Srećko JurdanaMiroslav Tuđman, sin pokojnoga poglavara, hadezeovac, jedan od ex-šefova hrvatske “obavještajne zajednice” i predvodnik mutne desničarske udruge HIP, u javnosti se s vremena na vrijeme volio razmetati svojim špijunskim akademizmom i visokim moralom profesionalnoga borca za hrvatska nacionalna prava. Čvrstinu svoje moralističko-nacionalističke posture uskoro bi mogao provjeriti u Haagu. U novine je procurila vijest da je njegov HIS, u kooperaciji sa SIS-om, krajem 1991. godine organizirao premještanje tijela ubijenih Srba iz Paulinog Dvora (Slavonija) u masovnu grobnicu kod Gospića (Lika). Cilj transportnoga poduhvata bio je: zataškati zločin u Paulinom Dvoru, a dozna li se ipak za njega, krivnju po mogućnosti divergirati na Tihomira Oreškovića i ličko društvo u kutu koje je na planu ratne vampirologije uživalo već određenu reputaciju.

U fenomenu premještanja leševa na lokacije više stotina kilometara udaljene od mjesta egzekucije, neki komentatori uočili su još jednu – do danas nepoznatu – analogiju između Tuđmanovog i Miloševićevog poretka. Milošević u Haagu upravo pokušava objasniti kako su se hladnjače pune Albanaca ubijenih na Kosovu, pronašle na dnu Dunava. Dvojicu lidera resila je ne samo opsjednutost prekrajanjem granica, nego i zajednička zainteresiranost za kamione smrti. U obrani nacionalnoga digniteta ubijene treba pokopati na tajnome mjestu, a ubojicama dati stanove, činove i mirovine. Kao što Tuđman, u povodu Gospića, na Pantovčaku reče skupini svojih mandarina: “O zločinu nikome ni riječi; ako porekne krivnju, Oreškovića odmah oslobodite i zaposlite ga u MORH-u”.

Orešković je krivnju, dakako, porekao. Sve ostalo je povijest. Gospićki gospodar života i smrti živio je kao rentijer i zaslužni umirovljenik, po zagrebačkim lokalima povremeno nekažnjeno šamarajući goste čiji mu se politički profil nije dopadao (napad na Stipu Šuvara), sve dok Haag nije prinudio hrvatsku vlast na organiziranje riječkoga procesa. O. K. Vratimo se poglavaru, već tri godine mrtvom ali još uvijek punom iznenađenja. Navedena Tuđmanova reakcija na spoznaju da morbidni fanatici promovirani u ratne vođe u Gospiću masovno ubijaju Srbe lojalne novoj hrvatskoj državi, bila je tema svjedočenja Josipa Perkovića na suđenju Oreškoviću i Mirku Norcu u Rijeci. Svjedočenje je – banalno rečeno – odjeknulo poput bombe. Premda se bavi tajnim stvarima, Josip Perković nije anonimna osoba.

Njegov život njegova je služba. Bio je prominentni udbaš. Bavio se raznim vrstama subverzivno-obavještajnih poslova. Špijunažu ima u malome prstu, ali ne pojavljuje se često u javnosti, za razliku od spomenutoga Miroslava Tuđmana koji – kao tipičan arivist u disciplini – o uhođenju, podmetanju, opažanju i dojavništvu voli nametljivo prodavati akademske blefove. Za vrijeme rata – domovinskoga, dakako – Perković je djelovao kao šef SIS-a, i kad o nečem javno govori, on pouzdano zna o čemu se radi. Tuđman ga je uvažavao, a uz njega i Gojko Šušak. Prvome je – kao specijalnome izabraniku Udbe – još 1988. godine osigurao putovnicu za odlazak u Kanadu radi uspostave političko-financijskih kontakata s hrvatskom emigracijom, a drugi je u “norvalskoj skupini” militantnih fratara i provokatora djelovao kao njegov agent. Može se reći da je Josip Perković odigrao jednu od ključnih uloga u tajnome procesu dovođenja Franje Tuđmana na vlast, što mu je malo kasnije – kad su Tuđman i Šušak u Hrvatskoj dobili mogućnost da rade što god im padne na pamet – benevolentno honorirano dodjelom visoke pozicije u novoj obavještajnoj hijerarhiji.

Sve ratne operacije, kakve god one bile, tekle su pod monitoringom* Perkovićeva obavještajnoga servisa. Kao što znamo, zbivalo se tu svašta. Povijest mlade hrvatske demokracije zapravo je povijest podzemnih špijunskih operacija. O većini stvari agenti i sudionici šute, međutim, kao zaliveni, pa makar ih podvrgli specijalnoj torturi izvlačenja priznanja putem prisilnoga slušanja govora Tonina Picule i Mate Arlovića. No Perković se, pritisnut sudskim pozivom, morao zadnjih dana izjasniti o Gospiću, i u tom kontekstu izjavio je kako je Tuđman bio iscrpno obaviješten o ubojstvima, i kako ih je – vlastitom diskrecijskom odlukom – odlučio zataškati, a njihove počinitelje pomilovati, unaprijediti i situirati ih u vojnome sustavu kao ugledne i zaslužne građane.
Da je Tuđman za Gospić znao, to nije nikakvo iznenađenje. U javnosti je, međutim, prevladavalo uvjerenje kako je on – zaokupljen ratom – naprosto mehanički pustio da događaji idu svojim tokom. Perković je o poglavaru razbio sve iluzije. Tuđman nije bio nikakav pasivan promatrač, već je osobno organizirao amnestiju ubojica i njihovo honoriranje. Nitko iz njegovoga užega i širega kruga – pa ni sam Perković koji danas s tog shakespearijanskog prizora djelomično razmiče zavjesu – nije se ni u minimalnoj mjeri suprotstavio Tuđmanovim morbidno-ciničnim direktivama. Naređenje-izvršenje. Orešković je pomilovan, oslobođen, dodijeljena mu je sinekura, navodno i kontrola nad plitvičkim kioscima; Norac je zadržan kao vojskovođa da bi kasnije bio pretvoren u sinonim otpora u Lici. Gojko Šušak –

Tuđmanov sluga i gospodar u jednoj osobi – pred Perkovićem je ubojstva Srba u Gospiću filistarski predstavljao kao opravdanu osvetu za ubojstva Hrvata u Širokoj Kuli, sugerirajući da državna vlast ima pravo primjenjivati homicidni terorizam jednako kao i bande koje joj se suprotstavljaju. Navedeni stav je karakterističan za misaoni sklop ljudi tipa Gojka Šuška; hrvatski problem proizlazi iz činjenice da su u kritičnome trenutku nacionalne povijesti takvi ljudi postali narodni vođe, politički tutori i etički arbitri.

Za razliku od drugih sličnih procesa, suđenje gospićkoj skupini ima vrhunsku pravnu i društvenu simboliku. Na njemu se pojavljuju relevantni svjedoci koji – posredno ili neposredno – skidaju krinku s jednog elementarno zločinačkog poretka kakav je bio tuđmanizam. Naciju su vodili ljudi koji su – pod parolom obrane domovine – dopuštali slobodno divljanje najnižih poriva, a ponekad su u tome pronalazili i osobno zadovoljstvo. Gospić, Lora, Pakračka Poljana – to nisu bili izdvojeni i zasebni fenomeni u kontekstu jednog bazično poštenog i civilizacijski orijentiranog sustava; oni su bili njegovi prirodni proizvodi.

Pravila ponašanja u zemlji određivao je egoistični Tuđman, uvijek pohlepan, napola izbezumljen – napola kvaran, moralno apsolutno indiferentan i krajnje ciničan prema tuđim životima, egzistencijama i sudbinama. Suflirao mu je i asistirao inferiorizmima opterećeni Šušak, bivši marginalni inozemni provokator jugoslavenske tajne službe koji je početkom devedesetih pervertirano zadovoljstvo počeo pronalaziti u indiskriminiranoj retorziji nad Srbima bilo kakvog profila i opredjeljenja, i pod čijim su se podmuklim patronatom razvili svi hrvatski centri za egzekucije, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini.

Suđenje u Rijeci pokazuje, dakle, kakve su psihologije vodile naciju. “Doista su ubijali nedužne ljude? Ah, kakva šteta… Oslobodite ih, zaposlite i unaprijedite! Odmah!” Cijeli birokratski pogon – policija, vojska, tužitelji, zatvori, sudovi – aktivirao se odmah da naredbu materijalizira, i na državu baci koprenu moralne kompromitacije koja će se vući još godinama.

STUPAC TJEDNA: POROTNIK BRANKO NIMAC

Branko Nimac je ime strašljivca koji je – pretvarajući se da je bolestan – pobjegao sa suda u Šibeniku, kad je u svojstvu suca-porotnika morao odlučiti o krivnji četvorice pripadnika Hrvatske vojske za ubojstvo dvoje srpskih staraca, Nikole i Milice Damjanić, počinjeno tijekom rata. Slučaj je, kao i obično, indikativan za stanje u hrvatskome pravosuđu, posebno na području Dalmacije. Suci koji su određeni da sude Hrvatima optuženim za ratne zločine, najčešće umiru od straha. Izloženi su prijetnjama, a pravosudni tretman ubojica Nikole Levara nedvosmisleno im pokazuje koliko se mogu pouzdati u zaštitu hrvatske države. Zato će se radije – poput Slavka Lozine u Splitu – solidarizirati s ubojicama, ili poput Nimca izostati s rasprave, nego dovesti sebe u apsurdnu poziciju da sude po zakonu i savjesti.
U povodu Nimčevog bijega s posla ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović prodala je javnosti nekoliko floskula o tome kako će se “ispitati je li došlo do povrede dužnosti”. Ta žena doista živi od besmislenih općenitosti. Pred javnošću je agresivno branila stav da je Hrvatska u stanju sama procesuirati svoje zločince. Slučaj Nimac jasno pokazuje koliko u navedenim riječima ima logike. Hrvatski suci su zaplašeni i ucijenjeni, i za jednu nesposobnu administraciju bilo bi najbolje da sve svoje ratne procese, s izuzetkom možda riječkoga, hladnokrvno ekspedira Haagu.
Apsurd hrvatske pravosudne situacije očitovao se i u epizodi povezanoj s obitelji ministrice pravosuđa. Njezin suprug, splitski odvjetnik Marinović, prekršio je nedavno jedan od najstrožih kodeksa odvjetničke komore – da advokat klijenta ne smije odbiti iz “razloga savjesti” – kad je izjavio kako zbog moralnih principa ne želi braniti Srbina optuženog za ratni zločin. Moralnih principa? Šipak. Marinovićev razlog isti je kao i Nimčev: strah od okoline. Kako vidimo, intimno okružje ministrice pravosuđa ne razlikuje se od profesionalnog, pa nas u tom smislu ni najmanje ne treba čuditi verbalna apstrakcija koju primjenjuje kao terapiju za pravosudnu katastrofu.