Flaming Lips – 'Yoshimi Battles the Pink Robots' (Warner Bros / Dancing Bear) Flaming Lips – ‘Yoshimi Battles the Pink Robots’ (Warner Bros / Dancing Bear)

ocjena: 5 zvjezdica
Ponuda psihodeličnih slatkiša na globalnom diskografskom tržištu gotovo je udvostručena posljednjih desetak godina i prosječan pop konzument danas može samo začuđeno promatrati nepregledni niz šarenih naslovnica, što se proteže od reizdanja ponovno otkrivenih “west coast” heroja iz 60-ih poput Love i Moby Grape, pa sve do friških albuma japanskih freak-rockera Acid Mothers Temple. Podjednako zbunjeni mogu ostati autori i glazbenici bez psihodeličnog iskustva ako pokušaju razumjeti gotovo magnetsku privlačnost žanra koji je zadnjeg predstavnika na vrhovima top-lista imao 1973., kad su Pink Floyd objavili “The Dark Side of the Moon”, ali još okuplja stotine mladih bandova duboko uvjerenih da u rockerskoj povijesti nema ničeg važnijeg od ostavštine Syda Barretta i Rockyja Ericksona.
Flaming Lips ušli su u psihodelično bratstvo sredinom 80-ih, valjda podjednako inspirirani ranim radovima Pink Floyda i debitantskim albumom grupe Jesus & Mary Chain. Predvođeni gitaristom i pjevačem Wayneom Coyneom startali su iz Oklahoma Cityja, da bi u sljedećih nekoliko godina prevalili put kojim se kretala većina važnijih američkih indie-rock bandova iz tog vremena, od kuće “Enigma” preko “Sub Popa” do “City Slanga”. Prvi albumi jedva su dosezali naklade od 10 tisuća primjeraka, a sadržaj je katkad bio previše hermetičan čak i za deklarirane poklonike neopsihodeličnog rocka. Preokret se dogodio nakon dolaska drugoga gitarista Jonathana Donahuea, koji ih je ubrzo napustio zbog stalnog angažmana u Mercury Rev, ali je prije toga odigrao važnu ulogu na albumu “In a Priest-Driven Ambulance (With Silver Sunshine Stares)”.
To je bila ulaznica za “Warner Bros”, a preko ugovora s velikom kućom Flaming Lips su osigurali i dodatne pogodnosti poput nastupa na Readingu i na putujućem festivalu Lollapalooza. Njihovi studijski projekti i dalje su prolazili prilično nezapaženo sve do “The Soft Bulletin”, koji se potpuno zasluženo pojavio u većini relevantnih izbora najboljih albuma za 1999., a magazin Uncutt proglasio ga je albumom godine. Slična priznanja mogu se očekivati i za “Yoshimi Battless the Pink Robots”.
Na svom jedanaestom albumu Flaming Lips su zadržali prepoznatljivi psihodelični zvuk, no mnogo su veću pažnju posvetili melodijama koje prvi put ulaze dublje na pop teritorij. Aktualni singl “Do You Realize?” možda nije predodređen za ultimativni ljetni hit, ali trebao bi proširiti krug njihovih poklonika i u konačnici izbaciti na površinu kompletan album. Naime, od uvodne pjesme “Fight Test” do odjavnog instrumentala “Approching Pavonis Mons By Ballon (Utopia Planitia)” ovo je doista besprijekorno pripremljen CD. Iza neobičnih naslova i ne baš najjasnijeg koncepta fokusiranog na priču o Yoshimi koja je nalik na Laru Croft i uvučena je u gladijatorski obračun s ružičastim robotom nalazi se zbirka pjesama dostojna usporedbe s psihodeličnim pop klasicima iz 60-ih, dok Coyneov vokal osobito u “In the Morning Of the Magicians” neodoljivo podsjeća na Neila Younga iz mladih dana. No to uvijek ne znači da su Flaming Lips okrenuti prošlosti. Za ono što su Wayne Coyne, Michael Ivins i Steven Drozd postigli u pjesmi “Are You a Hypnotist” razvikani Air možda bi dao cijeli album “10 000 Hz Legend”.

Almamegretta – ‘Venite! Venite!’ (BMG / Menart)
ocjena: 4 zvjezdice
Kakav je to talijanski band koji u deset godina nije nastupio na San Remu? Odaziva se na ime Almamegretta, dolazi iz Napulja, a u biografiji ima zabilježene bliske susrete s Billom Laswellom, Adrianom Sherwoodom, Leftfieldom i Massive Attackom (“Napoli trip mix” na singlu “Karmakoma”). Na domaćem terenu Almamegretta odavno nema ozbiljnog konkurenta, kako zbog serije dobrih ethno-funk-dub-house albuma (“Animamigrante”, “Sanacore”, “Lingo”, “Imaginaria”), tako i zbog uvjerljivih “live” nastupa koji su napokon dokumentirani na CD-u “Venite! Venite!”. Izabrani koncertni zapisi pokrivaju razdoblje od 1995. do 2001., a dvije nove studijske snimke održavaju link s prethodnim albumom “Imaginaria”.

Bruce Springsteen – ‘The Rising’ (Sony / DOTC)
ocjena: 3 zvjezdice
“Working Class Hero” iz 80-ih vratio se kao glasnogovornik ranjene Amerike i gotovo je izvjesno da će se naslovna pjesma s ovog albuma zavrtjeti u predizbornoj kampanji Georgea Busha, a možda i kod njegova protukandidata (stariji simpatizeri vjerojatno se još sjećaju natezanja demokrata i republikanaca oko “Born to Run”). Reminiscencije na 11. rujna ispunjavaju i pjesme “Into the Fire”, “Empty Sky” i “You’re Missing”, ali glazba je srećom puno zanimljivija od patetičnih stihova i čini se da je Springsteen dosta profitirao na reaktiviranju E Street Banda. Doduše, usput im se dogodilo i nekoliko promašaja, kao onaj s nespretno poredanim elementima pakistanskog “qawwali” stila u navodno ekumenskoj pjesmi “Worlds Appart”, ali zaključna ocjena je ipak bolja nego za album “The Ghost Of Tom Joad”.

Jah Wobble & The Temple Of Sound – ‘Shout At The Devil’ (30 Hertz Records)
ocjena: 4 zvjezdice
Bas gitarist Jah Wobble proslavio se prije skoro četvrt stoljeća kao član prve postave PIL-a, a do danas je ostao jedan od najtraženijih britanskih studijskih muzičara. U solo karijeri je početkom 90-ih zamalo postao hitmaker, no onda se naglo povukao iz komercijalne produkcije, pokrenuo vlastiti label “30 Hertz” i posvetio se istraživanju različitih ambijentalnih formi. Snalaženje u njegovoj novijoj diskografiji nije nimalo jednostavno zbog popisa s čak 15 albuma objavljenih u posljednjih sedam godina, ali “Shout At The Devil” je pun pogodak. Suradnja s tandemom Temple Of Sound , koji čine bivši članovi Transglobal Undergrounda – perkusionist Neil Sparkes i gitarist/programer Count Dubulah rezultirala je slojevitom “oriental-dub” fuzijom koja će vas lako natjerati da stisnete “repeat” na daljinskom.