Razvoj događaja oko Tomislava Horvatinčića hrvatske promatrače ne iznenađuje, no njegovo oslobađanje iz pritvora predvidljivo je izazvalo ogorčenje obitelji talijanskih turista koje je poduzetnik ubio svojim gliserom. U općoj javnosti ostavilo je i krajnje blijed dojam o hrvatskome pravosuđu kao takvom. Vrhunska je enigma, zapravo, kako je hrvatska vlada - uz takve sudove, postupke i odluke - s Europom uspjela zaključiti pravosudno poglavlje. Kao kroničan prekršitelj, registrirano bezobziran vozač neregistriranoga plovila i serijski ubojica u prometu, Horvatinčić bi se - nakon još jednog zločina iz nehata kakav je izveo kod Primoštena - u nekoj drugoj zemlji iz pritvora do suđenja mogao izvući eventualno samo uz višemilijunsku kauciju i rigorozne mjere opreza. Ovdje ga je šibenski sud - neobjašnjeno ignorirajući argumente i žalbe Državnoga odvjetništva - nakon mjesec dana otpustio bezuvjetno, uz simbolično oduzimanje vozačke dozvole, što je svakako uvreda za žrtve i njihovu obitelj, a ujedno i nova potvrda da na dalmatinskome obalnome području vrijede cinična sankcionirajuća pravila, kakva određuju sudački profili simbolički unificirani u psihotipu legendarnoga Slavka Lozine. U Šibeniku su danas bez obrazloženja pustili Horvatinčića, kao što su u Makarskoj svojedobno oslobodili mladoga huligana koji je automobilom na zebri ubio dvije djevojke (s obrazloženjem da "potječe iz društveno prihvatljive obitelji"). Sardoničan igrokaz izveden je s presudama za Loru itd.

Paralizirano Državno odvjetništvo

Osim po snažnim etičkim konotacijama, slučaj Horvatinčić iznimno je indikativan i za odnos sudačke kaste i Državnoga odvjetništva, kojem su - po novom Zakonu o kaznenom postupku koji se u cijelosti primjenjuje od 1. rujna - bitno proširene istražne ovlasti. Državni odvjetnici preuzimaju nadležnost nad istragama od istražnih sudaca (koji se pretvaraju u organe za nadzor zakonitosti tužiteljskog rada). Produljuje se mogućnost boravka osumnjičenika u pritvoru prije prvog pojavljivanja pred istražiteljem (do pet dana) i mogućnost ukupnoga trajanja istražnoga zatvora. Radi se o prilično revolucionarnim zakonskim intervencijama, za koje se pouzdano može zaključiti da korespondiraju s neviđenom ekspanzijom raznih vrsta kriminala u državi. Sustav u kojem su pravila postupanja diktirali u prvome redu suci pokazao se na mnogim primjerima nedjelotvornim i suviše permisivnim, odnosno konformističkim, kalkulantskim i podložnim utjecajima. Cjelokupna juridička fenomenologija povezana s Horvatinčićem - nesankcionirano izazivanje serije nesreća sa smrtnim posljedicama uz apsurdno tolerantan istražni tretman - svakako je jedan od radikalnih pokazatelja da se taj sustav morao promijeniti u smjeru proširenja ovlasti, odgovornosti i autonomnosti Državnoga odvjetništva. Funkcionirajući pod paralizirajućim utjecajem istražnih ili žalbenih sudaca, ono je moglo samo djelomično ispunjavati svoju ­društvenu ulogu.

Filistarska demagogija

Iskustveno-racionalan pristup hrvatskoj stvarnosti sugerirao je, dakle, efikasnu promjenu Zakona o kaznenom postupku - tj. njegovo proširenje s USKOK-a na Državno odvjetništvo u cijelosti - i tu bi promjenu mogli bez opterećenja pozdraviti svi građani koji godinama s nelagodom promatraju kako mnogi kriminalni tipovi profitiraju na ograničenosti manevarskoga prostora Državnoga odvjetništva. Daleko od toga, međutim, da je ta kvalitetna odluka Vlade naišla na unisone aplauze. Protiv nje se prilično glasno bune neki predstavnici sudačke kaste koja smatra da su ugrožena njezina tradicionalna prava odlučivanja, zatim - posebno bučno - pojedini pripadnici advokatske kaste koji tvrde da su ugrožena "ljudska", "građanska" ili "ustavna" prava njihovih klijenata pod istragom, kao i pojedine "javne osobe" koje su u proširenju ovlasti tužitelja po uvjetnom refleksu pronašle idealan povod za prodaju svoje filistarsko-demokratstvujuće demagogije. Širenje ovlasti tužitelja za njih je nešto poput "staljinizma", kao da je bilo koji model funkcioniranja sustava vrijednosno definiran sam po sebi, a ne po društvenim okolnostima u kojima se ostvaruje, i namjerama s kojima se ostvaruje. Protivnicima novog zakona i razni mediji manje-više drže štangu, sa standardnom etičkom po­vrš­nošću, pronalazeći u predočenoj situaciji konfliktnu atrakciju.

Lažna nevinašca

Premda je sudjelovao u izradi novog zakona o kojem je riječ, istaknuti sudac Ivan Turudić - šef odjela za USKOK na zagrebačkom Županijskom sudu, voditelj procesa Sanaderu - na televiziji ga je odmah podvrgnuo kritici i zatražio ukidanje odredbe o tajnosti postupka, tvrdeći da se preko nje ugrožava načelo zaštite osumnjičenika (koji ne mora ni znati da ga istražuju). Njegova primjedba objedinjuje na neki način i sve ostale - odvjetničke, demokratstvujuće itd. - koje se mogu sažeto opisati kao pobuna protiv smanjivanja prava osoba pod istragom. Što to znači ? Implicira se time da Državno odvjetništvo iz nekakvog hira ili zlobe voli otvarati istrage protiv nedužnih ljudi, kojima se sad dodatno smanjuju mogućnosti obrane od "neprincipijelnih napada" jedne dubiozne institucije. Bilo bi u tom kontekstu zanimljivo proučiti statistiku o broju pogrešno pokrenutih postupaka, protiv osoba koje ništa nisu skrivile. Prema dostupnim spoznajama, taj broj je zanemariv; kad se DORH započne nekim baviti, za to u pravilu ima vrlo dobar razlog, irelevantno od činjenice da se taj netko najčešće voli predstavljati kao teško nevinašce, "krivo optuženi" iz Hitchcockova filma.