Ivan NinićAko hrvatska politička scena doista posjeduje nekakvu trajnu unutarnju dinamiku, ona je prepoznatljiva samo odabranima. Za generalnu publiku ta scena je – tijekom posljednja tri mjeseca u svakom slučaju – sadržajno obilježena prije svega rekreativnim odsustvima i godišnjim odmorima dužnosnika* svih vrsta i kalibara. Što se Vlade i njezinih trabanata tiče, u zemlji caruje idila. Državna administracija nesputano se – koliko i nezasluženo – prepustila bukoličkim radostima paklenoga ljeta. Funkcionari akumuliraju sunčevu energiju za nove radne pobjede, a i parlamentarni zastupnici na plažama unisono pjevaju: Stvarno volim ovaj režim, plaća ide dok ja ležim*.

STUPAC TJEDNA: NOVO POSKUPLJENJE STRUJE Novo poskupljenje struje nije samo još jedan drastičan udar Vlade na temeljito ruinirani građanski standard, nego i vrhunski test iz licemjerja. Nove cijene objavljene su u formi reducirane medijske informacije, kao izvještaj o vremenskoj nepogodi koja se ne može izbjeći. Nitko od nadležnih nije se potrudio objasniti naciji zašto zapravo struja poskupljuje; što će se s tim na ekonomskome planu postići; koji će biti uzgredni efekti; zašto je poskupljenje tako enormno; uostalom, i na što je utrošen profit od prethodnoga poskupljenja. O čemu je riječ? Gradi li se od cijene struje autoput? Saniraju li se Riječka banka i Viktor Lenac? Hrvatska elektroprivreda navodno neprestano balansira na ekonomskome rubu, i mučno preživljava od povišice do povišice. Za to vrijeme njezina uprava međusobno dijeli menedžerske ugovore, prema novinskim izvješćima: čak njih sedamdeset, a bivši direktor uspio je na zagrebačkome Ksaveru izgraditi viletinu na kojoj bi mu – da slučajno boravi na zapadnome Balkanu - mogao pozavidjeti i sultan od Omana. Dio misterije neprestanih poskupljenja struje nesumnjivo se skriva iza tih podataka.Ljeto doduše protječe u općoj dokonosti političkih aktivista raznih boja i profila, ali otvoreni ideološki sukobi u SDP-u – možda prvi u kratkoj povijesti hrvatske socijaldemokracije – sugeriraju, među ostalim indikatorima dolazećih oluja, da jesen neće biti do kraja opuštena. Partiju koja uz pozu odgovornosti manje-više samostalno upravlja državom, počeo je zadnjih dana naizgled dramatično potresati interni sraz stavova, doktrina i koncepcija. Ivan Ninić – potpredsjednik glavnog odbora SDP-a, ujedno i potpredsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – u novinama je prozvao svoga kolegu, suborca, sudruga i stranačku eminenciju Zdravka Tomca zbog nacionalističkoga desničarenja*. Designirani partijski ljevičar napao je prononsiranoga partijskoga desničara zbog šurovanja s ustašama, predbacujući Tomcu što se organizatorima pismeno ispričao zbog izostanka s komemoracije ustaškome generalu Juri Francetiću, ubijenom u II. svjetskom ratu.

Agresivno transformirani Tomac

Spomenuti sukob socijaldemokratskih svjetonazora u trenutku je postao medijski događaj dana, ne samo zato jer je Vlada novinarima uskratila ozbiljnije egzistencijalne teme. Javni ideološki lomovi u SDP-u naznaka su da se interesni krug oko Ivice Račana počeo brinuti za svoj politički image*. Vuče li agresivno transformirani Tomac partiju suviše udesno? Hoće li je to koštati podrške kalkulantsko-građanskoga hard-corea*, njezine glasačke supstance? Vrijeme je da se stvar ozbiljno proanalizira. Uostalom: SDP se danas pragmatički izjednačuje s državom kao takvom, premda to za sebe ne tvrdi na prizemno kategorički način kako je to svojedobno činio HDZ. U skladu s tom spoznajom, previranja u SDP-u ne tangiraju isključivo neposredne sudionike već i nedužne promatrače. Na nacionalnome planu, sukob Ninića i Tomca može se nategnuto tretirati kao modificirani refleks nekadašnje partijsko-državne bitke Ivića Pašalića i Hrvoja Šarinića.

Dakle, gospodin Ninić, koji prema vlastitoj izjavi “ne bježi čak ni od naziva tvrdoga ljevičara”, zaključio je u brojnim novinskim istupima da sa svojim “dobrim kolegom” Tomcem nema što tražiti u istoj stranci, ako ovaj servilno komunicira s militantnim nasljednicima ustaško-fašističkoga pokreta. U svojoj replici Tomac ga je nazvao “komunistom” i najavio svoj dobrovoljni odlazak iz SDP-a ako ljudi poput Ninića u njemu preuzmu dominantnu ulogu. Riječi su ponekad doista ubojitije od sablje. Kako vidimo, slučaj ima i snažnu humorističku dimenziju. U modernoj hrvatskoj povijesti Zdravko Tomac ostao je registriran ne samo kao mlaki kvazioporbeni član Tuđmanove “Vlade demokratskog jedinstva”, a nakon toga kao novoformirani nacionalni aktivist ideološki ravnopravan ortodoksnim hadezeovcima; u titoističkome razdoblju zapamćen je i kao šef kabineta komunističkoga mogula Jakova Blaževića, odnosno kao tajni koautor njegove propagandne divot-publikacije “Tražio sam crvenu nit”. Da čovjek s takvim političkim pedigreom pojedine svoje kolege danas tonom pravednika napada zbog “komunizma” – kao da je za vrijeme komunizma čamio u zatvoru, a ne uživao u povlasticama dostupnim tadašnjoj nomenklaturi – to je podatak koji vjerojatno pripada među vrhunske bizarnosti hrvatske moderne političke teatrologije.

Postkomunistička pragmatika

Na drugoj strani, u činjenici da se Ivan Ninić iznenada odlučio radikalno konfrontirati s Tomčevom neonacionalističkom profilacijom, senzibilniji promatrači naslutit će dozu političke kalkulacije koja nadrasta sferu borbe za osobna uvjerenja. Tomac u SDP-u već godinama izigrava tešku desnicu a da ga zbog toga nitko nije pozvao na red. Njegova postkomunistička pragmatika prilično je konzistentna: SDP mora djelovati kao pseudonacionalistička stranka, jer će u protivnom cjelokupan politički prostor nacionalne euforije – u Hrvatskoj još uvijek razmjerno dominantan – bezrazložno prepustiti HDZ-u. Ako su hadezeovci i njihovi trabanti redom “veliki Hrvati”, smatra Tomac, isto to možemo biti i mi. Ako je zbog osvajanja glasača potrebno, fotografirat ćemo se sa “stožerima”, nastupati s nacionalnim sloganima, vikati protiv međunarodne zajednice ili suptilno kontaktirati s ustaškim fanaticima. Cilj – opstanak na vlasti – opravdava sredstvo: zamjenu socijaldemokracije nacional-demokracijom, koja se za potrebe utilitarne demagogije prikazuje kao supstrat demokracije po sebi.

Taktika ‘divide et impera’

Tomčev neskriveni makijavelizam – koji kod dijela građanske javnosti već dulje izaziva averziju – u SDP-u nikada nije bio doveden u pitanje. Politbiro stranke prešutno ga je usvojio kao svoj poželjni modus operandi*, računajući kako će birači orijentirani na SDP ostati lojalni pošto im scena ionako ne nudi alternativu, a dio nacionalno indoktriniranoga korpusa mogao bi se definitivno prikloniti SDP-u ako shvati da se ovaj doista namjerava programatski solidarizirati s tuđmanovskom mitologijom. Opisana ideološka shema vladanja razvijala se godinama, uz povremena – u stranci uglavnom ignorirana – negodovanja publike koja je smatrala da SDP na taj način drastično revidira svoj socijaldemokratski identitet i pokušava se pretvoriti u kvaziHDZ. Kritičare nitko nije uzimao ozbiljno. Stil ponašanja suvereno je diktirao Tomac; Ninić je šutio; šutio je i Račan.

Situacija se odjednom počela mijenjati: sa svojim demonstrativno iskazanim lijevim sentimentima Ninić je preko noći prestao “pripadati istoj stranci kojoj i Tomac”, i obrnuto. Što se to u SDP-u dogodilo? Moguća su dva odgovora, kao i njihova kombinacija: ili je Niniću uistinu naglo pukao film, ili je stvar tankoćutno režirana na visokoj razini. Račan je možda zaključio da su Tomčeve uznapredovale nacional-desničarske aktivnosti počele ugrožavati centrističku poziciju SDP-a, i da im je potrebna radikalna lijeva protuteža kako se SDP – po uzoru na HDZ pod Tuđmanom – na kraju ne bi pretvorio u udrugu ulagivača hrvatskome folkloru. Moguće je također da Račan, orkestrirajući na neke, na istoku bi rekli: volšebne* načine, Ninićev napad na Tomca, u partiji zapravo provodi taktiku divide et impera, usavršenu u nekadašnjim laboratorijima Centralnoga komiteta. Ona će u konzekvenci i Tomca i Ninića pretvoriti u izolirane ideološke enklave, nesposobne da na bilo koji način ugroze Račanov položaj zadnjega arbiter elegantiaruma*.

Od svega je jedino sigurno da će i Ninić i Tomac – unatoč svojim prijetnjama – napustiti SDP kad na vrbi rodi grožđe. Principi su principi, no interesi su interesi.