Euro žrtvovan zbog banaka

Lideri EU potrošili su bilijun eura kako bi spriječili bankrot nekih članica Unije da bi danas, nakon što su osigurali banke, tu opciju prihvatili

Američki pjesnik Robert Frost prije gotovo sto godina zaključio je da su "banke mjesta gdje ti iznajme kišobran kad je vrijeme sunčano, a oduzmu ga kad počne kišiti". Te njegove čuvene izreke mogli bi se sljedećih mjeseci prisjetiti brojni građani Europske unije, ako se realiziraju zloguke prognoze o propasti eura, odnosno raspadu monetarne unije koja bi bila izvjesna posljedica kraha zajedničke europske valute.
Raspad eurozone, procjenjuje se, države članice samo u prvoj godini stajao bi između 25 i 50 posto njihova bruto nacionalnog proizvoda, a taj trošak kroz nove poreze i davanja idućih desetljeća snosili bi građani, poduzeća i same državne vlasti - zapravo svi osim onih koji su toj krizi najviše i pridonijeli. Dakako, riječ je o velikim poslovnim bankama koje su desetljećima, ignorirajući rizike i upozorenja, posuđivale stotine milijardi eura prezaduženim europskim državama poput Grčke. Kad je dužnicima, pod pritiskom globalne recesije, postalo nemoguće otplaćivati te dugove, u pomoć je, kao i uvijek, priskočila politika.

Europski politički vođe u posljednje su dvije godine potrošili više od 1000 milijardi eura poreznih obveznika s obrazloženjem da će spriječiti bankrot Grčke, Portugala i Irske, a tako i propast zajedničke europske valute. Što su porezni obveznici dobili zauzvrat, vidljivo je iz prošlotjednih informacija o tome kako njemački ministar financija Wolfgang Schäuble priprema scenarij kontroliranog bankrota Grčke. Kako se to misli izvesti, prilično je nejasno, ali ako Grčka uskoro objavi da nije sposobna otplaćivati dospjele dugove, teško je vjerovati da će itko biti zainteresiran za kupnju obveznica, recimo, Portugala, Irske, pa čak i Španjolske, koje su u jednako teškoj financijskoj situaciji.
Takva lančana reakcija - upravo ono što su europski političari na čelu s Angelom Merkel, barem deklarativno, htjeli spriječiti - može imati samo jedan ishod - raspad monetarne unije. Utrošene milijarde nisu spasile monetarnu uniju, kako se tvrdilo, ali su zato u dobroj mjeri poboljšale bilancu poslovnih banaka, odnosno onih čijim su novcem te banke operirale.

Najveći strani kreditori Grčke bile su upravo njemačke banke. One su još krajem 2010. posjedovale grčke državne obveznice vrijedne više od 22,7 milijardi eura. Ako se tomu pribroje plasmani njemačkih banaka u Portugalu, Irskoj i Italiji, zbroj nadmašuje stotinu milijardi eura. Stoga je bilo razumljivo inzistiranje Njemačke na tome da Grčka ne smije bankrotirati, jer bi to donijelo goleme gubitke njenim bankama. Ipak, što se otad promijenilo da je sada takav scenarij za Njemačku prihvatljiv, barem koliko se može zaključiti na temelju izjava Angele Merkel i njezinih suradnika?
Dio odgovora svakako je u promijenjenoj političkoj situaciji. Financijska pomoć Grčkoj u znatnoj je mjeri smanjila popularnost vlade Angele Merkel. Budući da su 17. rujna na redu lokalni izbori u Berlinu, a sljedeće godine i parlamentarni izbori, njemačka kancelarka očito je procijenila kako je vrijeme da zauzme čvršći stav prema Grčkoj i tako pokuša popraviti svoj izborni rejting. S druge strane, budući da će zbog nedavne odluke njemačkog ustavnog suda svaka buduća odluka o paketima pomoći posrnulim europskim državama morati biti potvrđena u parlamentu, a liberali, ključni koalicijski partner demokršćana Angele Merkel, protive se daljnjoj pomoći, očito je da njemačka premijerka želi izbjeći sukobe oko tih pitanja.
Ipak, ključni razlozi za naglu promjenu njemačke politike prema Grčkoj ekonomske su prirode. Tako je Financial Times prije mjesec dana objavio da je Deutsche Bank, najveća njemačka poslovna banka, u prvoj polovini ove godine smanjila izloženost prema Grčkoj, Portugalu, Italiji, Irskoj i Španjolskoj za 70 posto. Samo u Italiji je 8 milijardi eura potraživanja s kraja 2010. do 1. lipnja smanjila na 997 milijuna.

Pojednostavnjeno rečeno, dok su njemački političari od svojih, ali i građana drugih država eurozone tražili da potroše svoj novac za kupnju obveznica i spas Grčke, Portugala i Irske, Deutsche Bank i druge njemačke banke masovno su te iste obveznice prodavale. To otkriće izazvalo je brojne kritike pojedinih europskih ekonomskih analitičara koji su tvrdili da Njemačka, koristeći svoju političku moć, želi gubitke svojih banaka podijeliti s ostalim državama koje takvih problema nemaju. Upravo zbog toga više se puta se tražilo da i same banke sudjeluju u pomoći Grčkoj i Portugalu, odnosno da otpišu dio svojih potraživanja, no te prijedloge vodeći europski političari su odbijali.
Tvrdilo se da bi tako bilo uništeno povjerenje ulagača i da nitko ubuduće ne bi bio zainteresiran za kupnju obveznica zbog rizika da dio svog ulaganja u budućnosti mora otpisati. Ipak, kad je pritisak javnosti postao prejak, posljednji paket pomoći Grčkoj, vrijedan 108 milijardi eura, donesen je uz dogovor s ulagačima, uglavnom bankama i investicijskim fondovima, da se iznos povrata duga smanji za 21 posto. Taj dogovor, koji su predvodili Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, u javnosti je predstavljen kao velik uspjeh, no sve je više ekonomskih stručnjaka koji u to sumnjaju.
Kako je nedavno primijetio švicarski ekonomist Harald Hau, u situaciji kad se obveznice Grčke i Portugala prodaju uz popust od 50 posto na originalnu vrijednost, taj dogovor ne znači da su banke izgubile 21 posto svojih potraživanja, nego da su dobile 29 posto više nego što bi im pošlo za rukom na tržištu. Tih 29 posto platit će europski porezni obveznici. Kako će najveći dio tog duga pasti na leđa samih Nijemaca, nekomu bi se mogla učiniti logičnom transakcija u kojoj oni saniraju gubitke svojih banaka, odnosno sprečavaju gubitak svojih ušteđevina.

Ipak, situacija je nešto drukčija. Kako je pokazalo istraživanje američkog ekonomista Eduarda Wollfa, jedan posto najbogatijih kućanstava u SAD-u posjeduje ukupno 60 posto svih bankovnih depozita i investicija stanovništva. Pretpostavi li se da je distribucija bogatstva u Europi i pet puta ravnomjernija nego u SAD-u, realan je zaključak da je najveći dio rizičnih plasmana zapadnoeuropskih banaka u posrnulim europskim državama bio u vlasništvu uskog dijela populacije, ne većeg od 10 posto. Oni su ti koji bi u slučaju bankrota tih država pretrpjeli najveći gubitak, no taj scenarij je spriječen financijskom pomoći iz državnog proračuna. Pojednostavnjeno, gubitak nekolicine raspoređen je na sve - novcem svih građana sanirani su gubici banaka u vlasništvu uskog kruga najbogatijih. Na takav je scenarij još u svibnju prošle godine upozorio bivši guverner njemačke centralne banke Karl Otto Pöhl. U intervjuu Der Spiegelu, upitan da komentira izjavu Angele Merkel da je pomoć Grčkoj bila nužna za sprečavanje širenja krize na druge države, Pöhl je izjavio: "Ne vjerujem u to. Cilj je bio zaštititi njemačke i francuske banke od otpisa dugova. Na dan kad je paket pomoći dogovoren, cijena dionica francuskih banaka porasla je za 24 posto. Kad vidite taj podatak, postane vam jasno koji je bio smisao svega - konkretno spašavanje banaka i bogatih Grka."

Pöhl i niz drugih ekonomista zalagali su se za potpuno drukčiji pristup rješavanju krize. Oni su tvrdili da je, umjesto davanja financijske pomoći posrnulim državama, svaka država trebala sanirati gubitke svojih banaka koji su zbog tih problema nastali. Banke bi svoju bilancu ojačale prodajom nestrateške imovine i državnom dokapitalizacijom, a države bi zauzvrat preuzele udjel u vlasništvu. Ipak, takvi prijedlozi nikad nisu ni okvirno razmatrani. Pristupilo se sanaciji proračunskim novcem ili preko europske centralne banke koja je počela kupovati goleme količine obveznica posrnulih država. Ako se te obveznice u budućnosti pokažu nenaplativima, banka uvijek ima mogućnost da ih podmiri tiskanjem novca, ali konačni račun će na kraju, kroz povećanu inflaciju, opet platiti građani država članica eurozone. U takvoj situaciji nagla njemačka promjena politike zacijelo će izazvati brojne negativne reakcije, osobito među posrnulim državama. Posebnog razloga za ljutnju imat će Irci, koji su u probleme upali zato što je država izdala jamstva za sve bankovne depozite u tamošnjim vrlo razvijenim bankama, želeći stabilizirati tržište i spriječiti eskalaciju bankarske krize na razini cijele Europe. Kad su se ta jamstva pretvorila u ogromne dugove, irska vlada suočila se s oštrim zahtjevima Njemačke da u zamjenu za financijsku pomoć pokrene goleme rezove javne potrošnje. Takva politika doslovce je odvela tamošnju ekonomiju u depresiju iz koje neće izići još godinama. Sličan je problem u Grčkoj, koja se na inzistiranje Njemačke obvezala smanjiti javnu potrošnju za 16 posto BDP-a u tri godine.

To je najstroži program rezanja potrošnje u modernoj ekonomskoj povijesti, a zbog njega je grčka ekonomija zapala u krizu zbog koje još barem nekoliko godina neće moći ostvariti gospodarski rast, sve da i opet uvede nacionalnu valutu niskog tečaja. Sve te države na njemačke su zahtjeve pristale prvenstveno zato što su računale da će na taj način osigurati dugotrajnu podršku i pomoć Njemačke. Pokaže li se da je ta pomoć trajala samo onoliko koliko je njemačkim bankama trebalo da se riješe većine rizičnih potraživanja u tim državama, budućnost eurozone bit će ozbiljno ugrožena, bez obzira na sudbinu eura.

Vezane vijesti

Ronaldo zabio za polufinale Portugala!

Pogotkom Cristiana Ronalda u 79. minuti, reprezentacija Portugala zasluženo je u Varšavi pobijedila Češku 1-0 u prvoj četvrtfinalnoj utakmici… Više

Komentari

registracija
4/9/11

maks111, 20.09.11. 19:51

a sad adio.........

registracija
3/6/11

skaraica, 24.09.11. 14:20

Englezi se vjerojatno samo smješkaju.

registracija
10/1/10

avvf2002, 25.09.11. 17:02

Uvek neko bude brzi i kaze ono sto mislis:

"... Mnogi bankarski i ekonomski eksperti, a posebno političari barataju danas pojmovima kao što su: kupovna moć;
potrošačka korpa;
inflacija;
hiper inflacija;
devalvacija;
kamatna stopa;
zatezna kamata;
prezaduženost,
dužničko ropstvo;
anuiteti;
reprogram duga;
MMF;
Pariski i Londonski Klub,
Svetska banka,
IDA programi, donacije;
investicije;
klizni kurs;
devizne rezerve itd.
Da li znate šta sve to znači?
Ne, ne trudute se da razmišljate.
Svi pojmovi služe upravo zato da bi ste manje znali i manje shvatali kako ste surovo i perfidno prevareni, OPLJAČKANI I ZA ČITAV ŽIVOT PRETVORENI U ROBA.

Ne shvatate?
Naravno.
To vam niko nije rekao, nije bilo o tome diskusije u parlamentu, na televiziji, u novinama…
Logično, jer onda pljačka ne bi bila uspešna.
Ali pošto je prevara savršeno dobro izvedena i vi sada ništa ne možete promeniti, možete da saznate šta je NAJVEĆA PREVARA NA SVETU.

Svi smo učili da je prvi vid trgovine bila robna trampa.
Ljudi su direktno razmenjivali robu: ovcu za kravu, kravu za kukuruz, kukuruz za paradajz, ugalj za drvo, drvo za cigle itd.
Kada je roba u razmeni postala veća, bilo je nezgodno nositi veliku količinu robe sa sobom pa su se umesto toga ljudi složili da nadju neku sporazumnu vrednost koja bi posredovala u trampi. Moglo se prihvatiti bilo šta - parče kože ili kosti ili metala.
Sve je bilo stvar dogovora i opšte saglasnosti u jednom društvu.
Najčešće su kao jemstvo u trgovini korišćene kovanice od nekog postojanog metala - zlata, srebra, nikla, bakra…
Vrednost odredjene kovanice bila je opšte prihvaćena konvencija.
Za to je jamčio vladar države ili poseda.
Naravno, uslov za ovakav vid trgovine podrazumevao je poverenje svih u vladara i spremnost svih da ovakvu konvenciju prihvate.

Tako je nastao sistem robne razmene gde se vrednost svake robe predstavljala odredjenom količinom kovanica, a kovanice su predstavljale zamenu za vrednost robe koja bi se mogla razmeniti.
Dakle, same po sebi kovanice nisu imale vrednost osim one koju im je davala roba za koju su se mogle zameniti.
Nisu se mogle jesti, obući, koristiti za gradnju, grejanje ili prevoz.
Korišćenje ovih kovanica stvorilo je i potražnju za metalom od kojih su se kovale, pa je tako i odredjeni metal imao veću ili manju vrednost na tržištu, što je zavisilo od njegove tražnje.
Kako se vremenom količina robe u razmeni povećavala, bilo je potrebno sve više kovanica, pa je i njihovo nošenje vremenom postalo nezgodno. Trgovac na veliko bi morao na pijacu da nosi čitav sanduk ili teške kese zlatnika i srebrenjaka, što je bilo i opasno zbog pljačkaša.

Tada su na scenu stupili zlatari nudeći svoje usluge.
Oni su imali dobro obezbedjene i iskovane sanduke u kojima su čuvali zlato.
Zato su ljudi svoje zlatne kovanice sve češće ostavljali na čuvanje u sanducima kod njih.
Ovi su im tu uslugu naplaćivali kojim zlatnim ili srerbrnim novčićem, a za količinu deponovavog zlata ili drugih kovanica izdavali papirnatu potvrdu (priznanicu) na kojoj je pisalo kojih kovanica ima vlasnik na raspolaganju.

Vremenom je ovakva priznanica sve češće bila u opticaju kao sredstvo u razmeni robe.
Umesto da svaki čas dolazi i podiže svoje zlato, vlasnik deponovanog zlata bi davao priznanicu trećem licu u zamenu za robu, a ovaj je sa tom priznanicom opet mogao u svakom trenutku da podigne kovanice kod istog zlatara.
Priznanica se tako pokazala mnogo praktičnija i postala je veoma popularna, pa su kovanice sve više bile na čuvanju kod zlatara, a sve manje u kesama i sanducima samog vlasnika.

A kako je to izgledalo kod zlatara?
Na primer, izvesni Petar bi deponovao 20 funti zlata i za to uzeo priznanicu na 20 funti.
Ali prošlo bi i godinu dana kako se ne bi pojavio da podigne svoje zlato.
Jednostavno trgovao je samo sa priznanicom.
Za to vreme njegovo zlato je stajalo.
Kod zlatara se u medjuvremenu pojavio Toma i pitao da li može da pozajmi 20 funti zlata na 6 meseci i tu pozajmicu plati sa kamatom.
Kao garanciju da će platiti ponudio je svoju kuću.
Zlatar je tada procenio da bi to mogao da uradi, jer se Petar već godinu dana ne pojavljuje da podigne svoje zlato, pa se možda se neće pojaviti ni narednih šest meseci.
Tako je odlučio da rizikuje i pozajmi Petrovo zlato Tomi.
Ali, nije mu ga dao fizički, već je samo izdao potvrdu da Toma kod njega ima založeno 20 funti zlata.
Realno stanje je sada bilo takvo da su u opticaju bile dve potvrde kao garancija za postojanje 40 funti zlata, iako je zlata bilo samo 20 funti.

