George BushNakon Šarengradske ade i Piranskog zaljeva dolazi novi vanjskopolitički izazov za Hrvatsku, koji je već podijelio Hrvatsku. SAD je predložio Hrvatskoj sporazum kojim bi se Hrvatska obvezala da neće izručivati američki državljane Međunarodnom kaznenom sudu ako budu optuženi za ratne zločine. Takav sporazum dosad je potpisala Rumunjska, a očekuje da će ga potpisati i BiH i SRJ (unatoč prvim vrlo opreznim izjavama predsjednik Koštunice i ministra vanjskih poslova Svilanovića). Takvim sporazumima oštro se protivi EU. U Hrvatskoj je predsjednik Mesić odbacio potpisivanje tog sporazuma, premijer Račan je rekao da se sporazum još razmatra, ministar vanjskih poslova Picula da ga u takvu obliku Hrvatska ne može potpisati, a predsjednik HDZ-a Sanader predlaže da ga se potpiše.

Dosad u medijima nije bilo ozbiljnih političkih i stručnih analiza tog sporazuma, osim jedne izjave prof. Ive Josipovića te analitičkog članka u jednom dnevnom listu koji je uključivao i izjave nekoliko bivših ili sadašnjih diplomata i ministara vanjskih poslova (M. Granić, Z. Šeparović, M. Žužul, I. Šimonović). Činjenica jest da je SAD jedina velesila na svijetu bez koje se ne može riješiti ni jedan značajniji svjetski problem. Na našem području bez SAD-a ne bi bilo ni Washingtonskog sporazuma, Bečkih dogovora, Daytonskog sporazuma, NATO-ovih operacija u BiH i na Kosovu te smirivanja situacije u Makedoniji, unatoč naporima EU i UN-a. To su činjenice.

Nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. SAD je promijenio strategiju nacionalne sigurnosti, a i vanjske politike. Tomu je bitno pridonio i dolazak nove američke administracije na čelu s predsjednikom Bushom. Protiv međunarodnog terorizma SAD se odlučio boriti svugdje u svijetu, a posebno protiv država koje ga potiču i podržavaju, a u prvom redu to se odnosi na Irak, Iran i Sjevernu Koreju. Svrgavanje Saddama Husseina u ovome je trenutku glavni strateški cilj vanjske politike i politike nacionalne sigurnosti SAD-a. Za taj cilj SAD traži saveznike. U EU će ih teško naći.

Sjedinjene Američke Države i Haag

Kancelar Schroder već je odbio njemačko sudjelovanje u vojnoj akciji na Irak, a Tonny Blair je pod velikim pritiskom britanske javnosti i parlamenta. SAD vrši velik pritisak na Tursku, a tradicionalni američki saveznici Kanada i Australija još se ne izjašnjavaju. Nakon iskustva rata u Afganistanu, gdje je bilo i znatnog stradanja afganistanskih civila (radi tehničkih ili obavještajnih pogrešaka), SAD ne želi ništa prepustiti slučaju. Ne želi da bilo tko osim američkih sudova sudi američkim državljanima. To nije u duhu Povelje UN-a ni u skladu sa Statutom Međunarodnog kaznenog suda koji je stupio na snagu, a Hrvatska je jedna od zemalja utemeljiteljica tog Suda te zemlja koja ja ratificirala Statut Međunarodnog kaznenog suda. Ako Hrvatska ne potpiše taj sporazum sa SAD-om, SAD diskretno prijeti prekidom vojne pomoći (oko 8 milijuna dolara godišnje) koja ima veliko vojno, ali i političko značenje za Hrvatsku. Između redaka može se pročitati da SAD nudi i neke dobre usluge u suradnji Hrvatske s Haaškim tribunalom. Bez obzira na zaklinjanje Haaškog tribunala (posebno Tužiteljstva) da je bez bilo kakvih političkih utjecaja, činjenica je da bosanskohercegovački Hrvati, uključujući i generala Blaškića, ne bi dragovoljno otišli u Haag bez snažnog pritiska SAD-a na predsjednika Tuđmana i Hrvatsku.

Ali slično se dogodilo i s hapšenjem i izručenjem Slobodana Miloševića te nekih Bošnjaka optuženih za ratni zločin u BiH i nekih optuženih Srba u BiH, dok je većinu optuženih Srba u takozvanoj Republici Srpskoj uhitio SFOR i sproveo u Haag. Američka administracija daje signale da je spremna surađivati s Hrvatskom u preuzimanju veće odgovornosti u procesuiranju zločina počinjenih na teritoriju Hrvatske, naravno, uz odlučniji angažman hrvatskog pravosuđa, a posebno sudstva. Duboko sam uvjeren da se neki dijelovi optužnice protiv generala Ante Gotovine ne sviđaju SAD-u (klasifikacija operacije “Oluja” kao operacije etničkog čišćenja), jer SAD jednostavno ima dovoljno obavještajnih podataka o tome kako je operacija “Oluja” planirana i što su joj bili strateški ciljevi. Zločine nakon “Oluje”, paleži kuća i pljačke, SAD je najoštrije osudio, ali nikad nije dovodio u pitanje legitimnost operacije “Oluja”. Na osnovi tih činjenica bilo bi vrlo pragmatično potpisati sporazum s SAD-om o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, tražiti povećanje vojne pomoći od SAD-a, ali i neke dobre usluge SAD-a oko Haaškog tribunala, posebno oko sprječavanja optužnica za tzv. proširenu objektivnu zapovjednu odgovornost koja može biti vrlo rastezljiva. Što se tiče izravne zapovjedne odgovornosti (naređivanje zločina, prikrivanje, nekažnjavanje ili poticanje na zločin), logično je da nitko niti može, a niti smije otklanjati suradnju s Haaškim tribunalom.

Zločini i Ustavni zakon

Potpisivanjem tog sporazuma Hrvatskoj bi se vjerojatno otvorila i mogućnost da promijeni Ustavni zakon o suradnji s Haaškim tribunalom te da ugradi tzv. sigurnosne mehanizme, tj. da hrvatski sud, primjerice, Vrhovni sud, procjenjuje je li optužnica opravdana i je li u skladu sa Statutom Haaškog tribunala. Mnogi u Hrvatskoj podržali bi tu “operaciju” (potpisivanje sporazuma s Amerikancima i promjenu Ustavnog zakona s Haaškim tribunalom), a njihov će broj znatno porasti ako nove moguće optužnice Haaškog tribunala budu sadržavale i rastezljivu objektivnu zapovjednu odgovornost, a ne da budu optužbe za stvarno počinjene zločine (za one koji su ih počinili, naredili, poticali ili prikrivali). Unatoč svemu tome Hrvatska treba biti krajnje oprezna u pregovorima sa SAD-om i mogućem potpisivanju tog sporazuma. Potpisivanjem tog sporazuma bez promjene Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim tribunalom hrvatski građani postali bi građani drugoga reda, ili u bitno nepovoljnijem položaju nego američki građani. Kao jedna od utemeljiteljica Međunarodnog kaznenog suda Hrvatska bi odustala od temeljnih načela za koja se zalagala zajedno s većinom država svijeta (kažnjavanje zločina bez obzira na to tko ga je počinio te jednakost svih građana svijeta pred zakonom). Hrvatska bi postupila i protiv preporuka EU, ključne organizacije čijim članom Hrvatska kani postati. Zbog svega toga bilo bi dobro da se o tom pitanju u Hrvatskoj postigne potpuni konsenzus jer politiziranje tog pitanja može imati teške unutarnjopolitičke i vanjskopolitičke implikacije. To je jedno od pitanja gdje bi se trebala pokušati postići suglasnost vlasti i oporbe. Hrvatska treba voditi ozbiljne razgovore na visokoj razini i s SAD-om i EU. U svakom slučaju, nikakvim sporazumom hrvatski građani ne smiju se dovesti u položaj građana drugoga reda.

Biskupi o obitelji

Snažne poruke hrvatskih biskupa na čelu s nadbiskupom Bozanićem o problemima obitelji, nataliteta i socijalne pomoći treba ozbiljno shvatiti, jer problemi realno postoje. Obitelji su ugrožene, situacija se objektivno pogoršava, a natalitet drastično pada. Prva reakcija premijera Račana, inače vrlo opreznog političara, bila je pomalo nervozna. Dijalog s Crkvom o socijalnim pitanjima je neophodan i polemike s Crkvom dio su demokracije. Ali kad se socijalna situacija pogoršava, argumenti vlasti slabe. Osim toga, malo je vjerojatno da svi koalicijski partneri u Vladi dijele mišljenje premijera Račana i SDP-a o stavovima hrvatskih biskupa. Vrlo je vjerojatno da barem jedna stranka vladajuće koalicije ne dijeli potpuno takvo mišljenje. Kako je predsjednik Mesić podržao premijera Račana, realno je da se odnosi zaoštravaju i unutar vladajuće koalicije, ali i odnosi vlasti s Crkvom.