Objavljeno u Nacionalu br. 827, 2011-09-20

Autor: Ilko Čulić

Novi Tinariwen

Nikad nismo bili Gadafijevi vojnici

Vođa benda iz saharske pustinje objasnio je zašto voli hrvatsku publiku i progovorio o sudjelovanju svoga naroda, malijskih Tuarega, u ratu u Libiji

Bivši menadžer Tinariwena Andy Morgan, najzaslužniji za spektakularni transfer "električnih Tuarega" iz saharskih bespuća na najveće svjetske pozornice, vratio se među novinare i kao reporter The Guardiana ispratio promociju njihova petog albuma "Tassili" koja je, sasvim logično, priređena u New Yorku pošto su na snimanju u Djanetu gostovali prvaci američkog alter-rocka Kyp Malone i Tunde Adepimbe iz TV On The Radio te gitarist grupe Wilco Nels Cline. Morgan je primijetio da svako pojavljivanje Tinariwena u zapadnom svijetu još uvijek donosi miris egzotike i to se vjerojatno nikad neće promijeniti, ali tajna njihova planetarnog uspjeha ipak leži u rekordnoj kilometraži.


U posljednjih desetak godina ova skupina pustinjskih nomada iz sjevernog Malija odsvirala je gotovo tisuću samostalnih koncerata na svim kontinentima i obišla sve najveće open-air festivale, a u svoj itinerer upisala je čak i destinacije koje su drugim bandovima trajno nedostupne, poput Damaska. Na novoj europskoj turneji Tinariwen će peti put posjetiti Zagreb i nastupiti u Tvornici kulture 26. rujna.
Na svakom od triJU prethodnih zagrebačkih koncerata u Aquariusu u publici su imali viđe od tisuću ljudi, a najbrojniji auditorij privukli su u kišno predvečerje ljeta 2008. na INmusic festivalu. S druge strane, u Ljubljani su gostovali samo jedanput, na festivalu Druga Godba, dok u Beogradu još nisu bili pa je u kompliciranoj e-mail korespondenciji s pedesetjednogodišnjim osnivačem i neformalnim vođom grupe Ibrahimom Ag Alhabibom prvo pitanje bilo što ih ponovno dovodi u Zagreb. "Pamtim da smo već na prvom gostovanju osjetili toplinu vaših ljudi i to se ponavlja svaki put kad sviramo u Hrvatskoj. Ne treba nam jači motiv". Ibrahim je djetinjstvo proveo u Alžiru kao ratno siroče, a jedno od njegovih utočišta bio je tuareški pustinjski gradić Djanet, podignut nedaleko od alžirsko-libijske granice, u podnožju planina Tassili koje su u mirnijim vremenima bile popularna turistička destinacija zbog fantastičnih "mjesečevih" pejzaža i drevnih pećinskih crteža iz praskozorja civilizacije. Tinariwen su prethodni album "Imidiwan" snimali u Ibrahimovu rodnom selu Tessalit, a nakon premještanja ekipe u Djanet pojavile su se špekulacije da su na to bili primorani jer je sjeverni dio Malija zbog učestalih otmica i ubojstava s potpisom "pustinjske Al Kaide" postao previše nesiguran za putešestvije njihovih europskih producenata i američkih gostiju. No Ibrahim ne spominje sigurnosne razloge: "Izbor grada Djaneta zapravo odgovara povratku korijenima grupe. Tinariwen ima posebnu vezu s tim mjestom. Mnogo je naših starih pjesama napisano upravo u toj dolini. Prije Tessalita snimali smo u Kidalu i Bamaku, a snimanje u Djanetu nam je omogućilo susret s drugim dijelom našeg naroda koji tu živi. Opet smo snimali u našem svakodnevnom ambijentu - pod šatorom". Posebnost albuma "Tassili" proizlazi i iz odabira instrumenata. Dosad su tri-četiri električne gitare bile nezaobilazan zaštitni znak Tinariwena, a novi materijal je u potpunosti snimljen na akustičnim gitarama, uz minimalnu pratnju udaraljki. "Ne bih rekao da je to promjena glazbenog usmjerenja. Danas se sve odvija munjevitom brzinom pa smo htjeli malo predahnuti i napravili smo akustičan album."
Drugu promjenu i pravo iznenađenje za ljubitelje Tinariwena su gosti iz Amerike. Dionice puhača iz Dirty Dozen Brass Banda dodane su u naknadnoj studijskoj obradi, ali su Kyp Malone i Tunde Adebimpe za ovu prigodu doputovali u Djanet koji, srećom, ima aerodrom i izravne letove do alžirske metropole. "S grupom TV On The Radio upoznali smo se na američkom festivalu Coachella. Oni su poslušali nas, mi njih, dogodio se pravi glazbeni susret. Poslije smo zajedno gostovali na prvom festivalu WOMAD u Abu Dabiju. Ideja da ih pozovemo da snimaju s nama u pustinji došla je posve prirodno. Naša kultura je tradicionalno otvorena prema svijetu. Otvoreni smo svim suradnjama, bilo sa Zapadom ili s afričkim Jugom. Ako pažljivo preslušate pjesmu "Tenere Taqhim Tossam", osjetit ćete ono što se zbilo među nama. To je prvi put da se uz glazbu Tuarega pjeva na engleskom jeziku." Tek što su Tinariwen završili snimanje albuma izbio je rat u Libiji i prema Djanetu je krenula kolona izbjeglica. Lider banda formiranog početkom 1980-ih u jednom od libijskih vojnih kampova o ovoj osjetljivoj temi govori gotovo diplomatski suzdržano. "Članovi grupe nikad nisu bili Gadafijevi vojnici. Tijekom osamdesetih mi stariji prošli smo vojnu obuku u Libiji da bismo izborili slobodu za naš narod u sjevernom Maliju. No brzo smo shvatili da je zvuk gitare jači od zvuka metaka. Zato naša borba danas znači da poruku ne prenosimo oružjem, već glazbom." Ibrahim jednako oprezno odgovara na pitanje o kontroverznom angažmanu tuareških plaćenika na strani Gadafija. Andy Morgan je na samom početku rata pisao o vezama malijskih Tuarega i Gadafija, uz procjenu da se njegovoj vojsci priključilo nekoliko stotina plaćenika iz Kidala. U kasnijim agencijskim izvješćima brojka je narasla na pet tisuća. "Ne mogu to ni potvrditi ni demantirati budući da premalo vremena provodimo kod kuće. Čuli smo kao i vi, iz medija, za sve što se događa oko Libije, ali smo malo toga vidjeli svojim očima. Naravno, podržavamo svaki narod koji ustaje za slobodu jer o slobodi pjevamo." Na kraju trebalo je još samo doznati što će donijeti novi bliski susret s Tinariwenom u Zagrebu. Akustični ili električni koncert? "I jedno i drugo", rekao je Ibrahim.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika