Tomaž Pandur, svjetska kazališna zvijezda, već godinama živi u MadriduSlovenski redatelj svjetskog glasa Tomaž Pandur, poznat u kazališnim krugovima kao “lovac na snove” i “Wilsonov nasljednik”, upravo privodi kraju kazališnu adaptaciju monumentalnog romana Lava Tolstoja “Rat i mir”, koja će biti premijerno izvedena 14. listopada u zagrebačkom HNK. Kako Pandur ima status svjetske redateljske zvijezde, a poznat je po vizualno spektakularnim adaptacijama Shakespeareova “Hamleta” i Danteove “Božanstvene komedije”, kazališni krugovi Zagreba s velikim nestrpljenjem očekuju taj kazališni događaj.

Naime, to je Pandurova prva suradnja sa zagrebačkim HNK i to na književnom klasiku koji se čak i u Rusiji rijetko postavlja na kazališnu scenu. Na predstavi tog “maga kazališta”, inače vrlo tople i komunikativne osobe, surađuje njegova stalna ekipa, od njegove sestre Livije Pandur, dramaturga Darka Lukića, preko dizajnerske grupe Numen zadužene za scenografiju pa do njegova stalnog glumca Livija Badurine, člana ansambla HNK, koji je igrao u svim njegovim predstavama.

Pandur je poznat i po svom specifičnu radu s glumcima pa je tako glavnu ulogu Nataše Rostove povjerio Zrinki Cvitešić, a u ostalim rolama pojavljuju se slovenska kazališna diva Milena Zupančič kao grofica Rostova, Pero Kvrgić kao stari Nikolaj Bolkonski, Goran Grgić kao Pjer Bezuhov i Milan Pleština kao Andrej Bolkonski. A iz Španjolske gdje Pandur živi već godinama i niže grandiozne uspjehe (ljetos je dobio prestižni Orden reda Izabele Katoličke) stigao je majstor svjetla Juan Gómez Cornejo. Nakon Zagreba Pandur odlazi u Moskvu gdje će raditi oratorij “Aleksandar Nevski” Sergeja Prokofjeva, a zatim se vraća u Madrid gdje u Teatru Espagnol već ima dogovoren novi projekt. Monumentalni Tolstojev roman “Rat i mir” rijetko se postavlja na kazališnu scenu, čak i u Rusiji.

Što vas je najviše motiviralo da se prihvatite toga zadatka?

- Tolstoj je u "Sevastopolskim pričama" zapisao da je istina jedini pravi protagonist romana. I moram priznati da me to najviše privuklo. Jer slavni roman, epopeja o sudbini četiriju obitelji i njihovim životima u ratu i miru, ne govori samo o Rusiji u vrijeme Napoleonovih ratova, o ljubavi lijepe Nataše Rostove i o tuzi i nesreći princa Andreja Bolkonskoga, nego govori o patnji, nadi i bolu svih nas uhvaćenih u mrežu velikih povijesnih događanja. To je umjetnički izazov najvišeg ranga i danas moramo odgovarati na još teža i kompleksnija pitanja nego u doba nastanka romana. Predstava preispituje što nam danas znače te velike priče, što će nam značiti sutra, što nam govore o našem vremenu, poslije Hirošime, poslije 11. rujna, poslije balkanskih ratova, osvajanja svemira i gubljenja vlastita planeta. Psihoanaliza čovječanstva je napokon došla do same srži problema, do pojedinca kao temeljne jedinice, odgovorne za stvaranje obitelji, društva i naroda. O adaptaciji tog romana razmišljam još od kraja 80-ih, 90-ih, kad su se na našim prostorima tako dramatično počeli izmjenjivati ciklusi rata, mira, a i nemira. Naša predstava je sastavljena od ta tri ključna stanja duha. Snimljena je američka verzija Tolstojeva romana s Audrey Hepburn i Henryjem Fondom, no najviše se pamti legendarni Oscarom nagrađeni Bondarčukov film “Rat i mir” koji traje osam sati.

Jedna od ruskih predstava gostovala je i u Zagrebu. Jeste li se referirali na ta djela ili ste napravili originalni autorski projekt?

- Odgledali smo sve filmske i televizijske verzije, od Bondarčuka do Kinga Vidora i BBC-jevih serija. Otvorili smo veliki laboratorij referenci. “Rat i mir” kao tema živi svagdje, u slikarstvu, glazbi, literaturi, arhitekturi, operi, plesu..., a za nas je najvažnije da živi i u duhu našeg vremena i prostora. Sa svakim projektom nastojiš otići tamo gdje te nitko ne očekuje, gdje možeš otkrivati nove, paralelne svjetove. Istražujemo ono što nas najviše emocionalno dotiče, intelektualno intrigira i omogućava put istine. Naše istine.

Korespondira li Tolstojev roman s našim vremenom? Jeste li se pokušali u svojoj verziji referirati na aktualnu političku problematiku?

- Pokušavam slijediti Tolstoja kojeg je više od političke strane zanimala psihološka i moralna strana revolucionarnog pokreta dekabrista. Roman je pisao kao čovjek svog doba, a pisao je o događanjima iz prošlosti. Pisao je tzv. slobodni roman prema uzoru na Puškina, koji se ne uklanja nikakvim dotad poznatim normama, vjerujući da se karakter epohe jasnije odražava u privatnom životu nego u onom što nazivamo povijest. A politika, njome se u kazalištu nije potrebno posebno baviti, ona i nepozvana ulazi kroz sva vrata, kroz sve pore.

Možete li na primjeru “Rata i mira” otkriti koji je vaš proces rada?

- Gotovo je nemoguće definirati proces rada. Jer on se mijenja iz projekta u projekt. Inspiracija određuje sve kreativne procese. Moje pripreme traju jako dugo, primjerice, s Darkom Lukićem, svojim stalnim suradnikom, i dramaturginjom Livijom Pandur počeo sam razgovarati o tom djelu još početkom 90-ih. Godinama razmišljamo o idejama, o projektima za koje nitko ne zna kad će se realizirati. Moramo pronaći jako dobar intiman razlog za bavljenje nekom temom, a tada slijedi mukotrpan proces provjere.

Pitamo se imamo li pravo govoriti o toj temi, imamo li dovoljno znanja i iskustva? Imamo li dovoljno jaku misao koju svake večeri s pozornice šaljemo u svijet?

- “Rat i mir” su zapravo dvije predstave postavljene kao dva krila na diptihu. Kao dva ogledala koja se uzajamno promatraju, jedno o Ratu, drugo o Miru, jer to su dvije stvari koje jedna bez druge uopće ne postoje niti mogu postojati, kao dan i noć. Rat kao vrijeme borbe za mir i mir kao posljedica rata i strepnji pred novim sukobom.

Adaptirali ste djela poznatih pisaca, od Dostojevskog i Shakespearea pa do Milorada Pavića i njegova “Hazarskog rječnika”, što je zapravo teži put u kazalištu jer svaki roman ima svoju publiku i mjesto u povijesti književnosti. Kako ste se nosili s time?

- Mene ponajprije zanima dinamična aktivna misao, koju režiram u kazališnom električnom polju bez obzira na to je li opisana u romanu, filmu ili drami. Ponekad me inspiriraju samo slike, pad svjetlosti na lice, ponekad glazba, tišina, filozofske misli ili životne priče, poput Nikole Tesle, genija s ovih prostora kojem se godinama neizmjerno divim i mislim da mu moramo biti zahvalni doslovce za sve, čak i za svaki poziv mobitelom. A nekim temama ili autorima vraćam se i po nekoliko puta, recimo, Shakespeareovu “Hamletu”, Danteovoj “Božanstvenoj komediji” i Dostojevskom. Moja zadnja predstava je “Sumrak bogova”, nastala u produkciji madridskog Teatra Español prema poznatom filmu Luchina Viscontija, koja je premijerno izvedena ljetos u Madridu. Postavio sam četiri romana Dostojevskoga, a radio sam i operu čiji se libreto temelji na njegovim “Zapisima iz mrtvog doma”. U izboru teme nemam predrasuda. Teatar je alkemijski proces i u njemu se tama pretvara u svjetlo, ružnoća u ljepotu, film u poeziju, zlo u ljubav... Najviše me zanima ulazak u nepoznato, u dubine podsvijesti gdje leže ti nepoznati okrugli svjetovi koje inače ne volimo otkrivati jer su previše intimni, tihi i ranjivi. Naša polja samoće.

Vaši su preci bili likovni umjetnici. Je li se i od vas očekivalo da krenete njihovim stopama?

- Da, slikarstvo ili nogomet ili pak plantaže kave koje je moj pravi djed vodio u Brazilu. Moj djed i stric bili su likovni umjetnici, studenti zagrebačke likovne akademije; stric Ludvik usavršavao se u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, djed Lajoš je bio Babićeva generacija, a moj otac, koji je rođen u Zagrebu, bio je profesionalni nogometaš. Od mene se očekivalo da postanem ili slikar ili nogometaš. Kao vrlo mlad, počeo sam slikati, no onda sam shvatio da je za mene slika prestatična, samo zamrznuti trenutak u stvarnosti, skulptura u vremenu. Počele su me više zanimati pokretne slike i okrenuo sam se kazalištu, spoju svih umjetničkih elemenata, koje je dinamično i uzbudljivo, nikad završeno, to je živ organizam. Predstavu doživljavam kao misli oslikane kazališnim sredstvima, od filma, pokreta, glazbe, dizajna, mode, likovnosti, arhitekture...

Koji su vaši uzori?

- Volim se neprestano oduševljavati i to me potiče i pomaže mi u životu.... Moji idoli - to su moji ljudi. Moja obitelj koja se svakodnevno širi. Kad sam prvi put uživo vidio Caravaggija, to mi je promijenilo život. Čitanje Dostojevskog označilo je prekretnicu u mom životu... Jim Morrison mi je kao stariji brat, a Bette Davis moja boginja. Andrej Tarkovski umjetnički otac, Stanley Kubrick kum.

S 26 godina, odmah nakon završetka akademije, u Mladinskom gledališču u Ljubljani napravili ste “Šeherezadu” koja je odredila vaš put, promovirajući vas kao predvodnika novog slovenskog vala u kazalištu. Jeste li očekivali takav uspjeh?

- To je bila moja prva profesionalna predstava, ali i moj prvi uspjeh, no ne treba zaboraviti da 'Volim se neprestano oduševljavati, to me potiče i pomaže mi u životu'je nakon premijere u Ljubljani, dobila poražavajuće kritike. Odmah su mi prilijepili nimalo laskave epitete, nazivajući me orijentalnim megalomanom, baroknim redateljem i slično. Čak su dan prije premijere umjetnički direktori odlučivali hoće li se predstava uopće održati. Onda se dogodio paradoks: predstava je na kazališnom festivalu u Sarajevu dobila sve nagrade, a zatim je na BITEF-u u Beogradu nagrađena Grand Prixom. Gostovala je 10 godina po cijelom svijetu i vratila se u Sloveniju sa statusom kultne predstave, najveće u povijesti slovenskog kazališta. Tada se radikalno promijenio odnos prema “Šeherezadi” - postala je priznata i cijenjena. No to je pokazalo i nešto drugo: raspadom bivše Jugoslavije, kad je Slovenija ostala bez referentnog prostora s etabliranim sustavom vrijednosti - bez Dubrovačkih ljetnih igara, sarajevskog MESSa, pulskog filmskog festivala i beogradskog BITEF-a, dakle, bez referentnih kulturnih točki, ostala je u svom malom zatvorenom vrijednosnom sustavu, što se kasnije pokazalo poražavajućim.

Nešto kasnije iste godine postali ste najmlađi ravnatelj Drame Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Kako danas gledate na to razdoblje i na ulogu tog kazališta u mariborskoj kulturi?

- Ponuda da počnem voditi nacionalnu kazališnu kuću bila je tada za mene šokantna. Ponaprije jer se radilo o socijalističkom, prašnjavu kazalištu bez odjeka i bez publike, bez smisla i značenja u tadašnjoj sivoj industrijskoj pustinji, duhovnoj provinciji. Ali za mene je upravo to bio neodoljiv izazov, misija nemogućeg. Povratiti vjeru u moć kazališta i tako generirati razvoj. Kako sam još tijekom studija znao kakvo kazalište ne volim i kako nikad neću raditi, počeo sam raditi kazališne predstave kakve su me zanimale i kakve volim. Već je moja prva predstava, Goetheov “Faust”, otvorila mariborskom kazalištu vrata svijeta i preporodila grad i mariborsku kulturu. A sljedeće predstave - Shakespeareov “Hamlet” te trilogija “Božanstvena komedija” - učvrstile su tu novu poziciju kazališta i ono je odjednom dobilo društvenu ulogu i postalo pravo srce grada, umjetnički centar države. U tome su uvelike sudjelovali veliki redatelji kao što su Paolo Magelli, Janus Kica, Eduard Miler i Damir Zlatar Frey, koji su zajedno sa mnom oblikovali repertoar mariborskog kazališta tijekom tih sedam godina. I na to sam najviše ponosan, jer smo zajedno s preporođenim glumačkim ansamblom i suradnicima stvorili kontinuitet koji je u umjetnosti najvažniji. Kulminacija tog novog koncepta bila je kada je Maribor proglašen Europskom prijestolnicom kulture 2012.

Nakon sedam godina, na vrhuncu karijere, sa samo 33 godine napustili ste Maribor i mjesto kazališnog ravnatelja i otišli u New York.

- Mislim da smo u Mariboru u tih sedam godina učinili najviše što smo mogli, čak i iznad svih očekivanja. To je bilo vrlo sretno razdoblje jer su i vrijeme i prostor živjeli s kazalištem. No sredinom 90-ih klima se u Sloveniji radikalno promijenila, od političke situacije do kulturnih standarda. Mislim da se dogodio strahovit pad vrijednosti, zaokret prema natrag u nešto čemu nisam želio ni mogao pripadati. Tada smo svi odlučili da završimo taj ciklus i ostavimo mariborsko kazalište ljudima koji su razmišljali drukčije. Te 1996. Maribor je zajedno sa mnom napustilo više od tridesetak umjetnika. U borbi s vjetrenjačama i mediokritetima može se ustrajati neko vrijeme, ali kada shvatiš da to postaje gubljenje energije, tada se treba povući. Mislim da je hrabro povući se i odustati kad nema više mogućnosti za napredak. To je za mene bila važna spoznaja.

Što je New York značio u vašem sazrijevanju?

- New York je za mene bio simbolično mjesto gdje sam počeo otkrivati druge svjetove i mogućnosti. U New Yorku sam proveo četiri godine, pisao sam scenarije za filmove, puno sam putovao i tražio nekog novog sebe. I nisam se bavio kazalištem. A tada su me pozvali iz Thalia Theatra iz Hamburga da radim “Božanstvenu komediju”. To me probudilo jer se “Božanstvena komedija” Dantea Alighierija ne odbija. Predstava je doživjela uspjeh, a ja sam sa sestrom Livijom osnovao Pandur Theaters. Između ostalih predstava kao što su “Kaligula”, “Tesla Electric Company”, “Alas” i “Sto minuta”, sa svojom kazališnom organizacijom Pandur Theaters radili ste i “Hazarski rječnik” prema knjizi Milorada Pavića.

Kako ste se snašli s tim romanom koji je kasnije instrumentaliziran u političke svrhe?

- “Hazarski rječnik” je prekrasna knjiga, proglašena je prvim romanom 21. stoljeća, svjetski bestseler, kultna knjiga 80-ih uz koju je moja generacija odrasla. Prevedena je na više od 50 jezika, a u književnost je donijela veliku inovaciju jer romanesknu strukturu radikalno pretvara u rječnik i tako dekompozira strukturu romana. U originalu su to tri knjige koje govore o židovskoj, kršćanskoj i muslimanskoj istini o narodu Hazara, koji su u 13. stoljeću misteriozno nestali s lica Zemlje, a napisane su u dvjema verzijama – muškoj i ženskoj. Roman je kasnije zloupotrebljavan u razne svrhe, zapravo, žrtvovan je zbog političkih manipulacija, što nije umanjilo njegovu umjetničku vrijednost.

Na projektu o Tesli prvi put ste surađivali s kazalištem Ulysses Rade Šerbedžije; kako vas se dojmio?

- Odrastao sam gledajući ga u “Hamletu” u Dubrovniku, zatim u “Oslobođenju Skoplja” te u ostalim važnim predstavama na našim prostorima. Šerbedžija je grandiozan umjetnik, velik glumac i čovjek, tako darežljiv i tako lijepo zaljubljen u kazalište. On svoju umjetnost stvara iz istinske potrebe, kao i svi veliki glumci. Surađivao sam s mnogo velikih glumaca, primjerice, u Berlinu s Hannom Schygullom na predstavi “Symphony of Sorrowful Songs”, koja se samo zbog te uloge iz Pariza poslije 20 godina vratila u Berlin, zatim u “Barrocou” i “Hamletu” s Almodóvarovom muzom Blankom Portillo. U “Sumraku bogova” surađivao sam i s Belenom Ruedom, koja je s Javierom Bardemom glumila u Oscarom nagrađenu filmu “More u meni”. Svi veliki glumci s kojima sam radio u pravilu su najprije veliki radnici, nevjerojatno skromni i iskreni ljudi koji vole i žive za kazališne trenutke.

Kako to da ste 2005. godine otišli u Španjolsku?

- Kada je 2004. José Luis Rodríguez Zapatero, šef Španjolske socijalističke radničke stranke, pobijedio na izborima i postao premijerom, odlučio je uspostaviti novi način razmišljanja i nove standarde i u kulturi. Španjolska je otvorila vrata i planski pozvala nekoliko europskih umjetnika, među njima i mene, sa željom da kultura njihove zemlje doživi novu renesansu. Ideje koje su ti umjetnici donijeli u Španjolsku proširile su se i na ostala područja, kao što su moda i dizajn, te na cijelu zemlju. To je bio koncept kulturnog razvoja Španjolske koji je rezultirao preporodom u svakom pogledu. Bio sam počašćen što su i mene izabrali kao jednog od promotora tih novih kulturnih strujanja i tako je počela naša suradnja. Kulminirala je nedavno kad sam dobio Orden kralja Juana Carlosa za doprinose u kulturi. Španjolci imaju nevjerojatnu širinu i začuđujuće je kako vole i poštuju svoje umjetnike, bez obzira na to čiju putovnicu imaju. Pravi kulturni imperij.

Kako su vas prihvatili Španjolci, a kako ste se vi srodili s njihovim mediteranskim temperamentom?

- Odlično, jer sebe oduvijek doživljam kao Mediteranca. Prvo sam u Madridu postavio Danteov “Pakao”, a uslijedili su projekti “Alas”, “Barocco” nastao prema “Opasnim vezema”, “Hamlet” i drugi. Upravo mi je Dante otvorio vrata i Njemačke i Španjolske, kao što mi je to na ovim prostorima omogućila “Šeherezada”. Moja dva ključna projekta svakako su “Hamlet” i, zadnji, “Sumrak bogova”, koji su nastali u najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući Teatro Español. “Hamleta” sam radio s Blancom Portillo u naslovnoj ulozi, pa je tako Europa nakon dugo vremena dobila ženskog Hamleta.

Koliko vas je promijenio život u Španjolskoj?

'U borbi s mediokritetima može se ustrajati neko vrijeme, a kad shvatiš da to postaje gubljenje energije, hrabro je povući se'- Život te mijenja svakoga dana. Svakodnevno se borim s činjenicama samoće i tuđinstva. Živim u inozemstvu od 1996. godine, u SAD-u, Njemačkoj i Španjolskoj. U svakoj od tih zemalja naučio sam njihov jezik jer sam smatrao da se jedino tako mogu približiti glumcima i dati svoj maksimum. Osim toga, to je i pitanje poštovanja i asimilacije prema tim sredinama. Nije bilo lako, ali polako shvaćam prednosti takvog egzila. Onaj tko se nikada nije istrgnuo iz svoga prividno sigurnoga miljea teško može razumjeti situaciju u kojoj se nalazi netko tko je u egzilu. To daje veću slobodu, ali istodobno ljudi od tebe očekuju čak trostruko više. Bez obzira na Europu bez granica, i dalje si svagdje stranac i moraš opravdati svoj ulazak u tuđe vrtove. Godinama sam se borio s time, a onda sam to konačno prihvatio i sad uživam i u prednostima svojih selidbi.

Kako ocjenjujete kulturnu klimu u Španjolskoj?

- Na primjer, moja zadnja predstava “Sumrak bogova” premijerno je prikazana 25. kolovoza i igrat će se u kontinuitetu sve do 30. listopada u kazalištu od 1500 sjedala, dakle, u ciklusu od 60 predstava, a zatim kreće na gostovanja. I taj sustav jako dobro funkcionira. Kad se neka predstava na taj način igra, ona postane dio života grada. U Madridu se svake večeri prikazuje 50 kazališnih predstava, održava se 30 koncerata i otvara se 20-ak izložbi. Ponuda je nevjerojatno velika i zato traje neprekidna borba za gledatelje. U Španjolskoj postoje dvije vrste zvijezda – glumci i autori s prepoznatljivom estetikom koji su na pijedestalu i publika ih obožava. Bardem, Cruz, Portillo, Rueda, Amenabar, Almodóvar... Španjolci su vrlo selektivni, ali vole izazove i masovno se odazovu na neke impulse koji ih bude i uznemiruju. Ne boje se negativne reakcije, oni idu za reakcijom, za buđenjem. Mi se užasavamo i jako teško prihvaćamo promjene, Španjolci ne mogu bez njih. Oni žive na život i smrt. Kao borba s bikovima. To je njihova potreba, kao i umjetnost, koja nastaje iz potrebe duše i tijela, a ne iz luksuza, prestiža i zabave.

Koliko se ekonomska kriza odrazila na status kulture u Španjolskoj?

- Restrikcije se događaju na svim razinama, ali, srećom, Španjolci ne uništavaju ono što je važno za kulturu jer znaju prepoznati što je dobro za njihovu zemlju. Nedavno su nacionalna kazališta bila pred velikom odlukom: hoće li proizvoditi za upola manji budžet istu količinu predstava ili će investirati u tri, četiri velike produkcije. I tada se dogodila kvalitativna selekcija koja se pokazala dobrim pristupom. To su odlučili ljudi s jakom vizijom i snažnim ciljem koji znaju prepoznati važnost kulture u našem životu.

Vjerujete li da ste svojim predstavama i novim konceptima pomicali neke granice i tako utjecali na publiku?

- Da. Kazalište je živ organizam koji se svake večeri, kad se otvori zastor, ponovno rađa. Dobro kazalište može uznemiriti, može probuditi, može mijenjati svijest i postaviti nova ključna pitanja. Tu je sva ljepota i moć kazališta. Ona ne leži u dopadljivosti. Mi na akademiji naučimo kako napraviti dopadljivu predstavu. Međutim, ja to nikada nisam htio raditi. Nikad nisam htio imitirati trendove jer sam neskromno vjerovao da spadam u one koji ih mogu kreirati.