepliću i nadopunjuju, što povremeno iritira, a povremeno i nije tako nezanimljivo. Najveći je problem što su akcijski prizori koji se odigravaju u prošlosti prilično slabo režirani: u filmu “Prije kiše” makedonske lokacije i vizualni prosede doimali su se impresivno, no zbog skučenosti produkcije nije se dalo razabrati da se Mančevski ne snalazi kad u sceni treba dočarati komplicirana kretanja. “Prašina” to bjelodano otkriva i time možda označava kraj karijere jedne od najvećih nada balkanskih kinematografija. Posve je izvjesno da će film pretrpjeti komercijalni krah, a ugledni Alexander Walker u Evening Standardu već je zarežao da se novac Engleske lutrije – kojim se djelomično financira britanska kinematografija – mogao dodijeliti i nekom suvislijem projektu.
Slovenija je bila zastupljena filmom 38-godišnjeg Jana Cvitkoviča “Kruh i mlijeko”, koji je na istom venecijanskom festivalu neusporedivo bolje prošao i dobio nagradu za najbolji “mladi film”, tj. prvijenac (njome se svojedobno zakitio i Mančevski). Ta crno-bijela minimalistička drama o čovjeku koji izlazi iz sanatorija za alkoholičare i završava u gostionici čim ga žena pošalje po “kruh i mlijeko” mogla bi se odigravati u bilo kojoj provincijskoj sredini na svijetu, pa je to vjerojatno i razlog njezina izvrsnog međunarodnog odjeka. Film je isprva koncipiran kao srednjometražni (i sada ne traje pretjerano dugo – tek 67 minuta), što se donekle razaznaje na pomalo razvučenoj zadnjoj trećini i ishitrenoj završnici (supruga i sin glavnog junaka stradaju u sudaru, pa se sve troje nađu u bolnici – što je preočita metafora), međutim, to su tek uzgredne primjedbe neosporno zanimljivom ostvarenju koje svjedoči o poticajnom modelu današnje slovenske kinematografije: malo novca i puno ideja uvijek mogu rezultirati izvrsnim filmovima.
Iz Srbije su stigla dva filma – “Srbija godine nulte” veterana Gorana Markovića (podudarnost s naslovom filma Fatmira Kocija karakteristična je za zemlje u tranziciji; vlasnik autorskih prava na tu dosjetku je Roberto Rossellini koji je 1948. snimio klasik “Njemačka godine nulte”), realiziran u francuskoj koprodukciji, i “Apsolutnih sto” debitanta Srđana Golubovića. Prvi je također bio sudionik prošlogodišnjeg venecijanskog festivala, gdje je izazvao pažnju budući da je prvi put jedan srpski redatelj izložio kako je bilo živjeti za Miloševićeva režima. “Srbija godine nulte” je autobiografski dokumentarac u kojem se Marković prisjeća razdoblja u kojem su se njegovi znanci i prijatelji prvi put počeli oduševljavati novim voždom, kako su se promijenile karijere i karakterne osobine Milorada Vučelića, Ljubiše Ristića i Aleksandra Berčeka (potonji je često glumio u njegovim filmovima, a čim je prigrabio vlast pokušao ga je optužiti za veleizdaju – što povlači smrtnu kaznu) te vlastite nelagode zbog onoga što se odigravalo u Bosni i Hrvatskoj. Premda u filmu ima insceniranih situacija, one su tu samo zbog cjelovitosti priče (kako inače pokazati nešto o čemu nema vizualnih zapisa): “Srbija godine nulte” podsjeća na osobni dnevnik kojem osobitu uvjerljivost daju životni detalji poput autorove borbe s “kilažom” – vaga mu nesmiljeno pokazuje 100 kilograma, što ga čini nervoznim kao i Miloševićeva politika. Prilično me zbunilo što se na kraju jutarnje projekcije u Motovunu nije čuo ni kurtoazni pljesak, kojim su pozdravljeni i puno bezvezniji filmovi: možda je publika smatrala da još nije vrijeme da se Srbi ispričavaju za zločine režima pod kojim su živjeli. Ipak, uvjeren sam, da se “Srbija godine nulte” nađe na programu Hrvatske televizije (sumnjam da bi takav film u kinima imao šanse), odjek bi bio fenomenalan.
Zato je “Apsolutnih sto” dobio bučan pljesak. Dok sam gledao razmjerno stereotipan početak filma koji je proglašen najboljim ostvarenjem srpske kinematografije u protekloj sezoni, patriotski sam pomislio kako Hrvatska napokon ima jači filmski adut (Matanićeve “Fine mrtve djevojke” prikazane su u Motovunu izvan konkurencije, kao pobjednik pulskog festivala), no kako je priča dalje odmicala, u to sam bio sve manje siguran. “Apsolutnih sto”, naime, izvrsno je režiran triler, iznimno intrigantnog političkog podteksta. Sport kojim se bave glavni junak (izvanredno izražajni Vuk Kostić sin je pokojnog Mihaila Kostića, glumca iz “Kozare”, “Pravog stanja stvari” i “Četvrtog suputnika”) i njegov stariji brat (Srđan Todorović) je streljaštvo: potonji je svoju vještinu koristio kao snajperist na bosanskom ratištu i završio kao narkoman, a mladiću puška treba kako bi kaznio ljude koji su zagorčali život njegovoj obitelji. Prizor u kojem se on kroz dalekozor poigrava s potencijalnim metama – susjedima iz zgrade nasuprot i prolaznicima –fascinantan je i dočarava opasnu privlačnost zločina bez posljedica. Redatelj Golubović (sin beogradskog filmaša Predraga Golubovića, čiji cjelokupni opus zasjenjuje i jedna jedina scena njegova nasljednika) i snimatelj Aleksandar Ilić očito su puno gledali hongkonške filmove, budući da se Beograd iz njihove vizure doima poput te dalekoistočne metropole – hladan, otuđen i preurbaniziran, a ne kao prljava balkanska prijestolnica.
Filmaši iz bivše Jugoslavije bili su zastupljeni i u sporednim programima, ponajviše u novouspostavljenom “3Z” , koji je predstavljao “zaboravljene, zabranjene i zajebane” filmove: Bosanka Vesna Ljubić u dokumentarcu “Adio Kerida” bavila se Amerikancem koji u Sarajevu traži židovske pretke, naš Bogdan Žižić podsjetio je na stradanje Židova za 2. svjetskog rata u “Jednoj vukovarskoj priči”, a Srpkinja Adriana Stojaković u filmu “Muzej radi samo državnim praznicima” dokumentira sudbine mladih u balkanskim zemljama uzdrmanim nedavnim ratom. Nekad veliko ime jugoslavenske kinematografije, Slovenac Karpo Godina (snimio “Okupaciju u 26 slika” Lordana Zafranovića) osobno je promovirao svoje nekad kontroverzne dokumentarce “Zdravi ljudi za razonodu” i “Vojska” (potonji je bio uistinu bunkeriran), a Motovunom se promuvao i sam Zafranović (prikazani su “Poslije podne puška” i “Ave Maria”, danas posve benigna ostvarenja, umjesto troipolsatnog dokumentarca “Testament – sumrak stoljeća”, koji još jedini u njegovu opusu politički provocira), tvrdeći da je puna dvorana na njegovim filmovima rezultat činjenice da se publika napokon oslobodila straha: naime, retrospektive njegovih filmova u Rijeci, Puli i Zagrebu završile su prije nekoliko godina katastrofalno. Nije, na žalost, shvatio da se u Motovunu gleda sve, pa čak i njegovi radovi.
Rajko Grlić iskoristio je “3Z” i za osobno svođenje računa. Njegov Maestro film bio je početkom 1991. jedan od koproducenata filma “Virdžina” Srđana Karanovića: snimalo se u već pobunjenoj Krajini, a hrvatski filmski djelatnici nisu baš imali ugodna iskustva dok su prolazili kraj srpskih straža. Budući da je Grlić poslije otišao u Ameriku, i sam se osjećajući nepoželjnim pod Tuđmanovim režimom, “Virdžinu” nitko nije ni pokušavao distribuirati u Hrvatskoj, unatoč činjenici što je mlada folksdojčerica Marta Keler dobila Europsku filmsku nagradu za sporednu ulogu (glumila je seljanku koju otac – Miodrag Karanović – tjera da se oblači kao muškarac, jer nema priželjkivanog potomka) i što je na toj dodjeli sam film izborio nagradu međunarodne kritike. Šteta što je u Motovun stigla samo videokopija, pa to sugestivno ostvarenje – uz “Petrijin vijenac” najdojmljivije u Karanovićevoj filmografiji – još čeka svoju pravu hrvatsku promociju.
Kontekstom bivše Jugoslavije bila su obilježena i dva posebna događaja MFF-a. Grlić je kao iznimno značajnu najavio projekciju filma pokojnog Branka Bauera “Tri Ane”, koji danas u Hrvatskoj ne možete vidjeti jer ga je redatelj realizirao za Vardar film, pa su negativ i kopije pohranjeni u Makedonskoj kinoteci. U domaćem je tisku u tom povodu objavljena hrpa gluposti, tj. da je riječ o kontroverznom filmu koji je bunkeriran odmah nakon premijere, početkom 1960., te da ga Motovun nakon više od četiri desetljeća ponovno otkriva. “Tri Ane” – priča o umirovljenom tramvajcu koji u Beogradu i Zagrebu provjerava nije li neka od žena koje su mu se javile na oglas uistinu njegova u ratu izgubljena kći – uistinu su netipično ostvarenje za to razdoblje, u kojem se neskriveno pokazuje kako se u tadašnjoj Jugoslaviji siromašno i tegobno živjelo (usporedbe s kasnijim “crnim valom” nisu nimalo slučajne), no o zabranama nema govora (samo je u Sarajevu film bio privremeno skinut s repertoara, zbog prosvjeda udruženja prosvjetara; iznervirala ih je replika kojom se Bobi Marotti podruguje profesorima). Na pulskom festivalu film je dobio treću nagradu, rangiran je iza Štiglicova “Devetog kruga” i Bulajićeva “Rata”, no u kinima je prošao vrlo slabo: premda virtuozno režirane, “Tri Ane” su bile emocionalno iznimno podigrane, ne želeći kalkulirati patosom tipičnim za socrealistične drame, pa su ubrzo potonule u zaborav. Početkom osamdesetih, dok sam radio u filmskoj redakciji Televizije Zagreb, htio sam ih uvrstiti u ciklus “Domaći zaboravljeni film”, no kako je tamo već bio jedan Bauerov film, melodrama “Samo ljudi”, koja je pritom bila i potencijalni hit, sačuvali smo “Tri Ane” za “posebnu priliku”. Ona se pružila 1982., kad je među jugoslavenskim televizijama došao red upravo na Zagreb da ispuni svečani termin u povodu druge obljetnice smrti Josipa Broza Tita. Tadašnja urednica zabavno-umjetničkog programa Palma Katalinić pitala me ima li u filmu nešto “opasno”, na što sam odgovorio: “Malo je crn, ali po današnjim kriterijima može proći.” “Tri Ane” su ocijenjene kao dobar izbor za taj termin, poslije su i reprizirane, no sumnjam da je crno-bijeli film star više od dva desetljeća prikovao mlađe gledatelje za ekrane. Stoga je ponovno prikazivanje u Motovunu bilo dobar Grlićev potez, međutim, kopija koju su poslali Makedonci bila je još lošija od one koja je svojedobno emitirana na televiziji.
“Tri Ane” ipak nisu bile glavna retro senzacija u Motovunu, nego dječji srednjometražni film “Izgubljena olovka” Fedora Škubonje, čiju se projekciju moralo ponavljati kako bi je vidjeli svi zainteresirani (i drugi put je trebalo doći bar petnaestak minuta ranije da bi se pronašao slobodan stolac). Film je prikazan jer je Škubonja dobio nagradu u povodu 50. godišnjice stvaralaštva, priznanje koje je prošlih godina uručeno redateljima Branku Baueru i Vatroslavu Mimici, snimatelju Tomislavu Pinteru te montažerkama Radojki Tanhofer i Ivanki Forenbacher. Vijest da je upravo Škubonja tako počašćen u prvi mah mise doimala čudnom. Iako rođen u Murteru, Škubonja tek rubno pripada hrvatskoj kinematografiji: krajem pedesetih često je snimao namjenske filmove za zagrebački ‘Zora film, a tamo je i dobio priliku za svoj igrani prvijenac “Izgubljena olovka” koji je postigao golem uspjeh i 1966. u Cannesu uvršten u deset najboljih dječjih filmova svih vremena. Za Zora film je realizirao i iduće ostvarenje “Veliko suđenje mačku Brnji”, diletantsku djetinjariju koja je pretrpjela zaslužen krah. Otad je režirao samo u Beogradu, a najveći – i prilično problematičan – uspjeh postigao je dramom “Nizvodno od sunca”, koja se pričom – zgode i nezgode učiteljice u zabačenom planinskom mjestu – nadovezuje na “Izgubljenu olovku”. Film je premijerno prikazan na pulskom festivalu 1969., na kojem je neprijeporni favorit bila “Zasjeda” Živojina Pavlovića, bespoštedni obračun s komunističkim iluzijama. Predsjednik žirija, filmski kritičar beogradske Politike Milutin Čolić, iskoristio je “Nizvodno od sunca” kao primjer poticajnog filma, istodobno žigošući “Zasjedu” i počinjući kampanju protiv sve dominantnijeg “crnog vala”. Škubonjin film dobio je Zlatnu arenu, a Pavlovićev je ostao bez ičega, čak i bez dozvole prikazivanja u kinima. U tom mi se kontekstu Škubonjino motovunsko odličje čini prilično problematično, jer je dodijeljeno na osnovi jednog jedinog filma. Mate Relja na pulskom je festivalu opravdano upozorio da je 80. rođendan Vesne Parun u medijima popraćen gromoglasno, dok nitko nije ni zamijetio da je Fadil Hadžić ušao u istu životnu dob: kao filmski redatelj znao je potpisati svakojakih grozota, ali i izvrsnih ostvarenja (bar pet). Zašto ga se MFF nije sjetio? Je li stoga što pisac bezbrojnih vodvilja ne imponira mladim šminkerima?
Ipak, koliko je god uvrštavanje Škubonje u isti krug s Bauerom i Mimicom problematično, stavljanje u program “Izgubljene olovke” briljantna je dosjetka. Iz samo jednog razloga. Dok gledate taj krasan film koji se odigrava negdje u bosanskim brdima i uočavate kako djeca mogu biti jednako okrutna kao i odrasli, ne možete se ne prisjetiti iranske kinematografije koja je upravo na takvim dječjim filmovima s dojmljivim moralnim poantama zadnjeg desetljeća stekla svjetsku slavu. Škubonja je, na žalost, snimio samo jedan takav film. Da ih je napravio više, možda bi inspirirao i druge hrvatske filmaše da slijede njegov primjer. U tom bi slučaju motovunsko priznanje bilo i više nego zasluženo.

Premijera ‘Josephine’ – glavni događaj Motovuna

Najiščekivaniji događaj MFF-a bila je svjetska premijera (prije toga nije prikazan ni na jednom međunarodnom festivalu) novog filma Rajka Grlića “Josephine”, prvog koji je taj svojedobno iznimno prestižan redatelj potpisao nakon desetgodišnje pauze. Realiziran je u njemačko-englesko-hrvatskoj produkciji, a najveći mu je kompliment što je dotjeran neusporedivo bolje od bilo kojeg domaćeg filma.
Glede ostalog, dojmovi su nešto slabiji. Scenarij Koraljke Meštrović odigrava se 1991., nakon općeg sloma komunizma u Istočnoj Europi: glavni je protagonist mladi Čeh koji u Hamburgu, nakon što provede noć s crnom prostitutkom nalik na Josephine Baker (fiksacijom njegova pokojnog oca), postane zatočenik vlasnika javne kuće “Hollywood” te se upliće u razne odnose s njegovim “namještenicama”. Dramski raspored najveći je problem filma. S obzirom na naslov, najprije vam se čini da bi glavna junakinja trebala biti spomenuta prostitutka, no ona je tek epizoda koju zasjenjuju dva kasnija ženska lika. Bar jedan od njih potpuno je suvišan.
Premda su zbivanja razmjerno tečno izložena (puno spretnije nego u prethodnim Grlićevim ostvarenjima “Đavolji raj” i “Čaruga”), središnji dio poprilično umrtvljuju dijaloške scene. Po spoju humorne sentimentalnosti i melodramatičnosti “Josephine” asocira na francuski “Amelie”, što je možda pogrešno: filmu koji se odigrava u javnoj kući više bi pristajala žestina, izazovna lascivnost i puno više prizora seksa.