To je bila čista prevara, jer je zlatar znao da jednu priznanicu izdaje na nepostojeće zlato. I ne samo to.
Toma je verovao da od tog trenutka zaista ima kod zlatara 20 funti zlata, a ne samo priznanicu.

Ali, glavni deo prevare tek sledi. Izdavanjem druge priznanice, Tomi na 20 funti, kreirana je nova zamena za vrednost, zapravo stavljena je u opticaj potvrda o postojanju vrednosti koje realno NEMA. Ta vrednost se vodila kao DUG, koji je stavljen Tomi na teret, a koji će postati stvarna vrednost onda kada on taj dug otplati stvarnim radom i stvarnom robom koju bude morao da proda.

Kada je Toma vratio zlataru dug i doneo pravo zlato u iznosu od 20 funti plus 10% kamate, on je zlataru dao pravu vrednost od 22 funte stvarnog zlata koje je kupio prodajom svog stvarnog rada i stvarne robe.
Zlatar je, medjutim, došao u posed 22 funte zlata bez ikakvog stvarnog rada bez prodate robe.
Jer, napisati nekom priznanicu nije nikakav rad. Samo rizik da se prevara ne otkrije.

Nakon što je zlatar video kako je uspešno i lako zaradio 22 funte zlata, odlučio je da na istu sumu, od deponovanih Petrovih 20 funti, izda na zajam još tri priznanice.
Tako su se u opticaju za istih 20 funti zlata našle četiri papirnate priznanice koje garantuju donosiocu po 20 funti zlata, što je ukupno 80 funti zlata.
Tako je zlatar kreirao iz NI IZ ČEGA još 60 funti zlata plus kamata po 10 % , što znači 66 funti.
Tako će zlatar kada se ovaj dug izmiri imati 88 funti zlata stvorenih bez rada - NI IZ ČEGA!
Ukoliko mu dužnici ne isplate dug sa kamatom , preuzeće i njihovu založenu imovinu- zemlju ili kuću.
A to je stvarna vrednost.

Tako je parče papira, obična priznanica, donosilo zlataru stvarne materijalne vrednosti, bez ikakvog rada.

Bio je to početak bankarstva, a sistem kreditiranja kakav danas poznajemo počiva upravo na tome - na kreiranju novca NI IZ ČEGA.
Taj novac se zove DUG.

Šta se dogadja kada vi u banci uzimate kredit na 100 000 evra na 25 godina?
Jednostavno banka vam upiše na vaš račun 100 000 evra.
Plus 15% kamate - pa još klizajuće- na kraju može da ispadne ukupno 200 000 evra.
Sve to proglasi se vašim dugom banci.
Dug otplaćujete svojim radom koji zaista stvara neku vrednost.
Ali, ako ne uspete da otplatite nakon 25 godina kredit, vaš rad i vaša kuća koju ste kupili pripada bankarima.

Mi verujemo da papir na kome piše 500 dolara ili evra i koji držimo u ruci ima vrednost kojom možemo dobiti robu ili uslugu koja se na tržištu vrednuje toliko. I to nije problem, sve dok ga možemo zameniti za robu.
Ali, problem je kada zaboravimo da novac sam po sebi nema vrednost, već je on samo oznaka, merilo, neke stvarne vrednosti.
Kao kada bi ste rekli da ne možete završiti radove na auto putu jer vam nedostaju kilometri?
Ali kakvu vrednost ima novac kreiran NI IZ ČEGA? Takav novac se naziva spekulativnim kapitalom. Njemu vrednost daju bankari.
Taj novac, zapravo papir, oni prodaju kao robu koju sami "prave"i procenjuju.

Tako je 1913. Vilson u Kongresu "proturio" zakon po kome udruženje najvećih privatnih banaka, Federalne rezerve, može da štampa novac bez zlatne podloge odnosno kreira ga iz NI IZ ČEGA. Od tada sve do danas, američka vlada mora da pozajmljuje dolare od ove moćne grupe finansijskih mahera i stvara ogroman nacionalni dug.
Tako privatna centralna banka (FED) kreira milijardu dolara koje sa kamatom od tri posto daje vladi SAD i stvara nacionalni dug.
Ovaj novac vlada distribuira komercijalnim bankama sa kamatom od 5%, koje ga prodaju gradjanima i preduzećima sa kamatom 7 posto ili više.
Dakle, svako je u lancu napravio dug sa istom svotom novca (jednom milijardom dolara) kreiranom NI IZ ČEGA.

To je kao neispravan kalkulator koji ima grešku i, na primer, stalno ukucava broj sedam.
I bilo koji broj da se ukuca on se množi sa sedam. Tako kalkulator uvek daje pogrešan rezultat.
Dva puta dva postaje 28, tri plus četiri postaje 49, i tako dalje.
Ako operator koristi ovakav kalkulator za izradu svojih računa ili za računanje kamate ubrzo će se naći u vrtešci tražeći neki smisao.

Na ovoj finansijskoj vrtešci danas se okreće čitav svet.
Pre 50 godina u svetskim funansijkim tokovima bilo oko 5% ovog spekulativnog novca, danas je 97 % kapitala koji cirkuliše spekulativno.
Nacionalni dug je 1996. u Velikoj Britaniji iznosio 380 milijardi funti, od čega je 30 milijardi funti samo kamata.
Sa dugovima komercijalnih banaka on danas iznosi preko jedan trilion funti(u Britaniji je to broj sa 18 nula).

SAD, namoćnija i "najbogatija" zemlja, danas ima ukupan dug, preko 40 triliona dolara, nacionalni dug je blizu 9 triliona (američki trilion ima 12 nula).
Japan je druga u svetu najbogatija ekonomija i ima nacionalni dug 3 triliona dolara.
Dugove imaju i sve ostale države u svetu.

I to je najveća legalna prevara u istoriji čovečnstva.
Tako je jedna grupa lihvara u periodu od tri stotine godina postala ugledna svetska bankarska elita, a danas su praktično gospodari sveta.

Bukvalno, nema države, nema čoveka na planeti, nema kompanije koja njima ne duguje novac.
Taj dug je toliki da nikada ne može biti otplaćen! Jer ako bi neka država i htela da dug otplati, morala bi da povuče iz novčanih tokova sav novac i sve hartije od vrednosti.
To bi državu dovelo do potpunog sloma.

To je beskonačna igra brojki, zaduživanja i stvaranja vrednosti - koje nema.
Pretvaranje novca u robu koja se tržišno vrednuje i prodaje ne samo da je bankare stvorila bogatim ljudima, već je najveći deo čovečanstva pretvoren u robove.
Jer, sa spekulativnim (zamišljenim) novcem bankari su stotinama godina kupovali realna bogatstva: zemlju, naftu, rudnike, ljudski rad. Investirali su u gradnju inftastrukture u brojnim državama sveta, dok su istovremeno širili svoju bankarsku imperiju.
Posledica takvih investicija je da zamišljeni novac širom sveta isisava prave vrednosti - tudju robu, rad i sirovine.

Naravno, primetili ste i kod nas da se poslednjih godina otvaraju isključivo strane banke.

Čitav svet danas je podeljen na one koji rade i stvaraju istinske vrednosti i one koji te stvorene vrednosti bez rada prisvajaju.
I ma koliko pojedinci i nacionalne ekonomije radili i stvarali, uvek ostaju u dugovima.
A bez ekonomske nezavisnosti, nema ni stvarne ljudske slobode

..............

Dakle, globalizacija , odnosno smanjivanje broja mesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke, cilj je Novog Svetskog Poretka. Stožer okupljanja nije SAD kao takozvana "najmoćnija sila", već internacionalna bankarska elita.

Cilj današnjih privatnih internacionalnih bankara je zato da se keš potpuno eliminiše iz upotrebe i da gradjani koriste platne kartice - plastčni novac.
I ne samo to.

U planu je da sve zemlje članice EU uvedu nove lične karte (biometrijske) koje će pored svih podataka smeštenih u čipu registrovati i podatke o svim računima vlasnika, a bez lične karte i bez platne kartice neće biti moguća ni jedan finansijska transakcija.
Zaduženi ljudi neće moći ništa da plaćaju, dok ne izmire dug banci.
Tako, stanovnik EU, ako slučajno izgubi ID karticu ili platnu karticu, neće moći da pazari ni hranu. Bukvalno, život svakog čoveka zavisiće od kartica, a karticama će raspolagati bankari.
Pogledajte šta piše na vašoj platnoj kartici- ona je vlasništvo banke.
Bankari će tako raspolagati našom ekonomskom moći po sopstvenoj volji.
Najteže će biti političkim protivnicima bankara, kada jednog dana odu u samoposlugu i otkriju da im je banka stornirala račun.
Ovo moćno oružje medjunarodnih bankara, već je odavno i kod nas postalo sastavni deo života. Mnogi naši gradjani misle da je posedovanje kreditne kartice stvar viskog standarda.
Nema sumnje, ono nas zaista približava zapadnom "ropstvu".

Judeo-bankari su, sada se to pouzdano zna, finansirali i Hitlera (svaki rat je brat) i izazvali veliku ekonomsku depresiju u SAD.
O ljudskim žrtvama i jevrejskom holokaustu ne treba govoriti, jer je to za judeo-bankare samo kolateralna štata.
Zanimljivo je da su prestrašeni evropski Jevreji iprihvatili nakon rata da se presele u novu državu Izrael, koju su upravo stvorili Rotšildi kupovanjem palestinskog zemljišta.
Do tada su to Jevreji odbijali.

Isti bankari uveli su svojim lobiranjem SAD u Drugi svetski rat iako SAD nisu imale nikakav interes kao država da ratuju u Evropi.
Prvobitno zamišljena Liga naroda je ipak zaživela kao oganzacija Ujedinjenih nacija 1945.

Bankari svoju borbu nastavljaju upravo kroz nameru da UN danas reorganizuju tako da bude potpuno pod njihovom kontrolom, a stalni teroristički napad i sejanje straha od terorizma je njihova namera da još jenom pokrenu ratnu mašineriju u svetskim razmerama. Zato su "teroristi" svuda.

Ali, ova igra judeo-bankara je danas shvaćena, i svet se polako ujedinjuje u drugi front - antiglobalistički.
Nacije, religije i stvarni ekonomski status država u ovoj borbi ljude ne razlikuju.
Jer, svi gradjani sveta bore se zapravo protiv dužničkog ropstva- ili samo protiv ropstva."

I, eto nas u nasoj svakodnevici.

Pogledajte tekst informacije, kaze se:

"... Pöhl i niz drugih ekonomista zalagali su se za potpuno drukčiji pristup rješavanju krize.
Oni su tvrdili da je, umjesto davanja financijske pomoći posrnulim državama, svaka država trebala sanirati gubitke svojih banaka koji su zbog tih problema nastali.
Banke bi svoju bilancu ojačale prodajom nestrateške imovine i državnom dokapitalizacijom, a države bi zauzvrat preuzele udjel u vlasništvu. Ipak, takvi prijedlozi nikad nisu ni okvirno razmatrani.
Pristupilo se sanaciji proračunskim novcem ili preko europske centralne banke koja je počela kupovati goleme količine obveznica posrnulih država.
Ako se te obveznice u budućnosti pokažu nenaplativima, banka uvijek ima mogućnost da ih podmiri tiskanjem novca, ali konačni račun će na kraju, kroz povećanu inflaciju, opet platiti građani država članica eurozone.
U takvoj situaciji nagla njemačka promjena politike zacijelo će izazvati brojne negativne reakcije, osobito među posrnulim državama.
Posebnog razloga za ljutnju imat će Irci, koji su u probleme upali zato što je država izdala jamstva za sve bankovne depozite u tamošnjim vrlo razvijenim bankama, želeći stabilizirati tržište i spriječiti eskalaciju bankarske krize na razini cijele Europe. Kad su se ta jamstva pretvorila u ogromne dugove, irska vlada suočila se s oštrim zahtjevima Njemačke da u zamjenu za financijsku pomoć pokrene goleme rezove javne potrošnje.
Takva politika doslovce je odvela tamošnju ekonomiju u depresiju iz koje neće izići još godinama.
Sličan je problem u Grčkoj, koja se na inzistiranje Njemačke obvezala smanjiti javnu potrošnju za 16 posto BDP-a u tri godine."

Dakle posast se siri.
Videcemo resenja "eksperata" (za i protiv globalizacije).

Clanstvo u EU je detalj, beznacajan detalj u sistemu bankarskog kapitala.

Drzimo se hrabro! (Kao da od nas zavisi:))