Objavljeno u Nacionalu br. 354, 2002-08-28

Autor: Nenad Polimac

FILM - Nenad Polimac

Sarajevski filmski festival košta dvostruko više od pulskog ali je bar pedeset puta bolji!

Osmo izdanje Sarajevskog filmskog festivala ponudilo je iznimno zanimljiv program čiji su vrhunci bili retrospektiva Mikea Leigha, film Pedra Almodovara ‘Razgovaraj s njom’, kontroverzna drama ‘Nepovratno’ Gaspara Noea te dojmljivi dokumentarci ‘Japanski vragovi’, ‘Kuglanje za Columbine’ i ‘U mrtvom kutu - Hitlerova tajnica’

Pripremate li nešto za tridesetu obljetnicu – pitao me na Sarajevskom filmskom festivalu kolega s banjalučke televizije. ‘Kakvu obljetnicu?’, zbunjeno sam upitao. ‘Pa ovo je već trideseta godina kako pišete o filmu’ obrazlagao je moj sugovornik, ‘tako sam pročitao u vašoj biografiji’. Bio sam zgranut njegovom upućenošću, a još zgranutiji činjenicom da meni tako nešto uopće nije palo na pamet. Objasnio da mu da sam zaboravio na vlastitu obljetnicu jer sam se tijekom godina bavio i drugim poslovima i u nekim razdobljima potpuno zapuštao filmsku kritiku, no, svejedno, osjećaj da je on precizan a ja površan nije me tako lako napuštao.

Dalibor Matanić mogao je nakon projekcije ‘Finih mrtvih djevojaka’ najbolje vidjeti razliku između Sarajeva i Pule: ovdje je mogao o svom filmu razgovarati s ljudima iz čitavog svijeta, a tamo ni s kimeNije to bilo jedino iznenađenje koje me dočekalo u Sarajevu. Najveće od njih zvalo se 8. sarajevski filmski festival, dinamična, iznimno bogata manifestacija s devet programa u kojima je u 9 dana prikazano 109 filmova. Kako su mi rastumačili domaćini, ovogodišnje je izdanje festivala znatno superiornije ranijima. Festival je prvi put održan u listopadu 1995., u još razrušenom gradu (danas je centar gotovo u potpunosti obnovljen), a organizatori su uspjeli namaknuti 37 filmova, što je za uvjete u kojima su radili bila impozantna brojka. Poštovanje prema bosanskim žrtvama od strane međunarodne kulturne javnosti pomoglo je da sarajevski festival stasa u reprezentativnu filmsku smotru, koja je ugostila, između ostalih, Milča Mančevskog, Alfonsa Cuarona, Bona iz U2, Willema Dafoea, Stephena Frearsa i Johna Malkovicha. Za festival je, međutim, bilo važnije što su se za njega vezali ugledni strani kritičari i producenti – Howard Feinstein, Philippe Bober i Nicholas Schmerkin – te mu uređivali programe. Malo-pomalo Sarajevo je preotelo titulu najzanimljivijeg filmskog festivala s područja bivše Jugoslavije beogradskom FEST-u, a i sam grad je prigrlio tu manifestaciju kao neodvojivi dio svog kulturnog imidža. Naime, isprva su Sarajlije samo hrlile na reviju hollywoodskih hitova u ljetnom kinu ‘Metalac’ dok su ih biseri iz svjetske filmske riznice ostavljali ravnodušnima, no sad je već neusporedivo bolje: na projekcijama slabije poznatih tajlandskih i kineskih filmova ni danas se ne morate bojati da nećete pronaći slobodno mjesto u kinu, međutim, na retrospektivi televizijskih filmova Mikea Leigha – koji nisu osobit komercijalni mamac – dvorana je bila krcata.

Festival nije baš jeftin – košta pola milijuna eura: 70 posto namiče se iz državnih fondova, a 30 posto od sponzora. Direktor festivala Mirsad Purivatra bio je prilično rezigniran što je državna financijska inekcija stigla u posljednji trenutak, umjesto da na nju može računati još tijekom priprema: neki od programa stoga su otpali, a smanjen je i broj gostiju. Ipak, i s onim što je ostvareno može biti zadovoljan. Već i sam podatak da su vam nakon što film završi vrlo često mogli predstaviti i njegova redatelja ili producenta dostatno svjedoči o kakvom je solidno organiziranom festivalu riječ.

Predzadnjeg dana zamijetio sam na nekom cocktailu direktora pulskog festivala Armanda Debeljuha. Budući da je došao na sam kraj, sumnjam da je uspio shvatiti koliko je golema razlike između pulske i sarajevske manifestacije. Pulska je upola jeftinija, ali po programu bar pedeset puta slabija i očito preskupa za ono što nudi. Najavljuju nam da će na godinu za pedesetu obljetnicu pulski festival napokon zasjati starim sjajem, no to su puste tlapnje. Sarajevo je godinama moralo odgajati svoju publiku da prihvati tzv. art filmove, a pritom je to ipak glavni grad Bosne i Hercegovine, s tisućama potencijalnih filmofila. Što od svega toga može ponuditi Pula? Tamo bi jedino smisla imao alternativni rock festival, dok ono malo Puljana što se zanima za film odlazi u Motovun. Dva takva festivala ipak im nisu potrebna – unatoč tome što se onaj smješten u njihovom gradu hvali da promovira hrvatski film. Što znači prava festivalska atmosfera dobro je osjetio i Dalibor Matanić koji je u Sarajevu predstavio svog pulskog laureata ‘Fine mrtve djevojke’. Nakon što su se svjetla u dvorani upalila film je dobio iznimno dugačak pljesak, no štos nije u tome nego u nečem drugom. Redatelj se kasnije na krcatom prijemu koji je organiziralo hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu mogao izmiješati s Nijemcima, Slovencima, Japancima, Amerikancima, Francuzima, Bosancima i tko zna kim sve ne te s njima razgovarati o svom filmu. A što mu se nudilo u Puli. Nekolicina domaćih novinara i gledatelji kojima ne može zapamtiti ni lice. Sumnjam i da je tamo čuo tako točnu primjedbu o ‘Finim mrtvim djevojkama’ kakvu je izrekao njegov sarajevski kolega Ahmet Imamović (za svoj stani kratki film ‘Deset minuta’ nagrađen je najprije u Motovunu, a sada i u Sarajevu: ‘Napokon jedan film s ovih prostora koji nema nikakve veze s Balkanom!’.

Strasnom filmofilu dolazak u Sarajevo ponajprije se isplatio zbog odlične retrospektive Mikea Leigha, koja je uključivala njegove kratke filmove, 4 kino i 5 tv filmova. Potonji su dragocjen raritet, jer u nas nisu nikad prikazivani, a ukoliko dođete u priliku nipošto nemojte propustiti ‘Međuvrijeme’ iz 1983. U toj ironično tužnoj priči o nezaposlenima još mladi Tim Roth glumi mladića koji ponešto sporije ‘kopča’, Phil Daniels je njegov pametniji brat, a Gary Oldman je njihov luckasti ‘skinhead’ prijatelj. Zbog Rothove skučenosti u reakcijama svaka se scena rasteže duže no što bi trebalo i kao da je nastala u nekoj radionici teatra apsurda. Pravo je čudo što tada nitko nije procijenio da film ima solidan kino potencijal, nego su ga samo prikazali na televiziji.

Dva najzanimljivija programa festivala nazvana su ‘Novi tokovi’ i ‘Panorama’. Prvi uređuje producent Philippe Bober (švedski ‘Pjesme s drugog kata’, kineski ‘Rijeka Souzu’, austrijski ‘Pasji dani’), a drugi filmski kritičar Howard Feinstein (piše za ‘New York Times’, ‘Guardian’, ‘Newsday’ i ‘Village Voice’). Boberov program je filmofilima posebno koristan, jer predstavlja slabije dostupna ostvarenja neuobičajena filmskog stila, kao što je tajlandski ‘Blaženo tvoj’, vizualno i ugođajno fascinantan film, s izazovnim erotskim prizorima (masturbacija pred kamerom), ali narativno teško razumljiv. U taj se program skladno uklopio i ovogodišnji canneski film-skandal, ‘Nepovratno’ Gaspara Noea. U pitanju nije nikakva eksploatacijska dosjetka, budući da je Sarajevo bilo među festivalima koji su otkrili Noea: njegov prvijenac, žestoki film noir ‘Sam protiv svih’, ovdje je dobio debitantsku nagradu, pa je bilo posve logično pozvati i njegovo naredno ostvarenje. Zahvaljujući 9-minutnoj sceni (analnog) silovanja Monice Belucci, snimljenoj u jednom kadru, tijekom koje je otmjena publika masovno napuštala dvoranu, film je dospio na naslovne stranice francuskih novina, međutim, u pitanju je puno zanimljivije ostvarenje nego što to njegova reputacije daje naslutiti. Isprva vam ide na živce, jer Noe u prvoj trećini histerično mlatara kamerom, a zbivanja se odigravaju unatrag, kao u ‘Mementu’, no kad pohvatate niti priče i kamera se smiri (najprije u zloglasnom prizoru silovanja), dojmovi su puno bolji. Noe je moderan filmaš, virtuoznog filmskog stila i posve je sigurno da je Francuska (redatelj je, istina, rođen u Argentini) dobila nasljednika posustalih Jean-Jacquesa Beneixa i Luca Bessona.

‘Nepovratno’ je prikazano u manjim dvoranama u dva navrata, a u oba slučaja projekcije su bile potpuno ispunjene, što upućuje na jedan od problema festivala. Naime, projekcije u ljetnom kinu Metalac rezervirane su uglavnom za hollywoodske blockbustere (‘Zbroj svih strahova’, ‘Ljudi u crnom 2’, ‘Bad Company’) koji na ovakvom festivalu ne bi imali što tražiti, no strah da će taj golemi prostor (dvije i pol tisuće ljudi) ostati poluprazan tjera upravu festivala da pretjerano ne eksperimentira. Ipak, ako u Beogradu na FEST-u mogu ispuniti Sava Centar s opskurnim njemačkim filmom ‘Eksperiment’ ili francuskim ‘Kralj pleše’, slična bi strategija mogla upaliti i u Sarajevu. Da je publika na to spremna, bilo je očito iz prepune projekcija filma Pedra Almodovara ‘Razgovaraj s njom’, koji je, uzgred, dobio i najvišu ocjenu publike, dok je ‘Zbroj svih strahova’ dobio najvišu ocjenu. Posve dostatno upozorenje da odstranjivanje hollywoodskog kiča nije nikakva besmislena pustolovina.

Drugi je problem što je prevelik broj filmova stiže iz Cannesa. Ukoliko ste bili tamo, Sarajevo će vam biti upola manje zanimljivo, što samo po sebi i nije velik problem, budući da mali broj filmofila, pogotovo iz Sarajeva, može u Cannes. Ipak, raznovrsnost programa ključna je odlika svakog festivala koji ne prikazuje premijerno filmove: favoriziranje Cannesa i zapostavljanje onoga što se moglo vidjeti u Berlinu (laureati ‘Krvava nedjelja’, ‘Ponedjeljak ujutro’ i ‘Pečenjarnica’) ili Veneciji (‘Monsunsko vjenčanje’) nije na razini koncepta koji je sebi postavio sarajevski festival.

Upravo mi je stoga u programu ‘Panorama’ bio najzanimljiviji jedan nefestivalski film, Almodovarov ‘Razgovaraj s njom’. Prikazan s velikim uspjehom u proljeće u francuskim, talijanskim i španjolskim kinima, film nije ništa slabiji od redatelja golemog hita ‘Sve o mojoj majci’, ali mu je priča još bizarnija. Dva glavna junaka, naime, zaljubljena su u žene koje su u komi, a njihova ljubavna ispovijedanja su među najluđim scenama u povijesti kinematografije. A što reći o prizoru iz izmišljenog nijemog filma u kojem muškarac smanjen na veličinu jabuke ulazi u vaginu svoje cure? Takvu scenu zasigurno nikad niste vidjeli!

Ipak, najbolji program u Sarajevu nisu predstavljali igrani filmovi nego dokumentarci. Bilo je tu svega: ovogodišnji dobitnik Oscara ‘Ubojstvo u nedjeljno jutro’ Jan-Xaviera de Lestradea, odličan hrvatski polusatni film ‘Zaboravljeni’ Damira Čučića, pa spretno napravljen švedski film ‘Sacrificio – tko je izdao Chea Guevaru?’, koji baca posve novo svjetlo na ulogu Regisa Debraya u povijesti ljevičarskog pokreta, zatim ‘Kuglanje za Columbine’, canneski favorit Michaela Moorea (proslavio se dokumentarcem ‘Roger i ja’) ‘Kuglanje za Columbine’, koji britko analizira američku strast za oružjem i dočarava njezine tragične posljedice. U tom preobilju ipak se izdvajaju dva ostvarenja. Prvi je austrijski ‘U mrtvom kutu – Hitlerova tajnica’, u kojem su Andre Heller i Othmar Schmiderer doveli pred kamere izvjesnu Traudl Junge. Ta je 81-godišnjakinja, međutim, svojedobno imala vrlo ‘zanimljiv’ posao, od jeseni 1942. pa do samoubojstva u bunkeru bila je – kako naslov filma upućuje – tajnica Adolfa Hitlera. Kad već u početku filma shvatite da ćete na ekranu gledati samo njezino lice, čini vam se da će to biti čista gnjavaža, no kad krene odjavna špica žao vam je što sve nije duže trajalo, jer je gđa. Junge (umrla je tijekom postprodukcije) beskrajno zanimljiv svjedok povijesti. Projekcija tog filma zbog velikog interesa publike još je jednom ponovljena.

Apsolutni vrhunac bio je, međutim, dokumentarac ‘Japanski vragovi’ koji je trajao preko dva i pol sata ali je malo kome padalo na pamet da napusti dvoranu. Četrnaest preživjelih časnika japanske carske armije – danas u dobi od 80 do 90 godina – svjedočilo je pred kamerama kako su zvjerski mučili, silovali i ubijali Kineze od 1931. do 1945. godine. Nakon projekcije jedan od Bosanaca je rekao: ‘A mi smo mislili da su Srbi najgori zločinci! Pa mi smo bili u Hollywoodu!’.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika