Objavljeno u Nacionalu br. 828, 2011-09-27

Autor: Damir Grubiša

Težak ulazak u EU

Poslije pregovaranja nema kajanja

Hrvatska vlada ubrzavala je pregovore s EU jer se nadala da će tako dobiti izbore, zbog čega je ispregovarala nepovoljna prijelazna rješenja za ribarstvo, brodogradnju, zapošljavanje...

Jadranka Kosor s poljskim
premijerom Donaldom
Tuskom kad je u Zagreb donio ugovor Hrvatske i EUJadranka Kosor s poljskim premijerom Donaldom Tuskom kad je u Zagreb donio ugovor Hrvatske i EUOko objavljivanja ispregovaranih zajedničkih stajališta EU i Hrvatske digla se bura još 1. srpnja kad je HRT objavio hrvatska stajališta o završenim pregovorima, bez objavljivanja zajedničkih stajališta, i označio ih kao oblik manipulacije javnošću. Indignirano je reagirao državni tajnik Andrej Plenković koji je izrazio čuđenje jer bi oni, koji su to rekli, morali znati da je rezultat pregovora EU s Hrvatskom još uvijek povjerljivi dokument pa se to ne može objaviti.


A onda je, mjesec i pol dana kasnije, hrvatska javnost postigla meč loptu. Večernji list zatražio je od EU dokument o završenim pregovorima da ga, na temelju prava javnosti na informaciju, da hrvatskoj javnosti na uvid.

I tako je ostvaren jedan od najvećih scoopova u modernoj hrvatskoj medijskoj povijesti. Hrvatska javnost utjerala je gol u mrežu europske, ali, i prije svega, hrvatske birokracije. Hrvatska je vlada kroz usta ministra vanjskih poslova još jednom, ove jeseni, ustvrdila da se ne mogu otkriti pojedinosti dok se pristupni ugovor ne potpiše. A kada je Europska komisija morala popustiti i dopustiti – nakon 30 dana gruntanja – objavljivanje zajedničkih stajališta, predsjednica Vlade Jadranka Kosor i dalje je neuvjerljivo štitila tajnost pristupnog ugovora.

PA SU SE NAVODILI takvi razlozi kao što je, primjerice, hrvatska lektura teksta i usklađivanje engleskog originala s jezicima EU, a kada su konstatirali da odugovlačenjem sebi stvaraju više štete nego koristi, preko noći su ugovor objavili na Vladinu portalu. HRT je, u Dnevniku što ga je vodila Dijana Čuljak, opet neprecizno izvještavao javnost: Vijeće Europe je dopustilo objavljivanje. Nije tu riječ ni o kakvom Vijeću Europe, koje je posebna organizacija u koju je Hrvatska ušla 1996., nego o Vijeću ministara EU, najvažnijem tijelu odlučivanja EU. Toliko o poznavanju nekih naših novinara i TV urednika onoga u što ulazimo 2013. Kako li su tek hrvatski građani informirani o tom labirintu EU, kada ni urednici HRT-a ne znaju što je što? No sve to otvara niz pitanja. Prvo: kako je moguće da novinar Večernjeg lista uspije ishoditi deklasificiranje tako važnog dokumenta koji ima dalekosežne posljedice za građane EU i Hrvatske, a Vlada to ne uspijeva? Doduše, vjerojatno je i Vlada zavapila EU: dajte, pomagajte, deklasificirajte konačno to, inače smo stradali...

Žalosno je i sramotno što hrvatska vlada sama nije pokrenula proces deklasificiranja prije novinara i da uopće nije znala da je deklasificiranje u postupku kad je tvrdoglavo branila EU od pritisaka javnosti da se sve to objavi. Ali to je razumljivo. Vlada se tijekom pregovaranja postavljala kao čuvar velike tajne i iz toga crpila autoritet pred neukom javnošću: mi pregovaramo, a najvažnije je da to što prije završimo kako bismo što prije ušli u EU. Hrvatska je, doista, rekorder po pregovaranju s EU: pet godina i osam mjeseci trebalo je Hrvatskoj da ispregovara to što sada hrvatski građani s nevjericom čitaju u novinama. A pritom se zaboravlja da je ta vlada sama otegnula pregovore zbog Piranskog zaljeva i inzistiranja da se ZERP primjenjuje na Italiju i na Sloveniju. Zbog toga je pregovaranje s EU trajalo dvije do tri godine duže, a na kraju smo prihvatili ono što nam je sugerirano na početku: arbitražu o Piranskom zaljevu i odustajanje od ZERP-a. U međuvremenu, bez obzira na to koliko se Vlada klela da je proces pregovaranja bio inkluzivan, jer je u njemu sudjelovalo 1600 članova pregovaračkih timova, javnost je tek na kapaljku uspijevala doznati o čemu se to pregovara, a da na kraju ipak ne dozna što je ispregovarano.

Tu se očituje i sva nevještost hrvatskog modela pregovaranja: lani je u Cerviji, na ljetnoj školi Bolonjskog sveučilišta, visoki dužnosik Europske komisije dr. Michael Leigh ovako objasnio hrvatski stil pregovaranja: „Vaši pregovarači prvo iznose vrlo principijelne stavove, bore se žestoko za njih i nisu spremni ni na kakve kompromise ili zajedničke stavove. Nakon toga, nakon zastoja i nakon što se ništa ne uspije dogovoriti, pod pritiskom situacije na Balkanu odjednom popuste i prihvate čak i ono što smo mi bili spremni popustiti i odustati“. A koja je to situacija na Balkanu utjecala na naše pregovarače? Nakon što je Sanader nepotrebno i dugo odugovlačio s tvrdoglavim inzistiranjem na ZERP-u i Međunarodnom pomorskom sudu za Piranski zaljev, situacija se preokrenula njegovim odlaskom. Pa je Jadranka Kosor prihvatila kompromis i u jednom i u drugom slučaju, ali se sada lista prioriteta promijenila: HDZ mora pobijediti na izborima, a nema što ponuditi - ekonomska situacija je očajna, korupcija je zahvatila i nagrizla HDZ, nema investicija i novog svježeg novca, kriza se zaoštrava pa presotaje jedino uspjeh u pregovorima s EU.

I tako je hrvatski pregovarački tim počeo trčati da uhvati vlak za Europu kako bi HDZ uhvatio vlak za – izbore. A drugi element „balkanske situacije“ očituje se u tome što smo po svaku cijenu morali završiti pregovore prije nego što, eventualno, Srbija dobije kandidatski status pa da se nekome u EU opet ne prohtije zajedno nas ugurati u članstvo EU u zapadnobalkanskom paketu. Naravno da je i tu riječ o pogrešnoj prosudbi jer HDZ ne može dobiti izbore samo zahvaljujući tome što je potpisan pristupni ugovor s EU, kao što ni Srbija ne može dobiti status kandidata dok ne nađe modus vivendi s Kosovom, što je daleko nekoliko svjetlosnih godina. I tako, kao što nam je u povjerenju rekao jedan od članova brojnih pregovaračkih skupina iz akademskih redova, „činovnici (iz Vlade) su diktirali tempo, i mnoge ove uvjete nismo ni uspjeli prodiskutirati u hrvatskom timu niti nametnuti kao naš stav europskim pregovaračima kroz pregovore, jer su iz Vlade inzistirali na – što bržem završetku pregovora“ - prije nego se vlada HDZ-a uruši.

I TAKO JE sasvim jasno zašto se Vlada protivila objavljivanju zajedničkih stajališta i onih famoznih 450 mjerila za zatvaranje pregovora s još brojnijim podmjerilima, za koja nije u cijelosti znala ni Vesna Pusić, predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora sa EU. Hrvatska vlada htjela je pobijediti u utrci na brzinu. Uspjela je, ali po koju cijenu? Sada vidimo, iz objavljenog pristupnog ugovora, da je Vlada pristala na mnogo nepovoljnija prijelazna rješenja i rokove nego što su ih dobile druge zemlje istočne Europe, pogotovo što se tiče građevinskog zemljišta, nekretnina, zapošljavanja, ribarstva, brodogradilišta i niza drugih pitanja koja su, da se o njima duže pregovaralo, možda mogla rezultirati i boljim ishodom za Hrvatsku. Ali zašto hrvatska vlada nije, u slučaju kad se brojne kategorije građana hvataju za glavu, kad pročitaju što je konačno zaključeno, informirala o tome javnost još za vrijeme pregovora? Mogli su to učiniti i tražiti, svaki put, potvrdu pregovaračkih pozicija, pa čak i zatražiti potporu hrvatske javnosti za nešto intranzigentniji stav u pregovaranju. Pa makar to usporilo i sam tijek pregovaranja.

Vlada to nije učinila, nego se, ponesena potrebom za brzinom zbog izbora i spašavanja vlastitog opstanka, ukopala u rov tajnovitih pregovora. No javnost je upozoravala na moguće Scile i Haribde tijekom ove pregovaračke plovidbe, a sada vidimo da je tih Scila i Haribdi bilo napretek i da kormilari nisu bili baš vješti da ih izbjegnu.

UMJESTO DA iskoristi stav hrvatske javnosti kao argument tijekom pregovaranja, pregovarački tim je autistički igrao svoju igru, a tih 1600 pregovarača nije se bojalo hrvatske javnosti i njene reakcije na rezultate pregovore, nego se bojalo – svoje vlastite vlade, hoće li ona biti zadovoljna ili ne. Tko su, uopće, dionici ovog našeg ulaska u EU? Je li to Vlada ili su pak građani i cijelo društvo? Izgleda da naši vlastodršci nisu baš sigurni, ali su izgleda sigurni u to da oni jedini najbolje interpretiraju želje te javnosti i njezine interese. A na kraju, pokazat će se da je hrvatska javnost u nedoumici, što se to ispregovaralo, i umjesto zadovoljstva brzinom pregovaranja pojavit će se nezadovoljstvo i razočaranje. Sada više ništa nije moguće popraviti, a negativan ishod referenduma bio bi doista katastrofa za Hrvatsku i samoguranje u naručaj nestabilnog i konfuznog balkanskog prostora. Ali kako spasiti, in extremis, ono što je upropašteno zbog tajnovitosti, „klasificiranosti“ i povjerljivosti procesa? Točno je da EU voli zatvorene razgovore, jer onda može i vlastitu birokratiziranost skriti od očiju javnosti, kao i sve druge deformacije zbog kojih danas EU doživljava napade kao demokratski deficitarna, nedovoljno transparentna i otvorena, i nedovoljno odgovorna svojim građanima. Na žalost, EU je stvorila jaku, izvrsno plaćenu birokraciju koja uživa u posebnoj privilegiranoj poziciji, od ogromnih plaća do drugih nematerijalnih povlastica i stalo joj je da sačuva položaj posebne političke kaste.

U TOJ KASTI, na žalost, tijekom vremena nakupilo se previše karijerista, oportunista, korumpiranih političara iz država-članica, koji su potražili utočište baš u EU. U prošlom sazivu Europskog parlamenta od 735 zastupnika (prije ulaska Rumunjske i Bugarske) čak ih je 115 bilo u svojim zemljama pod optužbom ili pak osuđeno zbog korupcije, zloporabe položaja, političke manipulacije i sličnih političkih nepodopština! Razumljivo je da su se brojni mediokriteti infiltrirali i u sve pore EU, unatoč transparentnim i otvorenim natječajima. Naime, za više funkcije natječaji nisu predviđeni, nego se oni popunjavaju po nacionalnim kvotama. To je način kako mediokriteti mogu prevariti čak i taj birokratski prilično dobro zamišljen sustav. A da ne govorimo kako se mediokriteti mogu lako uspeti po hijerarhijskim ljestvicama i ući u nacionalne vlade, odakle opet po ključu bivaju katapultirani u tijela EU. A onda, korak po korak, stvara se sveopća europska urota mediokriteta, kojima je svima u interesu da unatoč proklamiranoj otvorenosti i transparentnosti EU nje bude što manje, a u tome mediokriteti iz EU imaju zdušnu pomoć mediokriteta koji sjede u nacionalnim vladama i strankama na vlasti. Teško je oduprijeti se ovakvoj međunarodnoj uroti mediokriteta, ali je jedini lijek protiv njih, opet, otvorenost i transparentnost kao i inzistiranje na dogovornosti i čistim računima.

ZATO JE i Europska unija morala kapitulirati pred zahtjevima hrvatske javnosti da deklasificira dokument od vitalnog interesa za hrvatske građane, kada već to sama hrvatska vlada nije učinila jer, očito, otkrivanjem onoga što je ispregovarano dolaze na površinu sve slabe točke takvog pregovaranja bez sudjelovanja javnosti. A sve to otvara još jednu groznu dilemu – hoće li referendum o EU proći tako glatko kao što pokazuju dosadašnje ankete o nekih 57 posto podrške? Ako Vlada sada ne objavi sva objašnjenja i tumačenja, kao i komentar pristupnog ugovora tako da ga razumije svaki ribar koji lovi ribu „u osobne svrhe“, neće ni EU hrvatskim građanima izgledati kao poželjna destinacija, nego kao još jedna međunarodna urota birokratskih mediokriteta u kojoj su građani samo privjesak i objekt manipulacije, a ne subjekti i krajnji korisnici toga što se ispregovaralo i što ih čeka na tom neizvjesnom putu.

Vezane vijesti

Europska unija postaje savezna država

Europska unija postaje savezna država

Priča oko poreza u Europskoj uniji vodi se već godinama, a ona se intenzivirala posljednjih mjeseci u okviru napornih pregovora o novom proračunu… Više

Komentari

registracija
2/6/11

stereo, 27.09.11. 11:11

Pa Hrvatska Vlada će dobiti izbore samo koja, jedna koja će sa novim ljudima nastaviti po starom ili ona koja će se koprcati i tonuti u nastaloj žabokećini.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika