Objavljeno u Nacionalu br. 356, 2002-09-11

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA - Denis Latin

Fašistička je praksa prema kojoj novinari pregovaraju s banditima hoće li o njima pisati

Objavljivanje liste ratnih vojnih invalida u Osječkom glasu služi na ponos onima koji to zaista jesu

Dario Topić, glavni urednik "Osječkog doma"Dario Topić, glavni urednik "Osječkog doma"Ono što se prošlog tjedna dogodilo pred tiskarom Glasa Slavonije iz koje je trebao izići subotnji broj gradskog lista Osječki dom, najflagrantnije je kršenje medijskih sloboda i Ustavom zajamčenih prava na informaciju od uspostave neovisne hrvatske države i političkog višestranačja. Novinari lista koji izlazi triput tjedno i koji je već skandalizirao osječke vrhovnike, objavljivanjem popisa zaposlenih u gradskoj upravi zajedno s njihovim plaćama, ovaj su put dospjeli u središte pozornosti hrvatske javnosti objavljivanjem liste imena ratnih vojnih invalida Domovinskog rata u Osječko-baranjskoj županiji. Znajući iz dva dana stare novinske najave da će subotnji broj Osječkog doma razotkriti popis u kojem, nesumnjivo, postoje teški lažnjaci, članovi tamošnje Hvidre blokirali su tiskaru sprječavajući tako distribuciju problematičnog broja lista i zatražili da se otisnu neke druge novine bez spornog popisa.

RAČANOVI APARATČICI I u slučaju blokade Osječkog glasa vlast se pravi mutava i zakon primjenjuje selektivno, kao i u aferi 'Grupo' i pružanju zaštite svjedocima gospićkih zločina OSJEČKA NOĆ DUGIH NOŽEVA Nasilje nad Osječkim glasom logično je u zemlji gdje se romska djeca segregiraju od hrvatske, a gradonačelnici daju otvorene rasističke izjave i osjećaju se ugodno pod ustaškom ikonografijom Osim što je hrvatski presedan, što ga prešutno odobravaju nadležne institucije ne poduzimajući ono što im zakon omogućava u zaštiti slobode medija, koji uvodi ulično bezakonje, slučaj Osječkog doma još jednom na najplastičniji način razobličava nefunkcioniranje pravne države, toleriranje nasilja i prešutno opravdavanje postupaka koji otvoreno koketiraju s recidivima fašizma.

Domoljublje ili lukrativno glumatanje?

Javnost ima pravo znati sve informacije koje se tiču funkcioniranja države i društva. U svim demokratskim društvima trošenje novca iz proračuna u koji se izdvaja iz džepa svakog građanina, tema je na kojoj se najlakše senzibilizira javno mnijenje, zbog čega često padaju ostavke, ruše se vlade i njihovi predsjednici. Žrtvovanje vlastita zdravlja i tjelesne sposobnosti u svakoj bi razvijenoj i na ljudska prava osjetljivoj građanskoj demokraciji od tog istog javnog mnijenja bilo tretirano kao vrhunsko herojstvo vrijedno najvećeg društvenog uvažavanja. Da Domovinski rat nije poslužio i kao opravdanje za sveopću pljačku i lažiranje obilno državno sponzorirane invalidnosti – objavljivanje liste u Osječkom domu za svakog od 3333 ratna vojna invalida trebalo je značiti i biti shvaćeno samo kao još jedno od priznanja ljudima koji su se nesebično žrtvovali za obranu vlastita naroda i države. Stoga to što je Hvidra nasilno onemogućila izlazak lista samo potvrđuje da se na listama nalaze i oni koji s Domovinskim ratom i invalidnošću imaju veze koliko i s lanjskim snijegom. Državni se proračun vjerojatno uvelike oštećuje nezakonitim i nepoštenim lažnim dodjeljivanjem invalidnosti. Društvena funkcija medija i jest u tome da razotkrije bezakonje, korupciju i prijevare te da oštro razluči one koji su zaista uložili svoje zdravlje za dobro svih ostalih u društvu od onih koji su rat shvatili kao priliku za financijsko osiguranje i lagodan život.

Dragutin Lučić Luce, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, koji se nikad nije pretrgnuo štiteći novinare u njihovoj borbi za istinu i medijske slobode, baš kao i osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić, vjerojatno zabrinuti za svoj državotvorni i domovinski imidž HIP-ovske provinijencije, u slučaju osječkog skandala postavili su se posve neutralno, braneći pravo novina na slobodan izlazak u javnost, ali i pravo lažnih i pravih invalida da zaštite svoje pravo na privatnost. Tako su i jedan i drugi pozvali na širenje prakse kojom bi se organiziranim uličnim skupinama, nezadovoljnima onim što pišu novine ili objavljuju radio i televizija, omogućilo da ometaju pravo javnosti da zna. Objavljivanje liste ratnih vojnih invalida može služiti na ponos onima koji to zaista jesu, a utjerati strah u kosti onima koji već godinama lagodno žive na račun državnog proračuna i kriminalno lažirane dokumentacije. Etičkih dvojbi i povreda prava privatnosti u osječkom slučaju zapravo i nema. Oštećeni su istinski borci invalidi na koje je nepravedno bačena ljaga sumnje, javnost koja ima pravo znati, državni proračun, ali i hrvatska demokracija i medijske slobode koje se ne smiju ugrožavati nasiljem.

Trećesiječanjska močvara

Članovi osječke Hvidre uzeli su pravdu u svoje ruke iako u zakonu jasno piše da se tiskanje može spriječiti jedino sudskom odlukom, a kazniti zatvorskom kaznom od godinu dana one koji su počinili kažnjivo djelo onemogućavanja tiskanja i raspačavanja tiskane stvari. Kao i obično kad to nije politički oportuno, Račanovi aparatčici prave se mutavi i ne poduzimaju ono za što ih zakon ovlašćuje i na što ih obvezuje. Pravo se u Hrvatskoj primjenjuje selektivno i pritvara se i otpušta kako se Račanu sprdne. U aferi “Grupo” i u najsvježem slučaju mrcvarenja Joška Jorasa u propagandističke i nacionalističke svrhe, raskrinkanom prikrivanju svjedoka u slučaju “Lora”, ili nepružanju potrebne zaštite svjedocima gospićkih zločina, ocrtava se prava narav Račanova režima i njegova poimanja pravne države.

Njegovi pobočnici, poput spomenutog predsjednika HND-a i nekoć davno slobodoljubivih i pravednih čelnika opozicijskih stranaka, lijepo pokazuju kako se nekoć javno proklamirani ideali lako razmjenjuju za funkcije, a istina prečesto trampi za dobar glas u trećesiječanjskoj močvari koja ne trpi nikoga tko bi doveo u pitanje stabilnost račanizma, koji tek što je strukturiran u novi sustav ideologije i prakse.

Hvidrino cipelarenje lokalnih novina koje su ispravno shvatile svoju misiju posljedica je trećesiječanjske sljepoće na građanske vrijednosti pravde, slobode i “povijesnog kompromisa”, kako ga naziva Budiša. Izmirenje dviju ideologija koje su itekako koštale ovaj narod protumačene su kao potreba stvaranja pravnog voluntarizma i podilaženja njegovim reliktima.

Dragutin Lučić uspio je s čelnicima Hvidre dogovoriti izlazak onemogućenog broja Osječkog tjednika, posljednja je vijest kojom se u svjetsko novinstvo uvodi još jedan presedan. Naime, tako se na mala vrata u hrvatski medijski prostor uvodi rudimentarno fašistička praksa prema kojoj će autori članaka i emisija o onome što će, kako i hoće li uopće objaviti, morati pregovarati s banditima o kojima su pisali.

U zemlji u kojoj se romska djeca bez pardona segregiraju od hrvatske, u kojoj se najperspektivnijom političarkom smatra Dubravka Šuica, koja bez pardona i društvenih konzekvencija lakonski izjavi: “Nužan je civilizacijski pristup problemu povratka u Dubrovnik. Ali da je povratak Srba nužan – jasno je da nije”, u kojoj se najsposobnijim opozicijskim akterom smatra zadarski gradonačelnik koji se na skupovima s ustaškom ikonografijom osjeća sasvim ugodno, u zemlji u kojoj su teme o fašističkim razdobljima povijesti nepoćudne jer navodno diraju u temelje države, u kojoj vodeći novinari cijele narode označavaju bolesnicima koje treba liječiti i u kojoj ugledni borci za ljudska prava novinare imenuju huljama i prostitutkama – osječka noć dugih noževa kojoj smo kolektivno šuteći prisustvovali samo je logički slijed.

Upravo time plaćamo cijenu opstanka jedne prestrašene i nesposobne vlasti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika