Irena Kolesar u rijetkoj glamuroznoj pozi: imala je svoj red vrijednosti u kojem je teatar potpuno pretpostavljala filmuIrena Kolesar u moj je filmofilski život ušla tek 1975. godine. S kolegama, mlađim zagrebačkim kritičarima, pokretao sam tada časopis Film i sve nas je mučilo što staviti na naslovnicu prvog broja. Grafički urednik časopisa Goran Trbuljak dao je prijedlog: budući da nam je “udarni” materijal bio opsežan intervju s Krešom Golikom, izvukao je fotografiju iz njegova prvijenca “Plavi 9” na kojoj glavna glumica Irena Kolesar, odjevena u kutu i s rukama u džepovima, zamišljeno zuri u daljinu. Ambijent u kojem je bila – arhitektonski ured u brodogradilištu – skladno se uklapao u socrealističku ikonografiju, tako dominantnu u tom razdoblju, no glumičin izgled – kratka kosa, nenametljiva šminka i gotovo bezizražajan pogled – kao da je više pristajao u stare francuske filmove. Taj se kontrast dopao Trbuljaku i on nas je vrlo lako uvjerio da je izabrana fotografija najbolje rješenje: Kolesarica je tako postala zaštitni znak časopisa koji je, usprkos animozitetima što ih je izazvao svojom pojavom, uspio potrajati do kraja tog desetljeća.

Sedam filmova Od sedam filmskih nastupa najbolji je onaj u ‘Posljednjem kolosijeku’: pojavila se tek u završnici i uvjerljivo odigrala ženu zbog koje se isplati promijeniti život Sjećam se da sam s Golikom tada razgovarao o glumici koju je njegov snimatelj Nikola Tanhofer u nekim kadrovima osvjetljavao kao da je hollywoodska zvijezda, u potpunoj suprotnosti prema imidžu revolucionarke koji je njegovala u svoja prva dva filma, legendarnoj “Slavici” i manje poznatoj “Besmrtnoj mladosti”. U “Plavom 9” glumila je potpuno drukčiji karakter – omladinku koju moralno iskvareni golgeter Antun Nalis zavede pričama o lagodnom životu i tek je usrdna socijalistička samosvijest njezinih kolega vrati na pravi put. “Ireni nije bio ugodan teret slave. Zbog partizanske biografije pred njom su sva vrata bila otvorena, ali ona to uopće nije koristila niti je znala u tome uživati”, objašnjavao je Golik.

“Slavicu” sam pažljivije pogledao tek kasnije, početkom 80-ih, kad sam po potrebi birao inserte za tadašnju filmsku emisiju Televizije Zagreb “3-2-1 kreni”, i bio zbunjen kako je, zahvaljujući upravo tom filmu, glumica stekla golemu popularnost koja i danas ne blijedi: u svim nekrolozima koji su popratili njezinu smrt u 77. godini (uslijedila je nakon tri godine borbe s Alzheimerovom bolesti), “Slavica” je isticana kao ključan naslov u glumičinoj filmografiji. Zahvaljujući njoj, Kolesarica je postala prva hrvatska filmska zvijezda, koju su na ulicama salijetali kao da je riječ o Vivien Leigh ili Lani Turner. Zapravo, za našu publiku ona je bila puno više, jer “Slavica”, premijerno prikazana u travnju 1947., po tadašnjim procjenama imala je gotovo dva milijuna gledatelja u poratnoj Jugoslaviji, što je rekord kojem se nekoliko godina kasnije uspjela približiti jedino hollywoodska glazbena komedija “Bal na vodi”.

U “Slavici” njezino je ime bilo tek treće na špici, iza veterana Dubravka Dujšina i Carke Jovanović, koji su joj glumili roditelje, a prvi kadar u kojem se glumica pojavljuje nije bio čak ni krupni plan, obično rezerviran za glavnu zvijezdu, nego total s grupom radnika koji izlaze iz tvornice, u kojem je Kolesarica samozatajno koračala desnom stranom. Tek je kasnije postalo očito da je ona središnji lik priče o siromašnim ribarima koji izgrade vlastitu brodicu za lov ribe, a nakon talijanske okupacije pretvore je u partizanski ratni brod. Najzanimljiviji trenutak odigrava se u sceni podjele oružja: partizanski komandant (Ljubiša Jovanović) dijeli četi oružje, ali pritom ne zaboravlja ni Slavicu, kojoj daje pištolj. Na prigovor Slavičine majke da ženama nije mjesto na prvoj liniji fronte, komandant očita starici lekciju iz feminizma: “Ona ima ruke i glavu. Ona ima pravo da se bori”. U drugoj polovici filma na nju se čak i zaboravi, pa je po 20-ak minuta nema na ekranu, no najčudnija je završnica u kojoj je Slavičina smrt zabilježena s leđa te joj u prizoru umiranja ne vidimo ni lice. Usprkos tome, film se ponajviše pamtio po glavnoj junakinji, možda i stoga što je njezino ime nosio i ratni brod na kojem su partizani izvodili svoje akcije i u čijem je potpalublju Slavica poginula. Vjeko Afrić, nekadašnji Hamlet iz endehazijskog HNK, svoj je prvijenac režirao kao politički pamflet pod očitim utjecajem sovjetskog filma, pa o punokrvnim likovima nema ni govora, međutim, uz svog filmskog supruga Marijana Lovrića Kolesarica se ponajbolje snašla u glumačkoj ekipi koja se povremeno natjecala u deklamiranju – možda i stoga što, za razliku od svojih kolega, nije imala prevelika iskustva na kazališnoj sceni pa nije ni znala kako biti teatralan.

Ipak, u “Slavici” ona nije bila čisti glumački naturščik. Kad se 1943. kao 17-godišnja frizerska pomoćnica odmetnula u partizane (tamo su već bili neki članovi njezine rodbine s majčine strane, pa je djevojka, nakon opetovanih ustaških ispitivanja, zaključila da joj je najmudrije pobjeći iz Zagreba), nije ni slutila da će je zbog lijepa glasa rasporediti u kazališnu družinu pod vodstvom glumca Jože Gregorina i njezina kasnijeg supruga Šime Šimatovića (vjenčali su se u lipnju 1944., na kongresu kulturnih radnika u Topuskom). Nakon iscrpljujućih marševa, pozvali bi glumce da recitacijama i pjesmom zabavljaju umorne borce, što katkad nije bio ugodan zadatak, osobito zato što su “zabavljači” prošli jednak broj kilometara kao i njihova publika. Kazališna družina prerasla je Centralno kazalište ZAVNOH-a, a zatim u Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske: novopečena glumica stjecala je prva iskustva uz veterane i početnike, Augusta Cilića i Peru Kvrgića, Jozu Laurenčića i Miru Župan, Mladena Šermenta, Svena Lastu i Dragu Krču. Kad se sa suprugom vratila u Zagreb, bez poteškoća je dobila angažman u HNK, pa joj čak nisu – kao mnogim njezinim partizanskim suborcima – postavili uvjet da završi dodatnu glumačku školu. Nije u pitanju bila nikakva “partizanska protekcija” nego neposrednost i prirodni talent mlade glumice. Zbog lakoće kojom je glumila naivke u dramama i komedijama prozvali su je nasljednicom slavne Milice Mihelčić i gurali iz predstave u predstavu. Nije se čak osobito morala boriti ni za ulogu Slavice: Vjeko Afrić želio je za glavnu glumicu Zagrepčanku, jer mu je glumačka ekipa bila krcata Beograđanima. Paradoksalno, bili su to zapravo bivši Zagrepčani (Dubravko Dujšin, Ljubiša Jovanović, Joža Rutić, Marijan Lovrić, Jozo Laurenčić i dr.) koje novoosnovano Jugoslovensko dramsko pozorište (u žargonu simbolično preimenovano u “Jugodrp”) privuklo obećanjima o luksuznim stanovima i velikim plaćama. Nekoliko probnih snimanja bilo je dostatno da Afrića uvjeri da je Irena Kolesar njegov pravi izbor, a glumica je za dvomjesečno snimanje (rekordno kratko – kasnije su se filmovi snimali i po šest mjeseci) nagrađena samo dnevnicama. Nikakav honorar nije dobila!

Unatoč golemoj popularnosti koju joj je osigurala “Slavica”, glumica je imala svoj red vrijednosti. Više su joj značile pohvale koje je dobila glumeći Lauru u “Staklenoj menažeriji” uz Belu Krležu (među poklonicima je bio i Belin suprug Miroslav Krleža) ili Hedvigu u “Divljoj patki” u režiji Branka Gavelle, nego nastupi pred filmskim kamerama. Uostalom, kad se publika nakon “Slavice” zasitila novotarije što ju je predstavljao domaći zvučni film, sljedeća ostvarenja privlačila su sve manje gledatelja i dobivala uglavnom porazne kritike. Naprotiv, na pozornici je sve bilo drukčije i početkom 50-ih Irena Kolesar suvereno je slovila kao prva dama zagrebačkog teatra.

Kad ju je 1953. priznanjima ovjenčani Bojan Stupica pozvao da glumi naslovnu ulogu u Shakespeareovoj tragediji “Romeo i Julija” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Kolesarica se pokolebala: dotad je odbijala sve ponude “Jugodrpa”, no Stupica je ipak bio nešto drugo. Nije pomoglo ni pismo intendanta HNK Marijana Matkovića, koji je glumicu preklinjao da ostane u Zagrebu. Otišla je u Beograd, a romansa s tamošnjim Romeom Stojanom Dečermićem dokrajčila je njezin brak sa Šimatovićem (ili su – po njezinim tvrdnjama – krivac bila suprugova ljubakanja). No da s preseljenjem u Beograd nešto nije štimalo, postalo joj je jasno kad je shvatila da je zapravo – alternacija! Na beogradskoj premijeri su Romea i Juliju glumili Olga Spiridonović i Branko Pleša, a Kolesarica i Dečermić dobili su šansu tek na reprizi. Pogodilo ju je zasigurno i reagiranje zagrebačke publike kojoj je ubrzo zatim “Jugodrp” došao pokazati tu predstavu: Spiridonovićka i Pleša dočekani su burnim pljeskom, dok su nekadašnju ljubimicu Zagrepčani primili hladno. Po jednima, zato što im je bilo čudno kako bivša primadona HNK govori srpski prijevod Shakespearea, a po drugima, zato što je njezina Julija bila eterična, dok je Olga Spiridonović unijela u svoju ulogu – osobito u scenu završnog umiranja – naglašenu dramatičnost. Odlaskom u “Jugodrp” – gdje je ostala gotovo dva desetljeća – pogriješila je utoliko što tamo, iako nagrađivana za svoju glumu, nikad nije izborila status koji je uživala u Zagrebu. Zadovoljštinu je dobila u drugoj polovici 50-ih na Dubrovačkim ljetnim igrama, glumeći godinama Ofeliju u “Hamletu”, u režiji Marka Foteza, supruga njezine prijateljice Marije Crnobori, sloveći kao jedna od velikih zvijezda tog festivala.

U Zagreb se vratila 1973., jer se godinu ranije, kad joj je bilo samo 47 godina, povukla u boračku mirovinu. U tom je razdoblju jedino nije zaboravio njezin kolega iz dubrovačkog “Hamleta” Relja Bašić (glumio je Ozrika) i pozvao je krajem 70-ih u svoj Teatar u gostima. “U agoniji” i “Ujka Vanja” posljednje su predstave u kojima je nastupala, u potonjoj čak više od 100 puta, i to diljem bivše Jugoslavije. Tuđmanovsko je doba provela s mirovinom od 1200 kuna i 300 kuna boračkog dodatka, preživljavajući u svom stanu na Marulićevom trgu 17 prodajom slika i drugih dragocjenosti.

Zašto Irena Kolesar nije ostavila jači pečat u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji? Vjerojatno stoga što su je tipizirali kao aseksualnu socrealističku heroinu, koju su u drugi plan potisnule putenije i izazovnije glumice u drugoj polovici 50-ih, kada su ideološki prohtjevi na film postajali sve slabiji. Od sedam filmova koje je snimila najbolji je posao obavila u “Posljednjem kolosijeku” Žike Mitrovića, solidnom trileru o željezničarima koji švercaju pornografijom. Njezina je uloga – lik povratnice iz zatvora – bila mala ali ključna, jer se pojavljuje tek u završnici i bitno utječe na rasplet. Mitrović je stoga htio glumicu koju svi znaju, no koja na filmu ipak nije preeksponirana (prije toga četiri godine nije snimala), a poseban štih njezinim scenama davala je činjenica što je glumila s Marijanom Lovrićem, svojim partnerom iz “Slavice”. Kolesarica je u tim prizorima doslovno isijavala, uvjerljivo dočaravši ženu zbog koje se isplati promijeniti život. Šteta je samo što joj nisu ponudili više takvih glumačkih prilika!