Janusz Bugajski, kolumnist NacionalaAmeričko-europski odnosi sve su napetiji zbog brojnih političkih nesuglasica. Ni jedno pojedinačno pitanje ne bi uništilo Savez, njihova kombinacija sigurno će dodatno udaljiti Ameriku od Europe, ugroziti svaku buduću zajedničku akciju i prije ili kasnije ugroziti europsku sigurnost.

PROTIVLJENJE NAPADU NA SADDAMA HUSSEINA Sve europske zemlje, osim Velike Britanije, protive se Bushovu napadu napaduna Irak i mogle bi čak organizirati prosvjede ODUMIRANJE NATO-a Ako SAD nastavi zanemarivati NATO, on bi mogao postati prazna čahura, posebno ako Rusija bude igrala bilo kakvu ulogu u donošenju odluka BUSH PROTIV SUDA ZA RATNE ZLOČINE Amerikanci u Međunarodnom sudu z ratne zločine vide instituciju koja će ih sprečavati u borbi protiv terorizmaTri se pitanja posebno ističu kao veliki izvori sukoba i problemi se produbljuju: uloga Međunarodnog suda za zločine, planirana američka vojna ofenziva protiv Iraka i u konačnici budućnost samog NATO-a.

Na nedavno osnovani Sud za međunarodne zločine administracija Georgea W. Busha gleda s prijezirom i povukla je potpis predsjednika Clintona. Službeni predstavnici ističu da je SAD primarni zaštitnik mira u svijetu i da je postavio svoje postrojbe u brojne krizne zone u kojima ostaju izložene ne samo neprijateljskom napadu nego i političkim manipulacijama. U tom kontekstu, Međunarodni sud za zločine mogao bi postati korisno oruđe diktatorima i neprijateljski nastrojenim lokalnim političarima kako bi osramotili i izolirali Ameriku diskreditiranjem njezinih vojnih misija. Na Sud se gleda kao na nadnacionalno tijelo s malo odgovornosti koje bi se moglo razviti u još jednu međunarodnu birokraciju koja svima smeta. Štoviše, preko Suda se mogu uložiti tužbe protiv američkih snaga; na primjer, u slučaju poduzimanja operacija protiv osumnjičenih terorističkih ćelija u kojima civili postaju neizbježne žrtve. Dapače, da je Sud postojao 1999., Beograd je mogao podnijeti tužbu protiv svih saveznika u NATO-u za navodne ratne zločine u bitci za Kosovo. Takav scenarij mogao bi uvući Washington u dugotrajne zakonske procedure i naškoditi odnosima sa saveznicima i s vladama koje prema njemu imaju obveza. Što je još ozbiljnije, uplitanje Suda obeshrabrilo bi daljnje vojne akcije i skrenulo pozornost s primarne borbe protiv međunarodnog terorizma i neprijateljskih režima. Sve u svemu, Bijela kuća tvrdi da Međunarodni sud za zločine podriva i američku i europsku sigurnost.

Sve zemlje Europske unije potpisale su pristupnicu Sudu, iako njihov angažman u mnogim instancama tek trebaju ratificirati nacionalni parlamenti. Bruxelles još nije zauzeo formalan stav spram američkih odnosa sa Sudom, no većina europskih zemalja vrlo je kritična prema američkom odbijanju Suda i zahtjevima Washingtona za imunitetom od progona. Ipak, stav Europske unije mogao bi u osnovi poraziti sam sebe.

Ako Washington odbije poslati svoje postrojbe u misije održavanja mira zabrinut zbog moguće istrage Suda, tada će EU morati podnijeti mnogo veći financijski i vojni teret u svakoj budućoj krizi poput one na Balkanu. Američki kongres i američka administracija jednostavno neće odobriti slanje američkih vojnika u krizna područja ako su oni podložniji zakonodavstvu stranih zemalja ili međunarodnih institucija nego američkim zakonima. Kako bi dobila neku vrstu međunarodne podrške za američki imunitet, Bushova administracija pristupila je različitim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim vladama da potpišu ugovore o neizručivanju za američke vojnike stacionirane u inozemstvu. Na “nove Europljane” gleda se kao na potencijalno pouzdanije saveznike, no oni su svi u ovom trenutku suočeni s velikom dvojbom. Svaka od vlada u slaboj je i ranjivoj poziciji dok se uporno bore za članstvo u Europskoj uniji dok istodobno pokušavaju postati pouzdanim partnerima SAD-u.

Do sada je većina zemalja u regiji, uključujući Hrvatsku, ili odgađala ili odbijala američke zahtjeve za bilateralnim sporazumima o američkom imunitetu pred Međunarodnim sudom. Tvrdnje nekih predstavnika hrvatskih vlasti da je ova odluka donesena zbog sadašnjih procesa protiv hrvatskih ratnih zločinaca podmukle su i loše primljene u Washingtonu. Zagreb prije svega ne želi uzrujati birokrate EU-a dok se priprema za svoje buduće članstvo u toj organizaciji.

Sam Bruxelles neće zauzeti službeni stav o američkom odnosu prema Sudu do rujna, ostavljajući tako zemlje aspirantice na članstvo da vise u limbu. Pozitivna odluka bilo koje srednjoeuropske ili istočnoeuropske države o pitanju Suda bila bi toplo dočekana u Washingtonu. Na primjer, Bushova bi administracija takvim zemljama prije pružila veću financijsku i svaku drugu pomoć te potaknula uže vojne veze. Osim Izraela, Rumunjska je jedina država koja je do sada potpisala sporazum s Washingtonom, iako baltičke zemlje ozbiljno razmišljaju o tome da pristanu. Pozitivna odluka Rumunjske ubrzat će njezino primanje u članstvo NATO-a na sljedećem summitu Saveza u studenome jer će Washington napraviti snažan pritisak da se ona uključi. S druge strane, Bukurešt bi se mogao suočiti s nekim negativnim reperkusijama iz Bruxellesa kad se birokrati vrate s ljetnog odmora.

Razlike između Europe i Amerike i dalje će se vjerojatno produbljivati, posebno nakon što Sud za međunarodne zločine postane aktivan i kad u Washingtonu na njega budu gledali kao na instituciju koja onemogućava borbu protiv međunarodnog terorizma. U biti bi Sud mogao postati najveća kočnica uspješnoj antiterorističkoj kampanji, jer će zemlje potpisnice osjećati zadršku u poduzimanju čvrstih i preventivnih vojnih akcija protiv proterorističkih režima i terorističkih ćelija. U tom slučaju, Europa bi mogla postati još ranjivija na napade i još ovisnija o američkoj pomoći. Ipak, u najgorem slučaju, Washington će prije pojačano djelovati na zaštiti svojih usko definiranih nacionalnih interesa nego interesa frustrirajuće Europske unije. Paradoksalno je to što će Međunarodni sud za zločine dodatno otežati hvatanje ili ubijanje međunarodnih terorista.

Još neposredniji problem koji se prostire preko Atlantika je orijentiranje na nadolazeći američki rat protiv Iraka. Dok je Bushova administracija odlučna udariti Irak golemom snagom i maknuti Saddama Husseina s vlasti, doslovno sve zapadnoeuropske zemlje protive se preventivnoj vojnoj akciji bilo gdje na planetu. Osim Velike Britanije, malo je vjerojatno da će Europljani pružiti bilo kakvu političku ili vojnu podršku i mogli bi čak organizirati prosvjede ili pokušati opstruirati Washington. U tim nepovoljnim uvjetima, Bush ima nekoliko opcija: odgoditi napad, ubiti Saddama Husseina, provocirati irački napad protiv susjeda poput Kuvajta ili Saudijske Arabije koji bi zahtijevao američku intervenciju ili se osloniti na minimalnu koaliciju u nadolazećoj ofenzivi.

Odgađanje napada na Bagdad jednostavno će produljiti agoniju omogućavajući Saddamu nekažnjen nastavak programa za razvoj naoružanja. Malo je vjerojatno da će odgađanje dovesti do nove aktivne međunarodne koalicije, ali bi moglo dodatno razvodniti međunarodnu odlučnost. Ubojstvo državnih lidera, kako god odvratni bili, i dalje je zabranjeno u američkom kongresu, iako bi se mogla naći koja rupa u zakonu koju bi Bijela kuća mogla iskoristiti. Štoviše, bilo bi vrlo teško naciljati Saddama s bilo kakvom preciznošću s obzirom na golemo osiguranje kojim je okružen. Provociranje Iraka da prvi napadne vjerojatnija je opcija. No to bi se moralo poduzeti vješto i bez ostavljanja vidljivih tragova. Tajne operacije imaju tendenciju postati veliki medijski događaji, posebno ako se pokažu neuspješnima. Ipak, takva je operacija izvediva u kombinaciji s angažmanom ogoljele vojne koalicije za razaranje bagdadskog režima u kasnu jesen ili početkom zime.

Američka vojna ofenziva sigurno će potaknuti političke i javne prosvjede ne samo u arapskom svijetu, nego i u Zapadnoj Europi. Mogla bi ozbiljno naškoditi transatlantskim odnosima slabljenjem službene podrške Americi na brojnim područjima. Još je zloslutnije i paradoksalnije što bi rat protiv Iraka mogao nepovratno razbiti već napuklu antiterorističku koaliciju. Tinjajući sukobi oko Međunarodnog suda za zločine i Iraka bit će dodatno otežani raspravama o budućnosti NATO-a prije, za vrijeme i nakon summita u studenome. Savez je suočen sa šest kontroverznih pitanja: američko-europskom podjelom tereta, europskim obrambenim stupom, širenjem NATO-a u Istočnoj Europi, novim NATO-ovim post-hladnoratovskim misijama, razvojem odnosa između Rusije i NATO-a te konačno, no ne i najmanje važno, kampanjom koju Amerika predvodi protiv terorizma i neprijateljskih zemalja.

Prvo, političari nastavljaju izvlačiti lekcije iz NATO-ove vojne kampanje 1999. na Kosovu u kojoj su eklatantno došle na vidjelo nedostatnosti europskih obrambenih kapaciteta. Goruća pitanja o podjeli tereta i moći u američko-europskim odnosima doći će pod povećalo i Washington će kritizirati krupne nedostatke u troškovima na obranu Europske unije u doba terorizma. Malo je vjerojatno da će rasprava biti riješena na summitu u Pragu, ali bi mogla izazvati još oštrije sukobe. Amerika će biti optužena da je unilateralni nasilnik, dok će Europa biti optužena za kukavičluk i samodovoljnost. Neki američki predstavnici mogli bi javno zaključiti da, s obzirom na europsku nesposobnost, NATO postaje nevažan za buduće sigurnosne izazove i da Amerika nema alternativu nego da djeluje sama ili s pouzdanijim partnerima.

Drugo, rasprave na summitu ispitat će izvedivost i primjenjivost planiranog europskog obrambenog stupa. Posebno će se pitanja postavljati oko prožimanja tradicionalnih struktura Saveza i ESDI-ja (European Security and Defense Identity – Europski sigurnosni i obrambeni identitet) s obzirom na donošenje odluka, korištenje resursa i angažman postrojbi. Još će se jednom potegnuti pitanje troškova i kapaciteta, a skepticizam prema predanosti Europske zajednice mogao bi se pretvoriti u otvoreni cinizam.

Treće, očekuje se da će na summitu NATO-a biti donesene odluke o proširenju i poziciji svih istočnoeuropskih zemalja aspirantica spram Saveza. To bi pitanje moglo izazvati najmanje sukoba na NATO-ovu dnevnom redu, jer se čini da postoji opće slaganje kako širenje NATO-a treba koincidirati s planiranim širenjem EU-a. Štoviše, Washington će predvoditi ovaj proces jer nosi najviše tereta unutar Saveza.

Bilo da se vođe NATO-a odluče za ograničeno proširenje, veliku ekspanziju ili postupno primanje većine aspiranata, to će utjecati na strategiju, strukturu i ciljeve NATO-a. Štoviše, čak i odgađanje nekih odluka o proširenju poslat će važan signal onim istočnoeuropskim zemljama koje se bore sa strukturalnim reformama i moglo bi imati znatan učinak na regionalnu sigurnost.

Ipak, novopozvane države također će morati razmisliti kako NATO kojem su pozvane da se pridruže može biti znatno drugačiji od onog za koji su se u početku prijavile. Ovo će se posebno pokazati točnim ako SAD nastavi sve više zanemarivati NATO u svojoj borbi protiv neprijateljskih režima i terorističkih mreža, a umjesto toga se usmjeri na bilateralne odnose s istomišljenicima. NATO bi mogao postati prazna čahura u kojoj veličina postaje nevažna, posebno ako Rusija bude igrala bilo kakvu veliku ulogu u donošenju odluka.

Četvrto, saveznički vođe morat će preispitati uspjehe i promašaje u mirovnim misijama i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu te ponovno procijeniti sadržaj, praktičnost i učinkovitost Novog strateškog koncepta NATO-a. To će utjecati ne samo na dvije NATO-ove “ovisnice” u Jugoistočnoj Europi, nego i na budućnost mirovnih te operacija stvaranja država na Balkanu i drugdje, posebno stoga što Bushova administracija pokušava znatnije reducirati američke postrojbe u idućoj godini. Vrlo je vjerojatno da će se raspravljati o pitanjima poput količine europskog doprinosa i trajnosti američke prisutnosti. Washington je prije svega odlučan ne poduzimati nikakve nove misije; tako bi eventualni obnovljeni sukob u Makedoniji ili drugdje zahtijevao sveeuropske snage ako u budućnosti budu poduzimane mirovne operacije.

Peto, praški summit razmotrit će odnose NATO-a i Rusije u svjetlu sigurnosti i vanjske politike predsjednika Vladimira Putina, planiranog obrambenog raketnog sustava i antiterorističke koalicije nakon 11. rujna. Morat će se postaviti pitanje je li Rusija postala faktor stabilnosti i suradnje sa Savezom ili ostaje nepredvidljiv partner. Istočnoeuropljani strahuju da će uloga Rusije u NATO-u rasti kako američka bude opadala. Ne samo da bi Savez mogao izgubiti političku svrhu, nego bi mogao postati vojno nepouzdana organizacija.

Baltičke države osobito strahuju da bi uplitanje Moskve moglo ugroziti učinkovitost NATO-a kao unije za uzajamnu obranu, potaknuti rusku dominaciju prema negdašnjim satelitima te podrovati stroge kriterije za članstvo u NATO-u na kojima su oni teško radili da ih dostignu. Ako kvaziautoritarna Rusija može odgoditi, razvodniti ili odlučivati o politici NATO-a, to bi moglo naškoditi sklonosti za učlanjenje u Savez i čak usporiti unutarnji proces reformi u zemljama aspiranticama.

Šesto, summit će se fokusirati na napredak savezničke kampanje protiv međunarodnog terorizma i preporučiti nove inicijative za održavanje protuterorističkog zamaha. U tom kontekstu, vojna i politička uloga Sjedinjenih Država i njezinih saveznika u NATO-u bit će pod velikim povećalom. Političari u Washingtonu i obrambeni stratezi u Pentagonu vrlo su kritični prema savezničkom sudjelovanju u vojnim aspektima kampanje koja je u tijeku. Ofenziva u Afganistanu bila je angloamerički posao, druge zone sukoba teško da mogu očekivati znatniju vojnu pomoć od europskih saveznika.

Nadalje, malo je vjerojatno da se NATO može brzo prilagoditi vođenju borbe u novim vrstama ratovanja. Umjesto toga, stalna podjela poslova mogla bi se pojaviti među Amerikancima koji vode ratove i Europljanima koji održavaju mir. U tom bi slučaju NATO postao suvišan i EU bi zapravo ostala ovisna o Sjedinjenim Državama. Rusija će dakako pažljivo promatrati i iskoristiti ove i druge transatlantske nesuglasice. Istodobno će tražiti strateško partnerstvo s Europskom unijom koje bi moglo dodatno iscrpiti zalihe NATO-a i ograničiti američki utjecaj. Kremlj je stao na stranu razvoja europskog obrambenog stupa koji može uspostaviti bliske odnose s Rusijom i podržao stalno Vijeće EU i Rusije koje može nadgledati primjenu zajedničkih odluka na polju sigurnosti. To bi Moskvi pružilo veću sigurnosnu ulogu u Europi.

Mogućnost propadanja NATO-a, narušavanje američko-europskih odnosa, nesposobna obrana Europske unije i ohrabrena Rusija, sve to usred eskaliranja terorističkih prijetnji, stravičan je scenarij za mnoge političke analitičare s obje strane Atlantika. Da bi se spriječilo da ta noćna mora preraste u stvarnost, Atlantski savez mora se prije svega suočiti s posljedicama svog djelovanja, kao i nedjelovanja.