Objavljeno u Nacionalu br. 352, 2002-08-13

Autor: Ivan Starčević

Vijenci i kaktusi

Eto zašto gđa Miholić ne doji svoje dijete

Na HRT-u smije se samo pričati o prednostima dojenja, ali ne i podojiti vlastito dijete koje pred kamerom siše mamin prst, to je moral ustanove koja voli isključivo pornografiju

Ivan StarčevićIvan StarčevićDOBRO JUTRO, HRVATSKA
Petak, HRT 1, 7.00
vijenac

Ujutro, negdje oko osam sati (eraund ejtoklok indmoning, kao što bi navečer u “Meridijanu 16” rekla Elizabeth Ghoyan) voditelji Davor Meštrović i Suzana Pardačer imali su u studiju gosta (inžinjera? Susića?) koji je vrlo nježnim riječima opisao gradonačelnicu i šefa spalionice “Puto”, tj, njihove uloge u požaru. Ništa ni izdaleka sličnog tome nismo ni čuli ni vidjeli u “Meridijanu”, emisiji kojom glavna urednica HRT-a, osoba s apsolutnim ovlastima, želi sebe proglasiti novinarskim genijem sprječavanim u razvoju. Naravno da gđu urednicu nitko ne sprječava da sve ono što oštro i pošteno njeni urednici i novinari imaju reći u 23 sata ne stavi već u Dnevnik, u normalnih pola osam navečer. Bit će i to jednog dana.

LJETO, LJETO
Petak, HRT 1, 15.45
četiri kaktusa

Jedna teta (teta predsjednica) sjedi s malim malim svojim djetešcetom u krilu i razgovara s drugom tetom (tetom voditeljicom) koja ju ispituje o prednostima dojenja. Premalo majki doji svoju djecu, kaže teta s dojenčem u krilu, zato je tu udruga kojoj sam ja predsjednica i koja propagira dojenje uvijek i svugdje i čije članice pomažu mladim majkama koje žele dojiti svoju djecu. Naše majke, nastavlja simpatična gospođa predsjednica s nevinim sinekom u krilu, još uvijek se ustručavaju dojiti dijete na javnom jestu, što je krivo, dijete treba podojiti bez obzira na to gdje se majka s njim zatekne. Za vrijeme te govorancije dijete je počelo sisati majčin prst i kud ćeš onda normalnije prigode i javnijeg mjesta za promptno dojenje koje bi ohrabrilo sve naše majke, a ni očevima ne bi bilo krivo. To se nije dogodilo, ustašca nisu obgrlila bradavicu, majčica i predsjednica ostala je zakopčana, sasvim u skladu s moralom televizije na kojoj se sise vade samo u pornićima.

VIJESTI
Petak, HRT 1,16.00
kaktus

Već u vijestima u podne je presica ministra Bože Kovačevića koji za “Puto” optužuje smijenjenu (iz drugih razloga) inspektoricu i gradsku vlast iz 1997. godine, dakle, nikoga. To da ministar ne optužuje nikoga moglo je promaći u podne, ali četiri sata kasnije, malo je previše. Nema veze, i Dnevnik je, u najboljoj zapisničkoj tradiciji prenio birokratsko trabunjanje g. ministra.

MERIDIJAN 16
Petak, HRT 1, 23.00
kaktus

Elizabeth Ghoyan odgovara nečim stravičnim na voditeljevo pitanje o odnosu Amerikanaca prema budućem ratu protiv Iraka. Naša draga provincijalka odmah nam je citirala domoljubno imbecilnu izjavu nekakvog glumca kojeg trese Alzheimerova bolest. Umjesto da njegovo zdravstveno stanje pobudi kod naše inteligentne Elizabeth sumnje u smisao onoga što taj 74-goddišnji Charlton Heston lupa, ne i ne – ona se toliko toplo razglagoljala i razcitirala, da ju je čak i krotki Nađvinski morao odrezati usred rečenice. Prilično neslavan kraj jednog velikog javljanja iz Amerike.

DNEVNIK
Subota, HRT 1, 19.30
četiri kaktusa

Prvo kolone, pa kiše u kampovima, pa Slovenci, pa tek onda Mesić koji je u Americi dobio nagradu odvjetničke komore. Predsjednik države stvarno ima račanovski tretman na držažvnoj televiziji. Nemojmo se zalijetati, čim netko, bilo tko, idući put dobije neku američku nagradu, sigurno će ga staviti na početak Dnevnika i još mu prostrijeti crveni sag i dovesti pleh glazbu.

ATLETIKA: EUROPSKO PRVENSTVO
Nedjelja, HRT 3, 15.10
kaktus

Trkačica Szabo se očajnički prsima baca u cilj, dok Turkinja Sureyya Ayhan dostojanstveno ulazi prva, jer nema šanse da je Gabriela Szabo prestigne, ali Božo Sušec ima svoje viđenje. Vjerovali ili ne on će autoritativno i pomalo zlobno zaustaviti oduševljenje kolege mu Jure Ozmeca i reći da se pobjednica ne zna nagnuti naprijed i da je zbog toga mogla izgubiti utrku. Obje ove očite laži dobile su dostojnu pratnju u Sušecovoj koncentraciji na skok u dalj Siniše Ergotića koji je osvojio srebrnu medalju praćen Sušecovom čudnom rečenicom “nisam pratio točno dužinu”. Ispraćen našim novcima na višednevni boravak u Munchen Sušec je tamo pratio tko zna što, a mudri Ozmec suzdržao se od bilo kakvog “svaka čast, sve čestitke” priznanja Ergotiću, koje sportski novinari tradicionalno dijele svakom sportašu koji pobijedi. Eto, bar se Juru Ozmeca isplatilo slati u inozemstvo, jer od Ssušeca se uvijek može nešto naučiti.

DINAMO-SLAVEN BELUPO
Nedjelja, HRT 3, 20.15
kaktus

U Zagrebu prolom oblaka, još u Dnevniku vidio se maksimirski travnjak pod vodom i stubište zapadne tribine niz koje se (ravno u svečanu ložu, hura!) ruši kaskada predivno mutne kišnice. Što li će biti sada, Bogo moj, hoće li biti utakmice? Neki HRT-ov Beckett smislio je natpis “u očekivanju eventualnog početka utakmice Dinamo – Slaven Belupo”, koji je protrčavao ekranom čekajući glas Željka Vele.
Dok se nije oglasio taj jedan od naših najljepših sportskih komentatora (da ne bude nepravde: svi su lijepi, kršni, prava reklama za bavljenje sportom), zabavljalo nas je nešto iz čudovišnog vrta domaćih glazbenih spotova, a onda je g. Vela prokomentirao lokve vode na najboljem od hrvatskih travnjaka. Originalan na način sportskog novinara dohvatio se provjerene hiperbole o vaterpolu, znate ono kad se napiše ili izgovori, po n-ti put, da je teren prikladniji za vaterpolo utakmicu nego za nogomet. Znamo, znamo, dobro Vela nemoj nas više mučiti. Ništa ga nije moglo omesti da ne kaže
“Stvarno ne pretjerujem kad to kažem: ovdje bi se mogla održati vaterpolo utakmica”. Njegove riječi išle su s igračem koji s užitkom skače po najdubljoj lokvi, pa se lijepo vidjelo da mu voda doseže nešto iznad gležnja, ali to je manje važno.
Govoriti da se može igrati vaterpolo je retorička figura kojoj je pretjerivanje temeljna i jedina osobina, važna koliko i kisik za mozak našeg sportskog reportera. Dakle, kad dragi Vela kaže da je nogometni teren takav da se na njemu može igrati vaterpolo, on već pretjeruje i to je dobro, ali taman kad netko tko prvi put sluša nekog sportskog novinara, pomisli da ti ljudi nisu toliki idioti kako se o njima priča, eto ti ga na i Željka Vele sa svim atributima ove profesije koja je precijenjena čak i kad kažete “svi sportski novinari su idioti i lopovi”. U svakom slučaju, ne zna se što je gore: reporter koji otvoreno laže o dubini vode ili javni govornik totalno nesposoban za nešto tako komplicirano kao što je logično izražavanje.
Uostalom, Hrvatska je zemlja pjesnika, a ne samo država u kojoj većina stanovništva ima jedva osnovnu školu. Tako je i uzneseni Vela posegnuo za izrazom “neimari” čim se na travnjaku, u jakom pljusku, ukazalo pet figura u kišnim kabanicama i s nekim dugačkim šiljcima u ruci. Bili su to radnici koje je neki genije poslao da prave rupe u terenu, pa će voda brže-bolje kroz te rupice u Crno more, a utakmica će se igrati. Utakmica se nije igrala, odgođena je za 24 sata, dovoljno da neimar Vela prvi put u životu otvori rječnik stranih riječi i pod “n” se upozna sa značenjem poetske tuđice “neimar” (graditelj, arhitekt, inženjer) koja ne ide uz obične šljakere, ali u sportskom novinarstvu sve je dopušteno.

HALO, ZAGREB
Ponedjeljak, HRT 1, 13.10
vijenac

U Splitu je novinarka i Splićanka Mariola Milardović na ulici zaustavila dvojicu vrhunskih veslača, braću Skelin, Sinišu i Nikšu, pobjednike ovogodišnjeg svjetskog kupa u dvojcu bez kormilara. Dvominutnim razgovorom nadmašeno je sve što je HRT ove godine učinila za veslanje i veslače. Novinari njenog Sportskog programa već stoljećima se ne zamaraju novinarstvom, bar ne javno, jer ono što mi vidimo od sporta na ekranu jesu izravni prijenosi (po mogućnosti višednevni, u inozemstvu) i izjavice naših poslije kakvog većeg uspjeha. Kameri Hrvatske televizije teško je spustiti se malo bliže vodi, pa se u interesu propagande sporta veslačko državno prvenstvo tradicionalno snima s vrha tribine u Jarunu, kako bi čamci, vesla i veslači bili što sitniji i sličniji vodenim kukcima. Braća Skelin na metar od kamere, to je stvarno rekord za pamćenje, pa iako je postignut na suhom, treba ga priznati. Naravno da ga je postigla osoba koja nije sportski novinar i koja pojma nema o veslanju, kao da je sportski novinar.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika