ColdplayPosljednji put kad su engleski trendy magazini podigli ovoliku prašinu, kapije stadiona otvorile su se za Oasis – osrednji retro band koji se na vrhuncu popularnosti uglavnom bavio citiranjem i potkradanjem Beatlesa. Brit-pop publika je zamalo ostajala bez daha od uzbuđenja prije svakog novog pothvata braće Gallagher, a njihov treći album
“Be Here Now” je samo prvog dana kupilo 800 000 kraljičinih podanika. Međutim, plan nikad nije ispunjen do kraja jer Amerikanci nisu pokazali osobit interes za istraživanje manchesterskog fenomena. Za razliku od Oasisa, kvartet Coldplay osvojio je Ameriku već s debitantskim albumom “Parachutes” koji je u protekle dvije godine dosegnuo nakladu od pet milijuna primjeraka. Trijumfalni pohod obilježile su u prvoj etapi dvije prestižne nagrade “Brit”, a okončan je osvajanjem Grammyja za najbolji alternativni album, pa se mlada londonska momčad automatski kvalificirala u stadionsku rock ligu usred snimanja drugog albuma “A Rush Of Blood To The Head”. To je očito bio prevelik teret za 24-godišnjeg frontmana Chrisa Martina i njegove podjednako neiskusne suigrače. Nezadovoljni prvom verzijom albuma, Coldplay su odradili dodatni studijski session i usput poslušali savjete starijeg kolege Iana McCullocha, lidera Echo & The Bunnymen. Rezultat je bitno drugačiji i komercijalno potentniji album od “Parachutes”, u Britaniji dočekan pretjerano euforičnim komentarima i laskavim usporedbama s klasičnim ostvarenjima Radioheada (“The Bends”), U2 (“Unforgetable Fire”) i Echo & The Bunnymen (“Ocean Rain”).
Postavljanje Coldplaya u niz s Radioheadom doima se prilično logičnim izborom, ne samo zbog toga što Martinov vokal katkad podsjeća na Thoma Yorkea, već i zbog činjenice da je “The Bends” na tržištu imao sličnu funkciju i, naposljetku, istog izdavača kao “A Rush Blood To The Head”. No, “Unforgetable Fire” i “Ocean Rain” snimili su ponešto iskusniji bandovi koji su već imali po tri studijska albuma, a između ostalih i prava remek djela poput “War” (U2) i “Heaven Up Here” (Bunnymen). Premda je odmah jasno da Coldplay raspolažu znatnim talentom i da mogu za doručak pojesti Travis, Doves ili Starsailor, iz 11 pjesama raspoređenih na njihovom novom albumu još uvijek se ne može pouzdano zaključiti da su Chris Martin, Jonny Buckland, Guy Berryman i Will Champion naprosto predodređeni za nasljednike U2. Prije svega nedostaje im malo više originalnosti jer uvodna pjesma “Politik” previše podsjeća na prvi Radiohead hit “Creep”, himnični “Clocks” za nekoliko decibela preglasno doziva U2 iz sredine 80-tih, “Daylight” zvuči kao neobjavljeni rad stare postave Echo & The Bunnymen, a vjerojatno najambiciozniji “A Whisper” predstavlja prilično nespretan pokušaj koketiranja s ranim Pink Floydima i psihodeličnim duhom Syda Barretta. S druge strane, aktualni singl “In My Place” i odjavna laganica “Amsterdam” funkcioniraju kao dragocjeni nastavak nastupnog albuma i jamstvo da “NME” i “Q” neće propasti zbog navijanja za Coldplay, kao što su prije nekoliko godina otišli k vragu “Melody Maker” i “Select”, vrlo utjecajni magazini koji su najvatrenije drukali za Oasis.

Bollywood Brass Band –’Rahmania’ (Emergency Exit)

Londonski BBB je multietnička limena glazba, specijalizirana za obrade popularnih melodija iz indijskih filmova. Njegova zavidna reputacija na “world music” sceni dosad je uglavnom proizlazila iz čestih gostovanja na festivalskim pozornicama od WOMAD-a do Druge godbe, te iz nezaboravnih nastupa na uličnim feštama ili raskošnijim londonskim svadbama. No, “Rahmania” dokazuje da se ovaj koncept može prenijeti u studio bez gubitaka kakve obično imaju balkanski brass band šampioni Fanfare Ciocarlia i Kočani Orkestar. Rekonstrukcije 12 hitova vodećeg indijskog kompozitora filmske glazbe A.R. Rahmana izvedene su tako da mogu privući i slušatelje koji nemaju pojma gdje je taj Bollywood, dok remix intervencija Transglobal Undergrounda u “Kismat” zvuči kao predložak za ultimativni klupski “bhangra-skank” hit. Nabavite ovaj album (www.amazon.de je najlakši put) i pošaljite kopiju Bregoviću!

Linkin Park –’Reanimation’ (Warner Bros. – Dancing Bear)

Multiplatinasti prvijenac Linkin Parka “Hybrid Theory” bio je tipični izdanak drugorazrednog tinejdžerskog rap-metala koji je prekrio svjetske top liste na prijelazu u novi milenij, a danas predstavlja jednu od najunosnijih investicija za diskografsku industriju. Igra s velikim brojkama nastavljena je na remix albumu “Reanimation”, gdje su uključena zvučna imena iz “nu metal” produkcije poput Jonathana Davisa (Korn) i Aarona Lewisa (Staind), te ugledni rapperi kao Black Thought (The Roots) i Chali 2na (Jurrasic 5). Kad se zbroje svi pojedinačni doprinosi “Reanimation” je malo podnošljiviji od “Hybrid Theory”, ali ni ovo nije baš prikladan rođendanski poklon za pametnog klinca.

Royksopp –’Melody A.M’ (Wall Of Sound / Dallas)

U prvom izlasku na tržište s “Melody A.M.” norveški “downtempo” duo Royksopp pokupio je dosta pohvalnih kritika, ali publika je reagirala tek na posljednji singl “Remind Me”, koji je najavio reizdanje albuma. Popravni ispit završen je neočekivanim ulaskom na britanski top-10, pa su se Torbjorn Bruntland i Svein Berge nametnuli kao predvodnici drugog vala norveške elektronike. Prvi val je početkom 90-tih izbacio na britansku obalu njihovog učitelja Geira Jenssena s ambient-techno projektom Biosphere, no to je ipak samo koincidencija jer Royksopp na debitantskom albumu imaju mnogo više zajedničkog s Groove Armadom i Zero 7. Ako nakon Francuza, u osvajanje Britanije pođu i Norvežani, guitar-house “Royksopp Night Out” imat će ulogu kakvu je kao glasnik francuske invazije odigrao “Da Funk”.
Zvjezdice:
Coldplay – 3 ½
Bollywood Brass Band – 5
Linkin Park – 2
Royksopp – 3