Vojna sila Izraela zasad je jedini oslonac vlade Benjamina NetanyahuaSamo tjedan dana uoči palestinskog podnošenja zahtjeva za puno članstvo u UN-u Izrael se gotovo našao u izolaciji bez presedana. Prvi put ova je država u lošim odnosima sa sve tri velike sile u regiji - Egiptom, Iranom i Turskom - a nakon privremenog povlačenja izraelskog veleposlanika iz Jordana Izrael nekoliko dana nije ni u jednoj susjednoj zemlji bio predstavljen diplomatima višega ranga - što se nije dogodilo ni jedanput posljednjih desetljeća. U odnosima Izraela s Turskom i Egiptom donekle se ponavlja situacija iz 60-ih, pri čemu danas Turska nastupa agresivnije, kao Egipat pod Gamalom Abdelom Naserom, dok je Egipat nešto povučeniji - poput tadašnje Turske. To nije slučajno.

Od izbora 2009. vlast u Izraelu u rukama je desne koalicije Likud-Yisrael i Beiteinu-Shas-Neovisnost, koja prema inozemstvu nastupa oštro i beskompromisno. Time su premijer Benjamin Netanyahu i ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman, uz izazivanje velikih socijalnih prosvjeda u Izraelu početkom rujna, u samo dvije i pol godine narušili i vanjskopolitičke veze Izraela stvarane desetljećima.
Izraelski odnosi s Turskom u opadanju su već neko vrijeme. Ta zemlja, koja je priznala Izrael još u ožujku 1949. kao druga muslimanska država (odmah nakon Irana), godinama je bila izraelski saveznik, trgovinski partner i pregovarački posrednik. Odnosi su počeli zahlađivati 2008. zbog izraelskog obračunavanja s Hamasom u Gazi. Ta se situacija zaoštrila u svibnju 2010. kad je Izrael vojno spriječio flotilu od šest brodova s navodnom humanitarnom pomoći za blokiranu Gazu, pri čemu je smrtno stradalo 9 turskih građana. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon naložio je istragu, a izvještaj Palmerove komisije o tom događaju, objavljen 3. rujna, užario je međudržavne odnose. Turska je zahtijevala službenu ispriku za žrtve, dok se Izrael branio da nema isprike za sprečavanje kršenja svog legitimnog, međunarodno priznatog embarga proglašenog nad prostorom Gaze.
Turska je potom prekinula vojno-trgovačke i diplomatske odnose s Izraelom, a njihov veleposlanik napustio je Tel Aviv. Turska navodno dograđuje svoju vojnu elektroniku - koja je američkog podrijetla - kako bi izraelske ciljeve klasificirala kao neprijateljske, a sve se češće spominje i turska ratna mornarica u vodama istočnog Mediterana - gdje bi trebala štititi buduće humanitarne konvoje u Gazu, ali i turske interese ondje.
Ti su ekonomski interesi vezani uz spor oko "Levantskog bazena" nafte i plina pod dnom jugoistočnog Mediterana, oko kojeg već dugo traju sporovi. Nedavni sporazum Cipra (njegova grčkog dijela, koji je i član EU) i Izraela o razgraničenju gospodarskih pojaseva i suradnji pri istraživanju te iskorištavanju plina i nafte, nije dobro dočekan u Siriji, Libanonu i Turskoj. Turska se našla posebno pogođena time što grčki dio Cipra u ime čitave države s Izraelom pregovara o istraživanju i eksploataciji obalnoga plina, dok još teku pregovori dvaju dijelova tog podijeljenog otoka o ujedinjenju. Štiteći interese sjevernog Cipra, koji navodno promišlja proglašenje isključivog ekonomskog pojasa, Turska je najavila moguću vojnu zaštitu prava svojih sunarodnjaka. Kad je na to Izrael objavio kako i on misli štititi svoje buduće plinske platforme - pripalilo se još jedno potencijalno međunarodno krizno žarište. Gotovo slobodni pad tursko-izraelskih odnosa posljednjih dana prati i naglo i ozbiljno zaoštravanje na relaciji Tel Aviv - Kairo. Egipat je još 1979., kao prva arapska zemlja, potpisao mirovni sporazum s Izraelom, i njega su se svi dosadašnji egipatski režimi strogo pridržavali. Ipak, padom Hosnija Mubaraka u veljači ove godine stanje u Egiptu počelo se mijenjati jer je vojni režim na vlasti ipak postao ponešto osjetljiviji na javno mnijenje - koje je izrazito antiizraelsko.
Ovakva diskretna promjena možda ne bi ni izišla na vidjelo tako skoro da izraelske snage 18. kolovoza nedaleko od Eilata, tijekom obračuna s grupom naoružanih Palestinaca, iz zraka nisu pogodile i Egipćane, ubivši pri tome petoricu graničara i ranivši njih još petoricu. Službeni je Egipat reagirao odmah - tražeći istragu i prijeteći povlačenjem egipatskog veleposlanika iz Tel Aviva - na što je Izrael uzvratio izrazima žaljenja, molbama da veleposlanik ostane i najavama istraga, pa i zajedničkih. No reakcije službenog Egipta samo dan kasnije zaglušila je reakcija naroda - održani su veći višednevni prosvjedi pred izraelskim predstavništvima, spaljivane su zastave, tražen je odlazak veleposlanika i prekid diplomatskih odnosa, ali sve je ostalo u rubno podnošljivim okvirima. Iduća je dva tjedna egipatska javnost čekala oštrije službene mjere prema Izraelu, do kojih nije došlo. Egipatski je veleposlanik na kraju ostao u Izraelu, baš kao i izraelski u Egiptu, istrage nisu vidljivo krenule, a sve to u vrijeme eskalacije izraelskih nesporazuma s Turskom, drugom velikom islamskom silom na Mediteranu.
U petak, 9. rujna popodne, usporedo s prosvjedima protiv vojne vlasti, u Kairu se okupila i masa prosvjednika pred neboderom na čijem je vrhu izraelsko veleposlanstvo. Prvo su donesenim alatom razbili nedavno postavljen betonski zaštitni zid oko kompleksa, a onda su nesmetani od policije krenuli dalje - penjući se na zgradu ponovo su skinuli zastavu Izraela i potom provalili u prostore samog veleposlanstva. Tek kad su papiri iz tamošnje arhive zalepršali kroz prozore veleposlanstva, egipatske su vlasti shvatile ozbiljnost situacije i naredile policijsku intervenciju. Uslijedila je čitava noć sukoba, s ukupno šest mrtvih i više od tisuću ranjenih prosvjednika, tijekom koje je izvanrednim letom iz Egipta evakuiran i izraelski veleposlanik te većina osoblja veleposlanstva. Rješavanju ove krize nisu pomogla ni višekratna izraelska nepoštivanja egipatskih teritorijalnih voda na Crvenom moru, zabilježena u nekoliko dana od napada na izraelsko veleposlanstvo u petak 9. rujna. Dok se i Izrael i Egipat i dalje službeno kunu u međusobni mirovni sporazum iz 1979., zahlađenje njihovih odnosa sada je neprijeporno. Dok izraelska vlada u takvoj samonametnutoj izolaciji iščekuje razvoj situacije oko palestinskog zahtjeva za punim članstvom u UN-u, čija je opća sjednica počela u New Yorku, strateške su se opcije Izraela posljednjih tjedana i mjeseci vidljivo suzile. Jedini čvrsti saveznik koji mu preostaje su Sjedinjene Američke Države, na čiji se veto u Vijeću sigurnosti računa kao na sredstvo zaustavljanja palestinskog puta u puninu članstva u UN-u. To je onaj isti SAD s kojim se Netanyahu i njegova vlast posljednjih godina nikako ne slažu - ni politički, posebice oko pitanja naseljenika, ni osobno, u odnosu Obama-Netanyahu. Budući da se istodobno Amerikanci aktivno izvlače iz bliskoistočne regije, posebice iz Iraka, jasno je da je izraelski položaj u njoj slabiji nego ikad.