Državni odvjetnik Mladen Bajić naredio je nedavno otvaranje kasne istrage o nogometnom prvenstvu 1999. godine koje je, kao što je poznato, tadašnja NK Croatia – današnji Dinamo – na krajnje ciničan način ukrala NK RijeciAnalize političkih poruka koje predsjedniku Mesiću i hrvatskoj Vladi u zadnje vrijeme šalju direktoriji NATO pakta i Europske unije, nedvosmisleno identificiraju lokalnu pravosudnu katastrofu kao jedan od temeljnih razloga za nastavak hrvatske formalne izolacije od institucija civiliziranoga svijeta. Zapad koji – uz demokratske protokole i ekonomsku eksploataciju nerazvijenih zemalja – unutar vlastitih granica postojano egzistira na minuciozno organiziranome pravosuđu, evidentno je prepoznao problem. Hrvatska će ući u međunarodne organizacije kojima frustrirajuće teži, tek u trenutku kad – između svega ostaloga – postane sposobna svojim i tuđim građanima osigurati osnovnu pravnu zaštitu. Nije riječ samo o sudskoj nedjelotvornosti, tj. o apsurdnoj zatrpanosti sudova neriješenim predmetima. Kriza je znatno dublja: hrvatski pravosudni sustav u mnogim segmentima funkcionira kao ekspozitura organiziranoga kriminala, po uzoru na hrvatski nogomet. Državno sudbeno vijeće, na primjer, otvoreno štiti lopove iz epohe tuđmanizma. Protagonisti tajkunske pljačke postavljaju se danas (ni više ni manje nego) za suce, koji bi morali kažnjavati svoje nekadašnje naredbodavce. Itd. Ima li tome cirkusu kraja? Do kada će lopovi određivati moralne kriterije društva? Može li u hrvatskome zakonskome sustavu napokon zavladati zakon, ili je država trajno osuđena na vegetiranje u atmosferi balkanskoga prezira prema etici?

STUPAC TJEDNA: SVJEDOČENJA O GOSPIĆU Svjedočenja Ante Karića (bivšega šefa kriznoga štaba za Liku) i drugih sudionika zbivanja, definitivno potvrđuju žalosnu činjenicu da su za organizirana ubojstva nedužnih srpskih građana u Gospiću 1991. godine znali svi "relevantni faktori" u Hrvatskoj, svi "forumi" i "strukture". O njima je bio informiran Franjo Tuđman; za njih je znao Josip Manolić; Gojko Šušak; znali su svi Tuđmanovi mandarini, ministri, savjetnici, čuvari pravde, članovi politbiroa, prominentni pripadnici "oporbe", pripadnici "Vlade demokratskog jedinstva". Znali su Franjo Gregurić i Zdravko Tomac; znao je Dražen Budiša. Znali su svi koji su trebali i mogli znati, ali nitko – nitko ! – nije pomaknuo ni mali prst da se egzekucije zaustave i da se egzekutori kazne. Kao mali doprinos analizi moralnoga profila hrvatskoga pravosuđa, i njegovih pupčanih veza s politikom, navedeni podatak nije dokraja zanemariv.Nogometno kriminalno podzemlje

Državni odvjetnik Mladen Bajić naredio je nedavno otvaranje kasne istrage o nogometnom prvenstvu 1999. godine koje je, kao što je poznato, tadašnja NK Croatia – današnji Dinamo – na krajnje ciničan način ukrala NK Rijeci. Franjo Tuđman angažirao je ljude iz svojih špijunsko-subverzivnih agencija da osiguraju naslov prvaka njegovome favoriziranome klubu, koji ga legalno nije bio u stanju osvojiti. Stvar se čak nije ni suviše zataškavala: naprosto se “znalo” da Croatia mora biti prvak, jer tako želi poglavar. O tome je neposredno nakon inkriminirane utakmice Rijeka – Osijek opširno pisao Nacional, a danas je – s trogodišnjim zakašnjenjem – slučaj preuzelo Državno odvjetništvo. Kad je o hrvatskome nogometu riječ, spomenuta vulgarna krađa prvenstva zapravo je vrh mafijaškoga ledenoga brijega. Klubovi manje-više djeluju kao interesne podružnice regionalnih bossova*, koji preko kupoprodaje igrača peru novac. No, policiju, tužilaštvo i sudove fenomen uglavnom zanima poput lanjskoga snijega.

NK Hajduk, dalmatinska ikona i “klub svijetlih tradicija”, de facto je pretvoren u vlasništvo kladioničarskoga sindikata bivšega nogometaša Igora Štimca, današnjega uličnoga nasilnika od kojeg strepi cijela splitska policija. NK Dinamo – državna tvrtka u bankrotu – uspio se riješiti usluga svoga licemjernoga dušebrižnika Velimira Zajeca koji je svoj “ugled i zasluge” periodički koristio kao izliku za pustošenja klupske blagajne. U isto vrijeme, načinom kupovanja napuhane zvijezde Ivice Olića – čiji je vlasnik, šef NK Marsonije, mutna osoba do grla u zelenaškim dugovima, strpan u prtljažnik automobila kako bi pod prijetnjama Olića prodao Dinamu pod nametnutim uvjetima, klub dokazuje bliskost s kriminalnim podzemljem. Mentalitet kakav dominira u najvećim hrvatskim nogometnim klubovima, potvrđuje javnu spoznaju da je hrvatski nogomet kao takav temeljito zreo za radikalnu pravosudnu intervenciju. Svrha igre postao je banditizam.

Protuusluge Ortynskoga gangu Grupo

Znači li istraga o krađi prvenstva 1999. da će do takve intervencije doista doći? Najavljuje li ona nekakav pozitivan pomak u pravosuđu, među ostalim i u smjeru konzekventnoga reagiranja Državnoga odvjetništva na novinske tekstove koji dokazuju nečiju kriminalnu djelatnost? Prosuditi nije lako. Ured Mladena Bajića pokazuje diskretne reformističke sklonosti, ali pritom nailazi na junački otpor drugih pravosudnih institucija – prije svega sudstva – a uz njih svakako i politike. Ipak, Bajić je nešto potpuno različito od svoga prethodnika Radovana Ortynskog. Spomenuti Ortynski, lažni borac za pravdu, prikrivao je, zataškavao, prešućivao i marginalizirao sve kriminalne afere koje je po funkciji morao podvrgnuti istrazi, od općega nogometnoga lopovluka do skandala s klikom Grupo. Za razliku od njega Bajić čačka, ako ni po čemu drugom, onda barem po nogometu.

Neki promatrači smatraju, međutim, da bi istinski uvod u reformu i unapređenje hrvatskoga pravosuđa mogla biti prije svega sustavna istraga nad skrivenim aktivnostima Radovana Ortynskog. Pozitivne promjene jedva da može biti, sve dotle dok je njegova epoha tabu. Ortynski nije bio samo jedna od najvećih kadrovskih pogrešaka Ivice Račana – krivi čovjek na krivome mjestu – nego i proizvod političke ideje da u historijat hrvatskoga kriminala nije poželjno ulaziti suviše radikalno, jer bi to moglo na nacionalnoj sceni poremetiti ravnotežu “lijevog i desnog centra” o kojoj navodno ovisi hrvatski politički mir. Djelujući u skladu s tim specijalnim “naputkom”, i poštujući medijske sponzore iz Europapressa koji su ga lansirali na pravosudnu pozornicu, Ortynski je agresivno štitio interese Ivića Pašalića i njegovih partnera iz klike Grupo. Ali i više od toga; vrbovao je saveznike među kriminalcima bliskim HDZ-u – članovima bande Vjeke Sliška – i preko privatizirane policijske jedinice organizirao prisluškivanje sudaca Županijskoga suda u Zagrebu, među ostalim i zato da stekne preliminarni uvid u stavove Suda prema procesu “zločinačkoj organizaciji”, improviziranome fabrikatu koji je trebao postati njegovo “životno djelo”.

Ortynski kao ucjenjivač sudaca

Cover story Nacionala otkriva da je Ortynski, u kontekstu “procesa zločinačkoj organizaciji”, pokušao ucijeniti predsjednika sudskoga vijeća Ratka Šćekića. Prisluškivanje sudaca trebalo je postati poluga njegove svevlasti u hrvatskome pravosuđu: pripremanje terena za situaciju u kojoj će državni odvjetnik optužiti koga hoće, okriviti koga hoće i osloboditi koga hoće, uz asistenciju prestrašenih članova Suda koji intuitivno znaju da su njihove tajne misli pohranjene u odvjetnikovoj ladici, i da se uvijek mogu upotrijebiti protiv njih. Pokušaj Ortynskog da postane hrvatski Višinski završio je groteskno, kao i uglavnom sve čime se taj hiperdinamičan čovjek u karijeri bavio. Činjenica da je Ortynski smijenjen jer je onaj tko ga je imenovao – premijer Ivica Račan – s vremenom uspio prepoznati njegove subverzivne aktivnosti, ne uklanja međutim metaforiku pravosuđa kakvo je zastupao Željko Olujić pod Tuđmanom, a Ortynski za vrijeme Račana i društva usavršio.

Pravosuđe o kojem govorimo, društvena je bolest prvoga reda. Za vrijeme Tuđmana otvoreno je štitilo “ubojice iz nacionalnih pobuda” i bandite svih vrsta i provenijencija, koji su režimu bili spremni ostaviti pinku*; pod koalicijom se razvilo u otkvačeni monoshow* jednog iskvareno netalentiranog glumca, koji je kao mjeru svih stvari pokušao nametnuti svoj uzdrmani ego. To je danas transparentno, i to se definitivno mora promijeniti. Red je, kao i obično, na Mladenu Bajiću.