Odnosi Hrvatske i Slovenije ozbiljno se zaoštravaju unatoč telefonskim razgovorima i najavi susreta premijera Ivice Račana i Janeza Drnoveška. Slovenske koće i dalje prelaze granicu u Piranskom zaljevu, Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Slovenskog državnog zbora razmatra zajedno sa šefovima obavještajnih službi problem pogoršanja odnosa s Hrvatskom, a predsjednik tog odbora Jerovšek ostavlja otvorenu mogućnost da Hrvatska svjesno destabilizira Sloveniju kako bi usporila njezin put u EU.

Druga otvorena pitanja ne samo da se ne rješavaju (Ljubljanska banka, cestovni koridori, granični prijelazi, te pripreme za schengenski režim na graničnim prijelazima), nego o njima više nitko i ne govori. Gotovo svi slovenski mediji podržavaju zahtjeve slovenske vlade. Malo je glasova razuma, za što su svakako najodgovorniji slovenski političari koji su dugo izražavali i podržavali maksimalističke zahtjeve Slovenije o razgraničenju na moru, a memorandum Slovenskog državnog zbora iz 1993. sadrži dva jasna teritorijalna zahtjeva – cijeli Piranski zaljev te teritorijalni izlaz Slovenije na more kroz hrvatsko teritorijalno more. Zmago Jelinčič govori i o konferenciji za podjelu jugoslavenskog mora (Slovenija, BiH i SRJ), slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel spominje i federalno more, a slovenski predsjednik Milan Kučan (kojemu istječe drugi predsjednički mandat) očito ništa ne može učiniti.

Vjerujem da je zadnja, vrlo precizna Drnovšekova izjava o parafiranom Sporazumu o državnoj granici raščistila sve nejasnoće. Stoga ne iznenađuje što nakon DC-a i druge oporbene stranke traže ostavku premijera Račana (HDZ, HSLS i HSP). Što Hrvatska treba učiniti? Premijer Drnovšek rekao je da Slovenija smatra kako bi Hrvatska trebala potpisati i ratificirati Sporazum o državnoj granici, a ako to trenutačno ne može, da se zamrzne postojeće stanje (Rupelov prijedlog na temelju parafiranog sporazuma). Kao treću mogućnost Drnovšek spominje i međunarodnu arbitražu u kojoj bi parafirani sporazum koji su dogovorili i parafirali premijeri, a tehnički proveli predsjednici komisija za granice uz potvrdu dviju vlada, bio sastavni dio arbitraže. Vjerujem da je sada u Hrvatskoj svakome jasno da se hrvatska Vlada najhitnije treba odreći parafiranog sporazuma i to službeno priopćiti Sloveniji. Samo tako ćemo moći tvrditi da je parafirani sporazum bio dio pregovaračkog procesa između dvojice premijera, koji nije završio potpisivanjem i ratifikacijom sporazuma, te da Hrvatsku ni na što ne obvezuje.

Dobro je što su se sastali čelnici vladajuće koalicije i podržali međunarodnu arbitražu, kao jedini demokratski i civilizirani način rješavanja problema u postojećoj situaciji. Ako se hrvatska Vlada odrekne parafiranog sporazuma i Sloveniji predloži obvezujuću međunarodnu arbitražu za razgraničenje na moru i eventualno sedam kilometara kopnene granice kod ulaska u Piranski zaljev, mogao bi se postići puni nacionalni konsenzus o tom pitanju. Šteta što se premijer Račan nije konzultirao s oporbenim strankama, kao Drnovšek, i što bi vjerojatno učinio svaki europski premijer u sličnoj situaciji. Premijer Račan i njegova vlada više nemaju moralnog kredibiliteta pregovarati sa Slovenijom o državnoj granici, jer su izgubili tempo i nisu se na vrijeme odrekli parafiranog sporazuma. To će sasvim sigurno biti posao neke druge vlade.

DC će nastaviti skupljati potpise sve dok se hrvatska Vlada ne odrekne dogovora Račan – Drnovšek i parafiranog sporazuma o državnoj granici, te o tome obavijesti slovensku vladu, radi zaštite nacionalnih interesa i demokratske procedure u Hrvatskoj. Broj skupljenih potpisa najbolje pokazuje masovnu podršku, a u potpisivanju sudjeluju predstavnici gotovo svih stranaka. Za međunarodnu arbitražu Hrvatska i Slovenija mogu izabrati ili sud (Sud za pravo mora UN-a u Hamburgu ili Međunarodni sud pravde u Haagu) ili arbitražu (ad hoc arbitražu ili arbitražu OESS-a). Sud za pravo mora u Hamburgu i arbitraža OESS-a je besplatna, a ad hoc arbitraža vjerojatno bi bila najbrža i najjeftinija. Jedno je sigurno, arbitraža mora biti obvezujuća, sve drugo je gubitak vremena. Oba parlamenta o tome trebaju, u skladu sa svojim ustavnim ovlastima, potvrditi pozicije obiju vlada za arbitražu. To je jedini sigurni put za obje zemlje da se iziđe iz začaranog kruga.

No premijer Račan načinio je još jednu pogrešku – doveo je u pitanje i Malogranični sporazum zbog 50 tona ribe koje godišnje mogu uloviti slovenski ribari u hrvatskom teritorijalnom moru. Malogranični sporazum potpisan je 1997. i jednoglasno ratificiran u Hrvatskom saboru, u čemu su sudjelovali i zastupnici SDP-a. Čekali smo gotovo četiri godine na ratifikaciju sporazuma sa slovenske strane, dakle, sve do parafiranja sporazuma o državnoj granici. Premijer Račan trebao bi znati da prema hrvatskom Ustavu, međunarodnom pravu i diplomatskoj praksi nitko svjesno ne može davati ili se odricati teritorija, ali biti širok prema susjedima, bez obzira na to je li riječ o režimu na granici, neškodljivu prolazu, polaganju kabela, ulovu 50 tona ribe, turističkoj suradnji i sl., europski je duh, praksa i budućnost Hrvatske.

Probleme hrvatskih ribara ne treba podcjenjivati, ulov 50 tona ribe treba ozbiljno i temeljito rješavati s hrvatskim ribarima, bilo kroz kompenzacije koje su mnogo jeftinije nego potpora “Viktoru Lencu” ili hitna netransparentna sanacija Riječke banke, ili kroz aneks sporazuma sa Slovenijom o tome pitanju. No prije toga valja dogovoriti obvezujuću međunarodnu arbitražu sa Slovenijom, privremeni režim u Piranskom zaljevu (a ako ne, pridržavati se Deklaracije o pravu mora UN-a iz 1992., članak 15), te dogovoriti mehanizme primjene Sporazuma o malograničnoj suradnji.

To sve treba učiniti, ali ne dovoditi u pitanje malogranični sporazum. Moguće je i odgađanje primjene sporazuma, dok se ne odredi privremeni režim u Piranskom zaljevu i ne dogovore mehanizmi primjene malograničnog sporazuma. No sve to zajedno ne smije ugroziti malogranični sporazum koji je veliki iskorak u suradnji između dviju država. To bi trebao znati i Ivan Jakovčić, predsjednik IDS-a, koji je bio jedan od rijetkih koji je podržao štetni parafirani Sporazum o državnoj granici sa Slovenijom i dogovor Račana i Drnovšeka.

Koalicija SDP–HDZ

Koalicija SDP-HDZ još jučer je izgledala potpuno nemoguća. Je li moguća nakon parlamentarnih izbora? Glavni urednik jednog tjednika tu je koaliciju preporučio kao najbolje rješenje za Hrvatsku. Ako se zna da je taj urednik vrlo blizak premijeru Račanu i, prema njegovim izjavama, vrlo često kontaktiraju, a da je u dobrim profesionalnim odnosima i s predsjednikom HDZ-a Sanaderom, prijedlog treba barem ozbiljno analizirati. Ne vjerujem da je Sanader imao bilo što s tim prijedlogom, bez obzira na razne spekulacije, ali neaktivnost HDZ-a u posljednje vrijeme u odnosu na brojne propuste Vlade i premijera Račana osobno (posebno o Piranskom zaljevu, graničnim pitanjima, odnosima s EU, šećernoj aferi i sl.) izazvale su mnoge spekulacije. Vjerujem da je to sve posljedica godišnjih odmora. Uostalom, predsjednik HDZ-a Sanader je nakon sjednice predsjedništva HDZ-a u Kninu takve spekulacije osobno najoštrije demantirao, osudio je Vladu zbog parafiranja Sporazuma o državnoj granici sa Slovenijom, te zatražio ostavku premijera Račana.
Iako su u politici obrati uvijek mogući, u tu opciju još ne vjerujem, barem ne nakon sljedećih parlamentarnih izbora.