Matija Ferlin, 29-godišnji Puljanin, trenutačno je jedan od najperspektivnijih i najzanimljivijih predstavnika izvedbene scene u Hrvatskoj. Ove godine očekuju ga čak tri premijere u vlastitoj produkciji, a u Zagrebačkom plesnom centru baš privodi kraju probe za predstavu "Samice". Ekipa koju je okupio na tom, za naše prostore, neuobičajenom projektu, okupila je 15-ak bliskih suradnika i prijatelja - tu su glumice poput Jadranke Đokić, Ane Vilenice, Csille Barath Bastajić, Mauricio Ferlin kao scenograf, glumac Silvio Vovk, dok se Vedran Živolić na žalost ozlijedio, pa će na premijeri 6. listopada, koja se podudara s izvedbom "Nastupa" u Lyonu, Matija i osobno nastupati u predstavi.

"Prije više od godina dana razmišljao sam o tome na koji način mogu prići tekstu i glumcu s koreografskog stajališta. Nisam imao želju okušati se u režiji zbog režije, nego pokušati ponuditi, razviti, istražiti rad na tekstu s metodama koje dolaze iz mog, nazovimo ga, tjelesnog iskustva. Iskustva bavljenja tijelom. U želji da eliminiram glumačko iskustvo izgovora rečenice, vratim ga na neiskustvo govora, odlučio sam zajedno s Jasnom Žmak napisati dramu u cijelosti unatrag. Od točke, uskličnika, upitnika, prema velikom slovu. Tom fizikalnom promjenom u tekstu (glumci pričaju unatrag) pomaknuli smo, ili preispitali, habitus koji je vezan uz rečenicu. Ne samo glumački (izvođački) habitus, nego i onaj životni, jer svi pričamo unaprijed i imamo iskustvo slušanja rečenica unaprijed. Ostalo što je slijedilo igra je i istraživanje koje je svojevrsno slavlje jezika i njegovih mogućnosti, onoga što jezik, u ovom slučaju hrvatski, komunicira", pojašnjava Matija kako je uopće došlo do projekta "Samice". Praizvedba će biti u Istarskom narodnom kazalištu, kući u kojoj je, kaže, kazališno odrastao.

Termin i prostor zagrebačke izvedbe, za našeg razgovora, još uvijek nije bio dogovoren - nezavisni umjetnici, kako ističe mladi Ferlin, zapravo su jako zavisni. Iako od umjetnika nije uputno tražiti da se sam odredi, ipak ga pitamo što je zapravo, ili što je više - plesač, koreograf, redatelj, performer, fotograf, kostimograf, pedagog? Nikad nije imao, kaže, potrebu definirati svoju profesiju do kraja, pa ni žanr onoga što proizvodi. Smatra da se koreografija ne mora nužno baviti pitanjima pokreta i tijela: "U mom je slučaju koreografija više 'način gledanja' nego profesija. Polje interesa je široko, a s obzirom na polivalentnost koreografije, ona kao profesija ima mogućnost objediniti veći broj medija nego neka druga. Naravno da je moja edukacija znatno utjecala na moju multidiscipliniranost i da svako novo povjerenje koje mi je dano kao umjetniku ne bira žanr, nego sposobnost. No u radnoj knjižici stoji koreograf, kao i profesija u statusu slobodnog umjetnika. Pa ako moram odabrati jednu profesiju da odgovorim na vaše pitanje, biram: koreograf. No i dalje težim svemu onome što na prvi pogled ne spada u koreografsku profesiju, nemojte se iznenaditi ako me susretnete na nekom festivalu s novinarskom akreditacijom."
Nakon studija u Amsterdamu, osmogodišnjeg izbivanja iz domovine tijekom kojeg je, među ostalima, radio i s proslavljenom njemačkom koreografkinjom Sashom Waltz te gostovao širom svijeta, vratio se u rodnu Pulu. Do koje ga mjere kao umjetnika, i kao osobu, određuje podrijetlo - iz Hrvatske je, Istre, Pule, klana Ferlin? "Te su činjenice za mene važne. Ali ti su obrasci već na neki način toliko upisani u moju logiku da mi je teško opisati mjeru. Ne mogu zamisliti, i ne zamišljam, život bez tih činjenica. No da, rođeni sam Puljanin, i ima već sedam godina otkako živim u Puli. Imao sam potrebu, s obzirom na način života i velik broj putovanja, što po Europi, što po Americi, sebi stvoriti bazu kamo ću se u kreativnim pauzama uvijek vraćati. Pula se, s obzirom na iskustvo, obitelj, jezik, gabarit grada, geografski položaj, prijatelje, učinila kao idealan izbor. Izbor sa svojim vrlinama i manama."
Dvije godine proveo je u trupi legendarne Sashe Waltz, koja ga je u prestižnom newyorškom V-magazinu proglasila svojim izborom za mladu nadu 2011. godine. Do te je suradnje, koja je bila od velikog značaja za njegovu karijeru, otkriva, došlo posve spontano: "Nakon završetka fakulteta iz Amsterdama sam se selio natrag u Pulu. Otišao sam u Berlin na dva dana u potrazi za novim iskustvom, a ne za poslom. Međutim, plan se promijenio. Neraspakirane kutije iz Pule vraćale su se za Berlin nekoliko mjeseci kasnije. Sashina kompanija bila je definitivno jedna jako dobro organizirana mašinerija koja se sastojala od vrsnih umjetnika, s nekima od njih nastavio sam suradnju i nakon što sam otišao iz kompanije. Iskustvo rada unutar velike grupe bio je od velike koristi za moj koreografski rad, a te godine osnažile su moju želju da se ipak prvenstveno posvetim koreografiji, a ne izvođenju."

Iako, ističe, nikad nije prestao i sam nastupati. U tom je kontekstu fascinantna i njegova serija sola "Sad Sam" (Revisited i Almost 6) u kojima je istodobno i koreograf i izvođač. "Predstave iz tog ciklusa predstavljaju drugu struju koncepta koji me zanima kao autora, za razliku od onih, npr. u 'Nastupu'ili 'Samicama'." Lani je Matija Ferlin ovjenčan s čak tri nagrade hrvatskoga glumišta za predstavu "Nastup" u produkciji Studija za suvremeni ples, a za režiju spota "Iznad oblaka" grupe Nola nominiran je i za Porina te za Zaltnu Kooglu. Što mu znače priznanja, što su ona značila konkretno za tu predstavu? "'Nastup' je uistinu imao dobar prijam kod publike i bio je priznat od struke. Neupitno je to da svaka nagrada ima osobno značenje. Neću skrivati ni da mi je nominacija za Zlatnu Kooglu ili Porina isto tako imponirala", priznaje autor koji se nakon svega ipak pita zašto se nagrade u Hrvatskoj dodjeljuju i što žele stimulirati. "Meni je, s jedne strane, nerazumljivo da predstava koja je imala najviše nominacija te godine u Hrvatskoj i bila najnagrađivanija plesna predstava ima samo tri izvedbe u Zagrebu i dvije u Puli, a sve su bile odigrane prije dodjele nagrada. Ne mislim da nagrada mora rješavati pitanja postprodukcije, lokalnih turneja itd., ali da bi slijed događanja trebao biti logičniji - bi! Pretpostavljam da je jednako s filmskom ili glazbenom scenom. Smatram da je priznanje struke više od osobnog značaja nagrađenog autora. I svaka nagrada postavlja nova iščekivanja s obje strane - i moje i 'njihove'", kaže.
Svojedobno je bio jedan od rijetkih koji su se oprezno izrazili u vezi s osnivanjem plesne akademije u Hrvatskoj. Zašto? "Ako škola nije u svojem jeziku specifična, razvojna i internacionalizirana do kraja, tako da postane unikatna za određeno podneblje, ne vidim kako bi danas mogla opstati. Ne želim reći da nema smisla našim plesačima omogućiti studij u Hrvatskoj, uostalom, moja se majka morala zaposliti u inozemstvu kako bih ja bio u mogućnosti studirati vani. No smatram da je logičnije prvo omogućiti egzistenciju hrvatske suvremene plesne scene - izvođačke, istraživačke, produkcijske, festivalske - a onda akademije", objašnjava taj umjetnik s velikim međunarodnim iskustvom. U međuvremenu, akademije još nema, a položaj domaće izvaninstitucionalne scene, čini se, ne postaje ništa bolji. U čemu je problem, kako ga riješiti? "Ako je otvaranje akademije neminovno, jedino rješenje koje ja vidim jest da se programu pristupi na unikatan, stilski-konceptualno jasan način, koji je možda potreban cijeloj regiji, a i šire. Možemo li mi to? Ne znam. Znam da smo jaki na izvozu, a o uvozu ćemo nekom drugom prilikom", zaključuje Ferlin.