Prošle godine, 26. srpnja, Bijela kuća ugostila je četvoricu muškaraca u dobi između osamdeset i devedeset godina. Njima je predsjednik George W. Bush uručio kongresnu zlatnu medalju, priznanje za posebna dostignuća i doprinos naciji, koje se rijetko dodjeljuje, jer iziskuje iznimno složenu proceduru. Čak 67 senatora mora sugerirati njezino dodjeljivanje, a odobrava je dvije trećine Senata: dizajn medalje – specifičan u odnosu na svakog primatelja pojedinačno – osobno odobrava ministar financija. Kongresnu zlatnu medalju dosad su, između ostalih, dobili George Washington, sir Winston Churchill, generali Douglas McArthur i Colin Powell, Majka Tereza, ali i Bob Hope, zbog neumornog zabavljanja američkih trupa po svjetskim ratištima.

SLOJEVIT PODTEKST Teško je ne zamijetiti podudarnost između situacije Navajo Indijanaca u Drugom svjetskom ratu i položaja Johna Wooa u Hollywoodu: bogat i utjecajan, on nije izložen izravnom rasizmu kao njegovi junaci, ali o tome ipak nešto zna Starci u Bijeloj kući pripadali su još vitalnom plemenu Navajo Indijanaca (ima ih preko 260 tisuća; njihov rezervat – danas najveći u Americi – proteže se na 7 milijuna hektara), a medalje su dobili za svoje zasluge u Drugom svjetskom ratu. Unatoč tomu što su šezdesetih godina 19. stoljeća njihove pretke desetkovali vojnici Kita Carsona, 3 600 mladih Navajo Indijanaca i Indijanki prijavilo se 1941. za službu u američkoj vojsci, a godinu dana kasnije razvijen je poseban program šifri, zasnovan na njihovu jeziku, koji se koristio za operacije na Pacifiku, od Guadalcanala do završnih borbi na Saipanu, Guamu i Iwo Jimi. Zvučno slične kineskom, ali sadržajno potpuno različite, navajo poruke izluđivale su japanske stručnjake, koji ih nisu uspjeli dešifrirati ni do kraja rata. Isprva ih je slala samo odabrana grupica od 29 vojnika, da bi ih potkraj rata bilo čak 400. Koliki je bio njihov značaj dostatno svjedoči podatak da je u bitci za Iwo Jimu tijekom 48 sati šest navajo vezista prenijelo 800 poruka bez ijedne jedine greške. Njihove šifre korištene su i u Korejskom i Vijetnamskom ratu, a 1968. napokon su obznanjene i stavljene izvan upotrebe.

Zašto je Amerika čekala više od tri desetljeća da oda priznanje tim izuzetnim ljudima? Da su u pitanju bili Bijelci, sve bi se zasigurno odigravalo puno brže. Najprije su im dali “mrvice”: 1975. pozvali su ih da sudjeluju u tradicionalnoj novogodišnjoj svečanoj paradi, a 1982. tadašnji predsjednik Ronald Reagan proglasio je 14. kolovoza danom Navajo šifranata. Priznanje doprinosa Navajo naroda u ratovima koje je vodila Amerika priječilo je još nešto. Otkako su početkom pedesetih u Navajo rezervatu otkrivena bogata nalazišta uranija, a kasnije i ugljena, Indijanci su neprestano u ratu s državom i velikim kompanijama koje se bave energetikom. Godine 1979. 100 milijuna galona radioaktivne vode sručilo se u rijeku Rio Puerco kroz oštećenu branu, a posljedice tog najvećeg nuklearnog udesa u američkoj povijesti nisu ni danas sanirane. Godine 1996. Navajo Indijanci uspjeli su dobiti proces protiv Peabody Coal Company, najvećeg američkog proizvođača ugljena, jer je utvrđeno da način eksploatacije rude koji provodi ta kompanija zagađuje zrak, zemljište, truje stanovništvo i stoku te uništava stara indijanska groblja. Posve dostatno da se neki političari u Kongresu namršte čim se spomene Navajo rezervat.

Preokret u odnosu prema ratnim zaslugama Navajo Indijanaca osigurao je – Hollywood. Potkraj devedesetih kompanija MGM odlučila je uložiti 100 milijuna dolara (140 –ako uračunamo i kasnije reklamne troškove) u priču o Navajo šifrantima (filmovi o Drugom svjetskom ratu, nakon golemog uspjeha Spielbergovog “Spašavanja vojnika Ryana”, opet su bili u modi). Za redatelja je izabran John Woo, hongkonški majstor akcijskih filmova, koji je tada upravo dovršavao drugo izdanje “Nemoguće misije” s Tomom Cruiseom, a u glumačkoj ekipi najzvučnija imena bili su Nicolas Cage i Christian Slater. Oni su igrali bijele američke vojnike, dok su za likove šifranata angažirani pravi Indijanci: Adam Beach (zapažen u nezavisnjaku “Dimni signali”) pripadao je, istina, kanadskom plemenu Saulteaux, ali je zato Richarde Little bio autentični Navajo. U vrijeme preprodukcije filma senator Jeff Bingaman iz Novog Meksika, u kojem se nalazi Navajo rezervat, počeo je lobirati da se ratnim veteranima s tog područja dodijele kongresne medalje, no teško je povjerovati da njegova akcija nije bila ni u kakvoj vezi s Hollywoodom. Premijera filma isprva je zakazana za kraj lipnja 2001. (skupa i složena produkcija zahtijevala je više od godinu dana rada), a dodjela priznanja preživjelim Navajo šifrantima trebala se odigrati u tom razdoblju – zbilja spretan spoj politike, patriotizma i hollywoodskog biznisa.

Pa dok je senator Bingaman obavio svoj posao u predviđenom roku, Hollywood je zakazao. Iako je foršpan za “Glasnike vjetra” – kako je film nazvan – prikvačen na kopije “Pearl Harbora”, koji se u Americi počeo prikazivati krajem svibnja, iz prilično nerazumljivih razloga premijera je pomjerena sa 29. lipnja na 6. studenog 2001. No kad su teroristi Osame Bin Ladena 11. rujna te godine izmijenili američko stanje duha, i taj je datum otpao. Sam je Woo izjavio da američki redatelji odsad više ne bi smjeli snimati filmove krcate nasiljem, na što su ga novinari upozorili da bi se morao odreći većeg i važnijeg dijela svog opusa. Određeno je da film krene u kina naredne godine, 14. lipnja, koji se u Americi slavi kao Dan zastave. Hollywoodski su fenomenolozi taj potez odmah ocijenili kao čistu glupost, ne samo stoga što tako skupa produkcija ne smije odgađati premijeru punu godinu dana, jer je to gore od uroka, nego i zato što su druga tri ratna filma snimljena u istom razdoblju – “Iza neprijateljskih linija”, “Pad crnog jastreba” i “Bili smo vojnici” – pomakli isprva planirane premijere kako bi što bolje iskoristili novi val američkog patriotizma. “Glasnici vjetra” tako su se počeli prikazivati u Americi tek ovoga ljeta, no već prvog vikenda potpuno ih je deklasirao dječji film “Scooby Doo” koji je utržio 54 milijuna dolara, u odnosu na skromnih 14,5 milijuna zarade Woova filma. Nakon neslavnog početka “Glasnici vjetra” uspjeli su polučiti nešto malo više od 40 milijuna dolara bruto, što je upravo katastrofalno u odnosu na uloženih 140 milijuna. U MGM-u su bili pogotovo nespokojni, jer su im prethodna dva skupa filma – “Rollerball” i “Hartov rat” – također pretrpjela debakl, pa jedino o novom nastavku serijala o Jamesu Bondu ovisi hoće li nekad najuglednija hollywoodska kompanija u stečaj.

Američki kritičari također nisu bili pretjerano zadovoljni “Glasnicima vjetra”. Film je dobio osrednje ocjene, a ugledni Roger Ebert – inače veliki poklonik redatelja Wooa – dao mu je samo dvije od moguće četiri zvjezdice. Njegovi su prigovori, istina, više ideološki nego čisto filmski. Po Ebertovu sudu film iznevjerava Navajo Indijance: njihovi su likovi jednodimenzionalni pozitivci, a u prvom planu priče su ionako bijelci, tj. lik traumatiziranog Italoamerikanca kojeg tumači Nicolas Cage. Ebert smatra da je o toj temi poštenije bilo snimiti niskobudžetni film, s Navajo šifrantima kao isključivim glavnim junacima, koji je premijeru trebao imati među američkim nezavisnjacima na festivalu u Sundanceu, a ne hollywoodski blockbuster.

Ti se prigovori doimaju uvjerljivo, kao što je i posve razumljivo da kritičari odbacuju film u kojem svaki američki vojnik pobije bar dvadesetak Japanaca: “Spašavanje vojnika Ryana” ipak je opet uspostavilo realistične (odnosno naturalistične) standarde u ratnom žanru. Zanimljivo, nitko od njih nije spomenuo ono što je meni u filmu najviše zasmetalo, prizor u kojem Amerikanci ulaze u japansko selo na Saipanu i ponašaju se prema ženama i djeci kao dobročinitelji, pa se Cage, recimo, čak odriče i svojih pilula protiv bolova, kako bi pomogao malom Japancu. Mislim da se tako nešto na Saipanu nije moglo dogoditi, jer je stanovništvo napuštalo sela i slijedilo svoje vojnike: kada bi se uvjerili da je neprijateljevo nadiranje nezadrživo, preživjeli branitelji (kojih je prije američke invazije bilo 30 tisuća) odlučivali bi se na kolektivno samoubojstvo te zajedno sa ženama, djecom i starcima bacali s visokih litica u more. Amerikanaca je na Saipanu poginulo preko 16 tisuća, a mržnja prema svemu japanskomu – pa i prema civilima – bila je golema.

Za Woove filmove, međutim, takvi realistični prohtjevi ne važe. Njega je zaintrigirala premisa po kojoj je svaki Navajo dobio jednog tjelesnog čuvara kako bi se šifra sačuvala: ako bi Indijancu prijetilo zarobljavanje, bolje ga je bilo likvidirati nego da ga Japanci živog zarobe (u stvarnosti su se tjelesni čuvari ponajviše brinuli o tome da bijeli i crni američki vojnici ne pobrkaju Indijance s Japancima i ne pobiju ih). Priča izvedena iz te premise uzbudljiva je i emocionalno dojmljiva, ali je realizirana u kontekstu bajkovitog akcijskog filma kakav Woo voli: ako želite realizam, pogledajte “Ryana” ili “Tanku crvenu liniju”, no kod Wooa je rat ishodište za vizualnu koreografiju pucnjava, eksplozija i kojekakvih jurnjava. Meni osobno u tom spektaklu manjka drastičnosti i žestine, kakvih ima u Woovim hongkonškim filmovima, no to su hollywoodska pravila igre i redatelj im se svjesno prilagođava.

Ipak, “Glasnici vjetra” nisu bez slojevitog podteksta. Pozicija njegovih Navajo junaka – koji pripadaju drugoj rasi, a ipak nesebično ratuju za dominantno bjelačku Ameriku – pomalo je slična onoj redatelja Wooa. Iako Azijat, on živi i radi u svjetskoj prijestolnici filma koja desetljeće ranije nije ni pomišljala da uposli filmaše njegove boje kože. Bogat i utjecajan, Woo se zasigurno ne susreće s onom vrstom rasizma koju moraju otrpjeti Navajo šifranti u “Glasnicima vjetra”, no neku vrstu netrpeljivosti mora da je ipak iskusio. Također, znakovita je rečenica koju izgovara Noah Emmerich, glumeći vojnika koji je isprva najsumnjičaviji prema svojim Navajo suborcima. Nakon što mu jedan od njih spasi život, on počne glasno razmišljati: “Moj otac i djed zasipali su me pričama o tome kako su lovili Indijance i što su im sve radili, a sada jednom od njih zahvaljujem što uopće hodam. Tko zna, možda ćemo za pedeset godina biti veliki prijatelji s Japancima, koje sada toliko mrzimo”. Zasigurno, proročanske riječi. Možda se i zbog njih rat na filmu ne isplati dočaravati drukčije nego kao akcijsku slikovnicu?!