Objavljeno u Nacionalu br. 828, 2011-09-27

Autor: Jadranka Pintarić

Stvarnosna književnost

Narcis u zrcalu kvartovske zbilje

Književne kritike gotovo više i nema, kultura je u medijima svedena na spektakle i 'scenu', i više nema tko reći da je i u autobiografskim tekstovima od biografije važnije stvoriti književno kvalitetan tekst

Pisanje o sebi potisnulo je
stvarnosni pristup i maštuPisanje o sebi potisnulo je stvarnosni pristup i maštuNedavno je norveški pisac krimića Jon Michelet doživio spisateljsku ekskluzivu: zaplet njegova romana iz 1989. o ekstremistu koji na otoku blizu Osla počini masakr − ostvario se. “Užasnula me zastrašujuća podudarnost između onoga što se dogodilo na Utøyi i mog romana”, rekao je 67-godišnji pisac, kad se ustanovilo da je svojim romanom anticipirao budućnost. Doduše, nije utvrđeno je li terorist doista i čitao njegov roman, ali to i nije važno da bi se ustvrdilo da je “mašta postala zbiljom”.

Puno veću popularnost u sličnoj je situaciji prije deset godina doživio američki romanopisac Tom Clancy koji je predvidio islamski fundamentalistički terorizam. Ujedno, on potpisuje i čuvenu rečenicu: “Koja je razlika između fikcije i zbilje? Fikcija mora biti smislena.” To ima smisla. Teoretičari kažu da stvarnost možemo pojmiti samo tako da je ispripovijedamo. Uostalom, ako to proširimo − ispada da smo veći dio života u nekom obliku fikcije: ili promišljamo prošlost ili zamišljamo budućnost ili posredujemo drugima svoju svakodnevicu. Utoliko je točna ona odveć potrošena uzrečica da je svačiji život roman. Možda zato danas tako puno njih misli da ga treba i tiskati i da će biti zanimljiv drugima.


MOŽE SE TO I NA DRUGAČIJI NAČIN: esejizirano- dnevnički, što je učinio Robert Perišić u svojoj nedavno objavljenoj zbirci proza “Uvod u smiješni ples” kojoj je podnaslov autofabule. Perišić je ukoričio razne duhovite, pronicljive, analitične tekstove o nekim vlastitim iskustvima ili životnim razdobljima, ali situacija Dalmatinca u Zagrebu je šire prepoznatljiva, muke podstanara univerzalne, a pasionirani gosti gradskih kafića sigurno će sudjelovati u njegovoj strastvenoj obrani pozicije za šankom. Taj je podnaslov, međutim, zamalo (opet) izazvao svađu na književnoj sceni jer je Rade Jarak javno zamjerio Perišiću svojatanje žanra “fikcionalne autobiografije” − koji postoji i prije njih dvojice i onkraj dosega njihovih djela. Perišić to nije htio komentirati i tako smo ostali uskraćeni za kreativnu razmjenu mišljenja. Sukobi na književnoj sceni postoje posvuda. Tako mi je novozelandski pisac C. K. Stead ispričao da je imao silnih neugodnosti u svojoj zemlji nakon što je prošle godine dobio prvu nagradu na natječaju londonskog Sunday Timesa za priču “The Last Season’s Man” (u nas pomalo nekreativno prevedeno kao “Čovjek prošloga doba”) koja se odvija u Hrvatskoj, točnije, u Zagrebu i Zadru, te govori o sukobu dvojice pisaca različitih generacija. Neki naši mediji veliku su pozornost posvetili toj nagradi i priči, nagađajući o kojim je likovima riječ, dok su na Novom Zelandu svi “tračali” kako se Stead okrutno obračunao s mlađim kolegom Nigelom Coxom. Eto, ta je fikcija smislena i ovdje i na južnoj hemisferi. Tako, eto, kako kaže James Wood, realizam ne treba točno opisivati stvarnost, nego mora biti istinit i vjerodostojan.

NO U TOM SVJETLU MOŽE SE promatrati i ono što se u nas naziva(lo) stvarnosnom Gordan Duhaček kritičar je t-portalaGordan Duhaček kritičar je t-portalaknjiževnošću, ali i trend koji je potom/usporedo uslijedio − pisanje o sebi. Mnogi su pisci sami osporavali termin “stvarnosna” jer se pisanje o neposrednoj zbilji moglo slobodno zvati i realizam, prema nekima i neorealizam. Kako god, ali od 19. stoljeća to je najotporniji i najprošireniji umjetnički žanr, kako god ga zvali. Premda su ga osporavali tvrdeći da je realizam samo dogovoreni sustav konvencija, te da, kako je Barthes rekao, “nema ‘realističnog’ načina da se ispripovijeda svijet”, ipak je trebao i nama da pojmimo i opišemo poslijeratnu i tranzicijsku zbilju. Kruno Lokotar, jedan od najuspješnijih urednika posljednjeg desetljeća i protagonist FAK-a koji je u medije lansirao mnoge autore, kaže: “Nova zbilja bila je divlja, provokativna i nepripitomljena pa ju je trebalo ojezičiti. Stara garda pisaca kao da se u tom izazovu nije snašla.” Dok nije prerasla u kliše, stvarnosna je proza iznjedrila dobrih knjiga, mišljenje je Gordana Duhačeka, danas kritičara t-portala (prije Radija 101). Prema njegovu mišljenju, tri su djela ključna: “Sjaj epohe” Borivoja Radakovića na samom početku, 1990. − kada nije ni prepoznato kao jedno od važnijih djela epohe, ali i onoga poslije; zbirka priča Roberta Perišića “Užas i veliki troškovi” (2002.) u najplodnije doba; dok je početak kraja “Putovanje u srce hrvatskog sna” Vlade Bulića (2006).

TADA SU VEĆ pisci zaboravili da se “realizam može postići na samo jedan način − artificijelno”, savjet je to koji je André Bazin dao filmašima u herojsko doba realizma. Tako se našim neorealistima zamjeralo da odveć doslovno prenose zbilju u fikciju (koja onda katkad gubi smislenost!), da im je pripovijedanje linearno, da previše rabe govorni jezik i ne brinu se za stilska sredstva, da su im likovi plošni itd. Lokotar smatra da se u najboljim primjerima žanra svi ti prigovori mogu osporiti i da su npr. “Kavice Andreja Puplina” Dalibora Šimprage (2002.) “nastale iz barem dvaju reflekasa. Prvi je, čisto spisateljski, zabilježiti bogatstvo diskursa, a drugi politički – to je doba terora tuđmaniziranog i otuđenog jezika po medijima i institucijama, nakarađivanje jezika koje je država, i njezini govornici, s knedlom u grlu svesrdno provodila. Stoga je bio red i obveza da se stvari postave na mjesto, da se jezik vrati ljudima, da se progovori mimo instrukcija i regula.” S današnjeg aspekta stvarnosna je književnost odigrala u mnogom pogledu pozitivnu ulogu, slažu se svi sugovornici: neki autori dobili su mogućnost da se afirmiraju, publika se latila čitanja domaćih djela, mediji su im posvetili pozornost, neka su djela doživjela i filmske varijante i tako dospjela do još šire publike. Uostalom, još je Flaubert zaključio da bi darovite realiste trebalo zvati iluzionistima − jer i dalje svjedočimo da naša zbilja uvijek može biti gora od najgoreg realizma.

PREMDA SU NEKO VRIJEME živjeli u miroljubivoj koegzistenciji, naposljetku je pisanje o sebi potisnulo stvarnosni pristup. S jedne strane, to je i svjetski trend − čitatelje zanima što se doista dogodilo stvarnim ljudima − čemu su pridonijeli razni reality show programi, a valjda i društvene mreže − a s druge, bilo je logično da se od mučne i kaotične zbilje pisci okrenu sebi. Lokotar za prvo razdoblje “autofikcije” tvrdi: “Pisati o svom kvartu, gradu ili društvu i svom razjebanom životu također je ‘pokret otpora’, pokazivanje da novolakirana stvarnost prikriva hrđu, da je možda državi i njezinim klijentima dobro, ali da ljudima nije dobro. To je neka vrsta crnog vala, jer je autor iznerviran i jer živi crnu kroniku. Istodobno, tada se piše na temelju iskustva i uvida u okolinu, na temelju neposrednog uvida, što je ipak lakše negoli razvijati povijesne freske. Naravno da je takva zavodljiva situacija ‘lakog pisanja’, koje nije nimalo lako, skliznula u manirizam i epigonstvo. Kao urednik znam koliko sam tekstova odbio koji su htjeli zvučati kao, recimo, Vedrana Rudan.”

RADE JARAK nije tako blagonaklon: “Stvarnosni pisci su napravili veliku grešku jer su ubili maštu, ali opet, s druge strane, s maštom treba znati, treba je znati voditi, ne biti njezin rob.” Za sebe se kune da je pisao da bi došao do sebe − pa otuda razni žanrovi i eksperimenti. Ljetos je Jarak objavio maleni svezak pod nazivom “Sutra” u kojem su tri kratka dnevnika, “vulgarno bolna i vulgarno surova… Nije mi bila bitna opća stvarnost, nego moja stvarnost, tako da sam brkao stvarnost i fikciju.” Uzevši u obzir prilijepljenost nacije za televizijski ekran, pravo je čudo da se u nas nije razvio žanr “reality fictiona” − proza nastala na temelju reality televizije. No zato imamo poplavu autobiografija, autofikcija, fikcionalnih biografija, romansiranih životopisa ili kako li se sve već ne zovu ti svesci. Riječ “poplava” nije pretjerana jer ujedno priziva sliku svega onoga što voda nanese kad nabuja. Čini se da ponekad u tome nema kriterija: autorskog, književnog, nakladničkog, čitateljskog. Gordan Duhaček smatra da naši “autobiografi” ne znaju stati kad počnu pretjerivati, kad im “život” postane isforsirana i neuvjerljiva “fikcija”. Nije daleko od toga ni uredničko iskustvo Krune Lokotara: “Temeljna opasnost svake fikcije koja počiva na autobiografizmu jest u tome što se autoru sve čini važnim, jer pamti svoj život plastično, jer mu je bitan i dubok i emotivan, pa onda čita ono što ima u glavi, a ne ono što je napisao. Ne uspijeva pročitati tekst naočalama stranca, zauzeti distancu prema sebi i tekstu. Demon nekontrolirana autobiografizma, dijelom povezan i s visokim procjenama sebe samoga, čak i kada se piše u ironijskom modusu, poguban je za mlade autore čija su prva djela, gotovo u pravilu, dijelom autobiografska. Iza pisanja stoji želja za uspjehom, to je legitimno, a ovo je naizgled, ali samo naizgled, najbrži put do, ne mogu reći uspjeha, ali hajdemo reći medijske vidljivosti, jer mnogi se zadovoljavaju samo time.” Drago Glamuzina, pisac i urednik, smatra pak da se i pisanjem o sebi može zahvatiti totalitet svijeta, stvoriti složena struktura i ambiciozno djelo.

Rade Jarak objavio je tri kratka dnevnika pod naslovom 'Sutra'Rade Jarak objavio je tri kratka dnevnika pod naslovom 'Sutra'MEĐUTIM, MNOGI ĆE BITI skloni braniti poziciju autofikcionaliziranja ne zamjerivši autorima samoljublje ni lijenost ni želju za brzim uspjehom bez puno muke, nego okrivivši sustav u kojem se ne vrednuje književno stvaralaštvo, u kojem je pisanje svedeno na hobi u slobodno vrijeme pisca koji za egzistenciju zarađuje nekim drugim poslom. Stoga treba podržati inicijativu za poboljšanje statusa pisca, ali u tome moraju sudjelovati ne samo državne institucije nego i izdavači, kritičari i − publika. Posvetivši mnogo vremena istraživanju povijesne građe da bi napisala trilogiju “Tabu”, od koje su izišla dva izvrsna sveska “Vrijeme laži” (2009.) i “Bilo nam je tako lijepo!” (2011.), spisateljica Sibila Petlevski o pomodnosti samofikcionaliziranja ima oštrije mišljenje: “Mislim da je problem u sebičnosti. Novije generacije pisaca (tu je pojam ‘mladog’ pisca relativan) čitaju samo sebe, a kad čitaju druge, čitaju ih iz sebe, s nekim grabežnim instinktom koji je zavladao – čini mi se – čitavim ljudskim rodom. Znatiželja kao istraživačka avantura poklekla je pred znatiželjom koja se lako zadovoljava dajdžestima i kuloarskim pričama koje sažimaju kulturne probleme u format SMS-poruka. Očajna samoća ljude najviše uvlači unutra, gdje bi se mogli predati introspekciji, a onda ih tjera van, gdje isto tako očajno traže neki logo kojim bi brendirali svoju samoću i prodali je drugima. A u kritici se nitko, ili gotovo nitko, ne usudi reći da je car gol.”

BUDUĆI DA KNJIŽEVNE kritike gotovo više i nema, da je u medijima kultura svedena na spektakle i “scenu”, nema tko reći da je i u (auto)biografskim tekstovima od biografije važniji − tekst. Dakle, nije više dovoljno imati drukčiji život (npr. preživjeti Holokaust ili gulag, biti sudionikom Domovinskoga rata ili pripadati u bilo kojem pogledu povlaštenu društvenom sloju), doživjeti neobične pustolovine, ostvariti za čovječanstvo važna postignuća, ili pak jednostavno imati više pameti nego sreće, potrebno je stvoriti i književno kvalitetan tekst. Koliko god nam se čini da živimo neku vrstu reality showa i da valja samo opstati “u kadru”, ipak je to iluzija − brzi zaborav medija i publike najočitija je i najokrutnija kazna egotističnim fabulizatorima.

Vezane vijesti

Nakon 42 godine završena Gadafijeva era

Nakon 42 godine završena Gadafijeva era

Svrgnuti libijski čelnik Moamer Gadafi, koji je u četvrtak ubijen pri bijegu iz rodnog grada Sirta, svojom je zemljom vladao 42 godine, no nije uspio… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika