Denis LatinFARSA RAČANIZMA

Demokracija i sloboda – da kad smo u opoziciji, partijska poslušnost i zatiranje svake kritike – kad smo na vlasti

Osim Nacionala, na koji se prošlog tjedna obrušio izvjesni tajnik SDP-a, svi su hrvatski mediji pod većom ili manjom Vladinom kontrolom. Željka Antunović uspješno je pacificirala televiziju pa će hrvatska zbilja do daljnjega zacijelo biti prikazana esdepeovskim bojama PAVIĆEVA ODANOST RAČANU Grupovski, tj. Pašalićevi i Pavićevi mediji bit će, zbog oprosta kaznenog progona, Račanu vjerni do kraja života O Draženu Budiši na ovom i drugim mjestima svašta je rečeno, no vrijeme i događaji pokazali su da je u jednoj stvari nesumnjivo bio u pravu. Njegovo višekratno upozoravanje kako Račan i SDP žele ovladati većinom medija u Hrvatskoj danas se u svakodnevnoj zbilji pokazuje posve točnim.
Godinu i nešto prije regularnih izbora Račan se napokon nečim može pohvaliti. Svojom dosadnom medijskom politikom uspio je staviti omču oko vrata većini hrvatskih izdavačkih kuća i radiotelevizijskih stanica. Osim Nacionala, na koji se prošloga tjedna obrušio izvjesni glavni tajnik SDP-a, u Hrvatskoj ne postoje mediji koji ne bi na ovaj ili onaj način bili uvezani u kontrolne Vladine mehanizme. U tom smislu, Željka Antunović izvrsno je obavila svoje zadatke, što je jamstvo da će nešto slično uspjeti i u Ministarstvu obrane, kamo zacijelo nije dospjela isključivo po kriteriju spolnosti.
Antunovićka je sjajno odradila posao pacificiranja tek začete ideje javne televizije. Prema njenim naputcima uređena je partitokratska struktura državne, hoće se reći partijske televizije, napravljen je zakon koji iz dana u dan pokazuje svoju besmislenost i neprovodivost, a privatizacija treće televizijske mreže odgođena je suprotno njegovim odredbama, ne bi li hrvatska stvarnost do daljnjega bila obojena isključivo esdepeovskim bojama.
Grupovski mediji, koji nisu ništa drugo nego sinonim za Pašalićevu medijsku infrastrukturu nastalu u ortačko-pretvorbenim marifetlucima, za tili čas su stavljeni pod kontrolu sređivanjem oprosta od kaznenog progona. Pavić će zato Račanu morati biti vjeran do kraja života, predizborna agitacija najjače medijske kuće osigurana je ne za sljedeće izbore, nego za nekoliko uzastopnih četverogodišnjih mandata. Večernji je eutanaziran lahkim kupovno-prodajnim odnošajima, Slobodna je smirena spasom od propasti programom degubitiranja, Novi list se othrvao Račanovim zahtjevima da se iz lista makne ovogodišnja kandidatkinja za novinarku godine Jelena Lovrić, ali lijeva orijentacija ipak nalaže mirnu koegzistenciju s najjačim kvaziljevičarom.

Ušutkana opozicija

Ukratko, kad se stvari sagledaju s te strane, postaje jasno čemu će poslužiti drugi Račanov mandat. Promjena, istinskih, dakako, neće biti. Revizija pretvorbe izostat će jer će pasti u zastaru. Opozicije koja bi se tomu oduprla nema. HDZ će moliti da vrijeme odradi svoje i da Račan ostane što dulje na tronu, jer im jedino on može osigurati da se sve što prije zaboravi. Zato HDZ i jest tako mlak i neaktivan. Svaka oštrija kritika sadašnje Vlade, a prostori za takvo što su golemi, povlači za sobom batinu procesuiranja kojekakvog ratnog zločina ili pretvorbenog kriminala. HDZ je nesposoban za ulogu prave opozicije zato što je doveden u situaciju iz koje se ne smije pisnuti. Zato je nedavna Sanaderova zadarska izjava kojom HTV-u prigovara cenzuru upravo smiješna. Nije problem u HTV-u nego u tome što je HDZ sam sebe doveo u situaciju iz koje je nemoguće biti istinskom oporbom. Svaka suvisla kritika aktualnog režima provocira Damoklov mač zvan privođenje pravdi, koja kao što se zna, u Hrvatskoj još uvijek nije pojava koja dostiže sve one koji su je zaslužili. Pravda je u nas još uvijek pitanje pragme, političkih procjena i pogodnog trenutka i u tome je ključ sveopće stagnacije.
Uloga medija i novinara upravo je u tome da upozore i suprotstave se izvorima društvene stagnacije. Michael Dobbs, urednik Washington Posta, u posljednjem broju Nacionala, tumačeći uzroke skandala oko “Enrona”, kaže: “Kad je riječ o ‘Enronu’, Amerika nije nikakva iznimka. I u svakoj drugoj zemlji to bi bio jednak skandal. Svuda u svijetu među poslovnim ljudima ima kriminalaca. Snaga američkog sustava upravo je u tome da se takvi otkriju i postanu veliki skandal. To je dokaz snage, a ne slabosti našeg sustava.” Dobbsove riječi primjenjive su i na Hrvatsku. U Hrvatskoj kriminal nije sinonim za veliki skandal, upravo u tome leži slabost našeg sustava. Da stvar bude tragičnija, apologeti takvog slabog sustava upravo su oni koji su svoje dolare i franke zarađivali izvještavajući iz zemalja razvijene demokracije i modernog kapitalizma. Račan se okružio skupinom bivših dopisnika iz zapadnih zemalja koji se u domaćem partitokratskom sustavu pretvaraju u toliko smiješne aparatčike da se razlike između njih i Račana gotovo gube. Oni koji su imali nevjerojatnu priliku da se na licu mjesta uvjere u blagodati razvijenih demokracija pod Račanovom se čizmom pretvaraju u najobičniju partijsku služinčad, a oda slobodnom novinstvu i nadolazećoj demokraciji opjevana 3. siječnja pretvara se u još jednu farsu hrvatskog tuđmanizma. Demokracija i sloboda – da kad smo u opoziciji, partijska poslušnost i zatiranje svake kritike – kad smo na vlasti.

Deračanizacija i detuđmanizacija

Zahtjev za detuđmanizacijom polako se može zaboraviti. Tuđmana uistinu više nema, ni onih koji bi se oslanjali na njegovu zaštitu. Deračanizacija mnogo je aktualniji proces koji traži svoje zagovaratelje i metodologe. Farsa kojom se ta najnovija ideologija htjela i još uvijek želi predstaviti nečim drukčijim i boljim, postaje komična i identična u svojim tuđmanističkim verzijama kojima želi zamaskirati vlastitu neuspješnost i zacementirati jednom stečenu vlast. Svi oni koji su jednom iskušali rigidnost Tuđmanova monolitizma zacijelo već na vlastitoj koži osjećaju posljedice nove poludiktature.
Istost s Tuđmanovim pokušajima cementiranja vlastitih dosega nakon uspješne operacije “Oluja” nevjerojatno je slična aktualnim Račanovim pokušajima zauzdavanja posrnuća nad provalijom vlastitih neuspjeha. Pokušaj kontrole medija umjesto rješavanja nagomilanih društvenih problema već je viđena i iskušana metoda. Završila je krahom jednog sustava i jednog čovjeka koji se predstavljao spasiteljem naroda i države. Rezultati su bili porazni – u narodu je bio omrznut, a posebice njegove u medijskim laboratorijima izmućkane genijalnosti začas su se pretvorile u prah i pepeo.
Račan je uvjeren da će nadzorom medija i tajnih službi osigurati dugoročnu vlast. Ni dobro krupnokapitalistički usidreni Berlusconi nije, u mnogo razvijenijoj Italiji, mogao nesmetano prakticirati u svojoj glavi zacrtani medijski monopol u pravu na jedinu vlastitu sliku. Vrlo brzo na noge se digla cijela slobodnomisleća Italija.
Ako misli da će za takvu politiku dobiti podršku međunarodne zajednice, jer je ona cijepljena protiv Račanove grešnosti, grdno se vara. Ideje demokracije i slobode znatno su snažnije od privremenih poludiktatora. One su vječne, a akteri gušitelja medijskih sloboda prolazni.