Tomislav Karamarko teškom se mukom izborio za malo pažnje na 14. općem saboru HDZ-a kojim je vladajuća stranka 17. rujna započela svoju predizbornu kampanju. Morao je pričekati završetak višesatne konvencije da medijski podcrta vlastitu nazočnost. U službenom dijelu masovne sesije u zagrebačkoj Areni (koja zapanjuje diletantskom scenografijom i socrealističkom koreografijom) njegovo ime spomenuto je samo jedanput, na brzinu, dok je glavni tajnik Branko Bačić oglašavao listu "rezervnog" sastava Radnoga predsjedništva. Nekadašnjeg HDZ-ova disidenta, danas stranačkoga pokajnika, organizatori skupa utopili su u zasjenjena delegatska sjedala, podalje od Jadranke Kosor, kojoj je, naravno, bila namijenjena pozornost svekolikog auditorija.

U HDZ-ovu vrhu dobro je poznat raspored vrijednosti oko fizičkoga ukazanja svakog stranačkog lidera. Još prije dvije godine Jadranka Kosor doslovce se laktovima probijala kroz gustiš ministara da bi stala što bliže Ivi Sanaderu, barem pred tv-kamerama. Nakontakvoga iskustva sa samom sobom, puno pomnije distribuira milost svoje šefovske blizine. Nema toga lakta koji bi mogao pobijediti njezin nacrt izgrađen po kraljevsko-dvorskoj predstavi.

"Ja sam stari HDZ-ovac. Dugo sam bio kritičan prema stranci, ali sada, kad je izvrgnuta bjesomučnim napadima, odlučio sam se vratiti", izjavio je novinarima, nakon svega, osjećajući potrebu da opet objasni motive svoje nostalgične regresije pod skute stranke kojoj duguje uzlet od anonimnoga povjesničara u socijalističkom Državnom arhivu do šefa represivno-špijunskog aparata postkomunističke Hrvatske. U tom Karamarkovu hodu unatrag krije se sasvim sitna, ovozemaljska pomutnja od straha, neizvjesnosti i progutanih ambicija. Pred njim je teška budućnost.
I doista, može li bez snažnog političkog skrbništva danas umorni, dezorijentirani, prosijedi 52-godišnjak, nakon parlamentarnih izbora 2011. računati na mjesto elitnog državnog činovnika? Izbori se, podsjetimo, zbivaju u godini koja je izbacila na površinu neporecive dokaze za ono što odavno svi znaju: iza 20-godišnjega HDZ-ova režima stoji epohalna pljačka nacionalne imovine stvorene u eri socijalizma, najprije kroz privatizaciju, u zadnjoj fazi kroz "crne fondove".

Unutar istoga svijeta, Karamarkov viteški juriš na kriminal statistički je ubrojiv i oduvijek pomno selektiran: godine 1994. kao šef zagrebačke policije pružio je kriminalističku potporu kaznenoj prijavi za malverzacije u privatizaciji Gradskoga podruma. Riječ je o Miroslavu Kutli, koji je prema istom receptu prisvojio gomile društvenih poduzeća. Ali kako je Kutle bio pragmatik, neuvjetovan političkim granicama, pritom se uortačio sa srodnim dušama iz raznih hrvatskih stranaka i zavičaja. Tako je policijska ispostava pod Karamarkovom kontrolom izdvojila samo jedan slučaj koji je mogao poduprijeti tada vladajuću frakcijsku podjelu unutar HDZ-a na tzv. hercegovačko-emigrantski lobi nasuprot autohtonim Hrvatima u Hrvatskoj. Kao zagovornik hrvatsko-muslimanskoga savezništva u BiH, Karamarko je za svoju kriminalističku obradu odabrao činjenicu da Kutle potječe iz Hercegovine. Ostale zavičaje nije ni dotaknuo, kao ni preostale Kutline "kombinacije" koje su sezale sve do medijskih kuća bez ikakva zavičaja.

Kad je napustio HDZ, Karamarkov je egzodus bio interpretiran kao podrška Stipi Mesiću, protivniku hrvatsko-srpske alijanse u podijeli BiH. Nikad Karamarko nije javno potvrdio tu interpretaciju svog odlazaka iz HDZ-a. Doduše, nikad ju nije ni demantirao. Zato će biti potrebne godine i godine da se smisao Karamarkovih pobunjeničkih refleksa svede na ustrajno pitanje osobne egzistencije u državnoj službi, bio to socijalistički arhiv, Ured predsjednika Republike, ministarski kabinet ili špijunska uprava. Naime, Karamarkova zakonita supruga kći je važnog muslimanskog uglednika i Mesićeva prijatelja, koji se također svim sredstvima borio protiv komplota Tuđman-Milošević.
U posljednje dvije godine, sudbonosno važne za ocjenu antikorupcijskih junaka, Karamarkov MUP inicirao je, koliko je moguće rekonstruirati, pet antikorupcijskih akcija. "Afera kamioni" ticala se MORH-a, a statistički ostatak potrošen je na Damira Polančeca. Obje operacije, slično nekadašnjem Kutli, trebale su opet pripomoći u eliminaciji isključivo politički nepoželjnih, nipošto svekolika korupcijskog običaja. Ovaj put, da HDZ-ova šefica ne prlja vlastite ruke frakcijskim egzekucijama.
Možda postoji još koji primjer, ali ga sam Karamarko nije smatrao dovoljno atraktivnim za veću medijsku prezentaciju.

Utoliko je tužnije kako se naglasci njegovih nastupa mijenjaju ovisno o kapacitetima USKOK-a u primjeni novoga ZKP-a. U najvećoj euforiji oko Polančeca doista je postojao plan skupine Karamarkovih prijatelja iz udruga ratnih veterana, tajnih službi i medija da izbornu kampanju dočeka sa svojom neovisnom listom kao prvoborac u ratu protiv kriminalaca. Plan se morao promijeniti čim se USKOK, samostalnim istražnim snagama, ozbiljnije latio Fimi-medije, koja se, u prvom koraku, raspala u HDZ-ove "crne kase" pod nadzorom bivšeg stranačkog rizničara. Nužno se otopila Karamarkova samouvjerenost. Karamarko je među prvima saznao za agenciju koja je služila kao kanal za prelijevanje novca iz državnih poduzeća u HDZ-ovu tajnu blagajnu. Tjedan dana nakon Sanaderova bijega od novinara je dobio upute na kojim mjestima valja tržiti početni dokazni materijal. Premda ga je informacija silno uznemirila, nije poduzeo ama baš ništa, pa je na USKOK pala zadaća da identificira čuvenu blagajnicu Branku Pavošević s dokumentima zakopanim u dvorištu njezine majke.

Već ovog ljeta USKOK se počeo baviti ilegalnim financiranjem enormnih poklona za Angelu Markel i ulogom marketinških agencija u režiranju susreta Kosor-Pahor.
Držeći u isto vrijeme govor u Dalju, Tomislav Karamarko već je tražio način revitalizacije svog članstva u HDZ-u, što je ipak, na kraju krajeva, zapravo njegovo najsmionije djelo. Bio je tada puno mlađi. Godine 1989. priključio se osnivanju HDZ-a, što je naknadno dobilo dimenziju neponovljiva herojstva. U to vrijeme još se strepilo da bi vlasti SR Hrvatske mogle zabraniti organizaciju koja se deklarira kao stranka. Zato su u naziv stavili "zajednica". Po nespremnost za mali nominalni rizik zaostali su za HSLS-om, što se ne smije spominjati. Od tada postoji problem HDZ-ove konfuzije između sigurnosti iskupljanja pobunjeničkih lovorika. Među ostalim, utisnuta je u profil Tomislava Karamarka. "Još razmatram, strpite se", uzvraćao je novinarima nakon prvih vijesti o svom političkom angažmanu na izborima 2011. Jedino se u HDZ-u znalo da će kucnuti čas da od Jadranke Kosor dobije milostivi poziv.

Konferencija za novinare na kojoj je Jadranka Kosor svojom najvećom blizinom počastila ministra unutarnjih poslova na kraju zajedničkih mandata organizirana je četiri dana prije dugo najavljivana 14. općeg sabora HDZ-a. Stali su pred tv-kamere usred najvećeg šoka od USKOK-ova nalaza falsificirana izvještaja o troškovima njezine kampanje 2005. Kosor je Karamarku demonstrativno uručila HDZ-ovu člansku iskaznicu. "HDZ je jedina stranka koja prolazi katarzu u svojim redovima. Pogledajte kako se drugi odnose kad im se samo spomene kriminal u njihovim redovima", uzvratio je svečano Karamarko, koristeći autoritet svoje policijske funkcije. Ministar unutarnjih poslova koji se drugi put učlanjuje u HDZ svakako je trebao neutralizirati razmjere mirnodopskog zločina koje nikada nije želio ili se nije usudio vidjeti. Ali Karamarkova budućnost još nije riješena. Nakon njegove tričave pojave na 14. općem saboru HDZ-a ostaje vidjeti, kako tvrde stručnjaci, hoće li ga kooptirati u Predsjedništvo HDZ-a, kao prvi znak zajamčene visoke pozicije na stranačkoj izbornoj listi. "Po čemu je to Đuro Popijač zaslužniji za stranku od Tomislava Karamarka? Naravno, treba ga kooptirati", zaključio je jedan od delegata HDZ-ove izborne konvencije, koji još nije u stanju uvidjeti da je Kosor sretna zbog Karamarkova povratka samo do izvjesne mjere.

Velika su očekivanja od povratka Tomislava Karamarka izvan HDZ-a među njegovim sljedbenicima, špijunima, policajcima, neoustašama i raznim osobama kojima je kao ministar opraštao barem prekršajne kazne. Jednako su opasna predviđanja u redovima Kukuriku opozicije. Slute Karamarkov okršaj s Jadrankom Kosor, kako je to najjasnije artikulirao IDS-ovac Damir Kajin. Budući da nikad nije izabrana za predsjednicu HDZ-a, kad-tad mora se upustiti u bitku s konkurentima. "Da, razmišljalo se o izbornoj konvenciji. Ali se shvatilo da bi izbori unutar stranke izazvali frakcijski rat. Neka, bit će nakon parlamentarnih izbora. Jadranka Kosor ne mora stranci opet donijeti vlast. Neka donese samo respektabilan rezultat, dovoljan za jaku opoziciju. U tom slučaju mogla bi osvojiti legitimitet koji danas nema", kaže jedan od zadarskih delegata, koji je 17. rujna sudjelovao na 14. općem saboru HDZ-a. Nehotice je definirao uvjete antikorupcijskog djelovanja Karamarka kao šefa MUP-a, ali i mrzovolju koja obuzima Jadranku Kosor kad joj spomenu njegovo ime. Poželjan je, očito, samo u marketinške svrhe.