Objavljeno u Nacionalu br. 352, 2002-08-13

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

I odrasli Hrvati vole igru skrivača: devize skrivaju u čarape, a puške i bombe u podrume

A kad im dođe žuta minuta, samo izvade kalašnjikov iz podruma i kažu: 'Tko se nije skrio, magarac je bio.' Pa se dogodi ono što se nedavno dogodilo kraj Marije Bistrice. A onima koji su tamo završili puni olova nije pomogla ni Majka Božja iz najbližega susjedstva

Zoran FerićZoran FerićNa Večernjakovoj naslovnoj stranici od petka mogli smo vidjeti senzacionalnu stvar: uskrsnuo je Boško Buha. I to znatno mlađi nego što je bio kad je postao heroj i mitska persona bivše države. Ima oko dvije godine i objema ručicama čvrsto drži ručnu bombu. Popularno kinder jaje. Tip oružja čije ime govori da je stvoreno za djecu. Samo se ne zna na koje će bunkere jurišati. Međutim, kako stvari kod nas stoje, povijesno i historijski, bunkera će se uvijek naći. A bome i takvih malih junaka, jer smo mi jedan mali narod pa je, eto, i red da imamo te male ljude s bombama. Tako nešto je, doduše, i u tradiciji drugih naroda, a spomenuti Boško samo je jedna od inkarnacija legendarnoga Davida. Nas su, naime, uvijek Golijati ugnjetavali pa zato imamo pune podrume oružja. To nam nekako dođe kao vrsta zimnice. Pekmezi, kiseli krastavci, kaca zelja i sanduk granata. Pa se onda i može dogoditi da se nekom uzoritom domaćinu iz Novog Zagreba zapali podrum pun eksploziva, koji može ugroziti cijelu Županiju opasnije i od zapaljene spalionice opasnog otpada.
Tu se događa i jedna zanimljiva stvar. I odrasli Hrvati ponašaju se kao djeca. Vole igru skrivača. Devize skrivaju u čarape, a puške i bombe u podrume i garaže. A kad im dođe žuta minuta, samo izvade kalašnjikov iz podruma i kažu: “ Tko se nije skrio, magarac je bio.” Pa se dogodi ono što se nedavno dogodilo kraj Marije Bistrice. A onima koje je tamo pošpricalo olovo nije pomogla ni Majka Božja iz najbližega susjedstva. Mržnja i ludilo bili su ipak jači. Problem je već godinama svima jasan: kao što dostupnost droga proizvodi narkomane, tako opća prisutnost oružja proizvodi ubojice. I to, izgleda, dolazi u ciklusima. Čini se da smo upravo preživjeli još jedan od takvih tragičnih ciklusa. Međutim, opasnost je još itekako prisutna, koliko god u policiji hvalili akciju atraktivnoga imena “Zbogom oružje”. Iako su vraćene tone streljiva, za tragediju je dovoljan upravo onaj jedan metak koji nije vraćen. Stoga mi se čini da bi se trebalo aktivnije pozabaviti edukacijom i raznim preventivnim programima, da bismo se nekako navikli živjeti s oružjem koje se nalazi na svakom koraku. Projektili izlaze iz glave. I ulaze, nažalost, u drugu glavu. Puška je samo posrednik. I kao takvu bi je valjalo tretirati. Hoću reći da se kod nas još uvijek premalo radi na tom edukativnom segmentu kad je oružje u pitanju. A zašto je tako?
Nedostatak novca svakako može biti jedna od izlika, ali prilično deplasirana. Naime, u našim se medijima vodi vrlo agresivna kampanja protiv smrti kad su u pitanju prometne nesreće. I za to ima novca. Postoji primjetna kampanja i kad se radi o zaostalim minama. Te efektno medijski prikazane upute za rukovanje eksplozivnim sredstvima sigurno su ponekome i spasile život. Međutim, kad je oružje u pitanju, ta bi kampanja morala biti sveobuhvatna. U prvom redu, morala bi respektirati da postoji vrlo jaka tradicija sakupljanja i njegovanja oružja. Televizijski ili novinski oglas može nekome sugerirati da, eventualno, vrati bombu ili zolju, ali ne može utjecati na razloge zašto ju je u prvom redu i uzeo. Već tjednima u novinama traju polemike o jednoj viteškoj igri kopljima. To, duduše, nisu puške i danas se doimaju folklorno i anakrono, ali bit je ista. Pogodak u sridu simbolički znači uništavanje onoga što se u bivšoj vojsci, onoj gdje je Boško Buha i bio heroj, zvalo živom silom. A upravo je ta tradicija njegovanja svijetlog oružja latentni uzrok ovakvim sakupljačkim strastima.
Druga stvar, koja također povećava kućne arsenale, jest slavljenje bivših ratova. Pogotovo Domovinskog. Trebalo bi prvo pokazati da je svaki rat, pa i ovaj nedavni, tragedija, a ne poligon za sakupljanjem viteških bodova. Međutim, upravo su i sudionici toga rata, nerijetko i vojne osobe, vlasnici velikih kućnih arsenala. Identifikacija čovjeka s njegovom puškom intenzivirala se u posljednjem desetljeću, iako je i prije opasno tinjala. Trebalo bi usmjeravati kampanju upravo protiv toga. Pada mi na pamet efektna scena iz romana Jevrema Brkovića “Monigreni”. Scena govori o jednoj crnogorskoj viteškoj igri. Nešto kao njihova alka. Nekoliko junaka stane u vrstu, skinu hlače i gaće, pa izvade svoj napeti junački alat. Onda na onako nabrekli ponos svaki objesi svoju pušku. Pobjednik je onaj tko duže izdrži. Pa da onda ne povjerujemo psihoanalizi koja kaže da je puška produženi pimpek.
Osim toga, trgovci oružja su kod nas heroji biznisa i zaslužni građani. Na stranu to što se najčešće radi o najobičnijem ratnom profiterstvu. Kapital koji su tako zaradili omogućuje im da se integriraju u društvo na isti onaj način na koji su se integrirali mnogi notorni kriminalci i ubojice. A takvom društvu oružje je alat, hobi i predmet obožavanja. Jer na njemu grade svoje blagostanje.
Akcija “Zbogom oružje” zato ima karakter Beskrajne priče. Rok za vraćanje ubojitih sredstava stalno se produžuje, a eventualna kazna nikako da stigne. To, dakako, nije samo problem policije, nego bi u krajnjem slučaju bio i problem pravosudnih i političkih struktura. Trebalo bi kažnjavati zaslužne, a to je u ovoj zemlji uvijek delikatno, politički opasno, a i rizik je za fizičku egzistenciju. Međutim, te će kazne, kako se pompozno najavljuje u novinama, izgleda ipak stizati od Nove godine. Uvjeren sam, naime, da će batina u ovome slučaju biti uvjerljivija od mrkve i da će strah od zatvora prikupiti više oružja nego lijepe riječi ili novčana naknada. Pri tome treba znati da su puške i pištolji kod nas kapital koji se ne može zanemariti. Ilegalna puška prodana na crno može mnogim obiteljima malo osvijetliti crne dane. Državne naknade s tim cijenama, izgleda, nemaju šanse. Zato će represija, uvjeren sam, pomoći. Jedino se bojim da će se i u tom segmentu dogoditi kao što se neprestano događa kod nas kada treba kazniti krivce: sve će završiti na ledu.
Treba, međutim, još spomenuti da se čitava ta medijska buka odnosi na oružje koje građani posjeduju ilegalno i koje treba vratiti. O onom drugom, legalnom oružju, malo se kod nas govori u javnosti, iako se zna da je upravo ono opasna bomba na kojoj danas leži Hrvatska. Mnogi su ovih godina legalizirali svoje dugo i kratko oružje, svoje metalne mezimce i trofejne cijevi koje pokazuju po podsljemenskim vikendicamam ili u streljanama. Stoga mi se čini da bi trebalo hitno poduzeti široku akciju provjere takvih dozvola. I to će biti jedan od načina da crna kronika u novinama zauzme što manje mjesta.

Vezane vijesti

U SAD-u je bucmasto dijete još uvijek ideal

U SAD-u je bucmasto dijete još uvijek ideal

Majke bucmaste djece često pogrešno misle da njihova djeca imaju normalnu tjelesnu težinu, a majke male djece normalne tjelesne težine misle da bi se… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika