Srećko JurdanaIako su zainteresirani hrvatski gledaoci od njega to naknadno zatražili, predsjednik Josipović nije mogao publici predočiti egzaktno značenje svoje izjave – izgovorene pred iseljenicima u Americi – o propustima Haaškog suda da kazni najodgovornije za zločine u zadnjem balkanskom ratu. Jasno je da produbljivanje bilo kakvog svjetonazornog ili sadržajnog konflikta s Haagom na međunarodnoj sceni ne donosi posebne diplomatske simpatije, i autora suočava s kompliciranim diskursom iz kojeg se teško pronalazi jednostavan logički izlaz. Premda je toga svjestan, predsjednik je ipak odlučio blago načeti osjetljivu temu.

Iz kakofonije reakcija koje su uslijedile – premijerkina naglašenog “čuđenja”, opće medijske radoznalosti – pokušao se brzo i bez posljedica izvući pozivanjem na slučaj oslobođenog Ivana Čermaka kao primjer za tezu da Haag može suditi “krivim ljudima”, osim toga i na slučaj Tihomira Blaškića. To je s razlogom shvaćeno kao kontradikcija njegovu evazivnom odgovoru da “ne će spominjati imena”, na upit o (stavu prema suđenju) Anti Gotovini. Irelevantno od proturječne retorike, kod osjetljivijih promatrača izostao je dojam da je – izvorno otvarajući motiv Haaga - gospodin Josipović u vidu imao samo spomenuta dva procesa. U njegovu općenito-problematizirajućem pristupu mogu se pronaći i druge značajne konotacije.

Pitijska dvosmislenost

Ističući važnost univerzalne obaveze da svi zločini počinjeni na području Hrvatske i drugdje budu kažnjeni – “kako bi žrtve dobile osjećaj pravde” – predsjednik je zaključio da Haaški sud “nije iskoristio mogućnost za ispunjavanje načela pune pravednosti i jednakih kriterija za odgovornost”. Što je pod tim mislio, doista ? Svatko bi zapravo, kao kod Pitije, mogao iz tih izraza na neki način iščitati ono što mu odgovara. Čak i profesionalni mrzitelji Haaga, koji generalno nisu skloni ni Josipoviću – radi se o raznim veteranskim skupinama – mogli bi bona fide u njima pronaći nijansu predsjedničke naklonosti prema njihovim prvostupanjski osuđenim idolima.

Na drugoj strani, pojedini izrazito lijevo orijentirani novinski pisci predbacuju gospodinu Josipoviću da govori nešto o Haagu, a taktizerski izbjegava izjašnjavanje o lokalnom, domaćem pravosuđu i njegovoj nesposobnosti da apsolvira ratne zločine koje su počinili pripadnici hrvatske vojske. Tražeći nekakav trun u očima Haaga, Josipović, po njima, ne želi vidjeti brvno u vlastitom oku. Na toj razini izravno su ga čak povezali sa Zoranom Milanovićem koji je zadnjih dana izbjegao izjašnjavanje o srpskim optužnicama za Šeksa, Glavaša, Vekića i Merčepa. Publici je prodao frazu o nužnosti “podvlačenja crte pod uzajamne optužbe za ratne zločine”, koje bi trebao zamijeniti nekakav “pravi posao od kojeg će naši građani i naše tvrtke imati koristi”. Za Milanovića smo “mi” – taj “mi” se odnosi na Hrvate kao čopor, valjda, ili na esdepeovsko jato – “načistu sa samima sobom”, i “nikoga ne ćemo tjerati da prihvati naš svjetonazor”. Kad je o teretu recent ne ratne prošlosti riječ, gospodin Milanović procijenio je da je bolje praviti se blesav, skrivati iza prigodno standardiziranih kolektivnih dogmi, i pravosudnu problematiku za javne potrebe supstituirati razvojno-ekonomskom frazeologijom, negoli ulaziti u bilo kakvo opredjeljivanje i sučeljavanje s hrvatsko-srpskim doživljajima ratne stvarnosti.

Haaški modus operandi

Po lijevim kritičarima SDP-ove suzdržanosti, ni Josipović nije daleko od takvog pragmatičnog zavaravajućeg pristupa. Na jednoj strani govori o terapeutskoj potrebi kažnjavanja ratnih zločinaca, na drugoj ne poduzima ništa da se riječi provedu u djelo. Josipovićeva uvijena primjedba na račun Haaga nudi, međutim, i druge mogućnosti tumačenja. Kritika činjenice da se “pred lice pravde nisu uvijek izvodili najodgovorniji”, može se pravocrtno primijeniti na haašku metodologiju izbora krivaca po visokoj “zapovjednoj odgovornosti”, i prepuštanja neposrednih izvršitelja lokalnim pravosuđima. Taj tip selektivnosti, na početku čvrsto određen kao modus operandi Haaškoga suda, njegova je najslabija, etički i politički najupitnija točka. Ako je Josipović slučajno mislio na nju, bio je potpuno u pravu.

Sile koje su osnovale Haaški sud znale su da pravosuđa novih balkanskih država, proisteklih iz rata, nemaju dovoljno snage, kapaciteta, volje, manevarskoga prostora, političke i javne podrške za procesuiranje i kažnjavanje vlastitih ratnih zločinaca u mjeri koja bi zadovoljila elementarne kriterije pravednosti. Unatoč tome, hladno su im prepustile teret tog bloka, i ultimativno tražile da uđu u bitku s vlastitim prepariranim javnim mnijenjem.

Kronična ucijenjenost

Da je preuzeo desetak najistaknutijih osumnjičenika za ratne zločine na nižim razinama, Haag bi nestabilnoj Hrvatskoj učinio golemu uslugu. Hrvatski režimi – lijevi ili desni, svejedno – nalaze se pod pritiskom ekstremnih skupina koje prijete da će u zemlji stvoriti pakao ako se ratni zločinci podvrgnu konzekventnom postupku. Kad je o ratnim zločinima riječ, ni HDZ ni SDP nisu u stanju napraviti ništa bitno. Djelujući u predočenom okruženju, vlast pokušava zadovoljiti formu nekakvih neadekvatnih istraga kao cijenu svojih europskih ambicija, i zadržati u isto vrijeme pomirljive odnose s ekstremistima, od kojih – mirovinama i drugim povlasticama – kupuje građanski mir i glasove.

Haaški sud mogao je Hrvatsku osloboditi takvog položaja kronične ucijenjenosti, no oni koji su ga stvorili odlučili su zemlju pustiti da se kuha u vlastitom sosu, i ako je predsjednik Josipović odlučio načeti temu Haaga, ubrao bi građanske simpatije da razvije tezu do kraja.