Objavljeno u Nacionalu br. 357, 2002-09-18

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO - Zoran Ferić

Rasizam u Hrvatskoj ili kako je Ministarstvo prosvjete amenovalo rasnu segregaciju

U posljednje vrijeme sve smo više svjedoci javnog linča i nekakvih neformalnih grupa koje na ulici provode svoju volju, a institucije sistema im se ne znaju oduprijeti: tako je i Ministarstvo prosvjete po tko zna koji put popustilo histeričnom pritisku roditelja i prihvatilo zahtjev da hrvatska i romska djeca idu u odvojene razrede:

Pripadnik Ku Klux KlanaPripadnik Ku Klux KlanaJužnoafrička Republika već odavno nije zemlja ozakonjene rasne segregacije. U njoj se, doduše, sada događaju drukčije svinjarije, ali ove rasne sve manje. A ta mi je zemlja još otkako sam išao u školu ostala u sjećanju upravo po tome: po skandaloznom odvajanju ljudi različite boje kože. Šokiralo me stoga kad sam u srijedu prošloga tjedna, otvorivši novine, otkrio da i ja živim u zemlji službene rasne segregacije. Odvajanje ljudi po kriteriju tamnoće puti ovdje, doduše, nije ozakonjeno, ali je amenovano od jednoga državnog ministarstva. I po ne znam koji put ljudi iz Ministarstva prosvjete popustili su histeričnom pritisku roditelja i prihvatili zahtjeve onih čija djeca idu u područnu školu u Držimurcu-Strelcu, pa će hrvatska i romska djeca ipak ići u odvojene razrede. Službeno, naravno, problem je jezik. Romska djeca ne govore hrvatski, pa bi hrvatska djeca u takvom nastavnom procesu, navodno, bila zakinuta. Tako, naime, roditelji objašnjavaju svoju potrebu za odvajanjem romske djece. Pa su zaključali školu. Kao što su branitelji nedavno blokirali izlazak osječkog lista Osječki dom. U posljednje vrijeme sve smo više svjedoci javnog linča i nekakvih neformalnih grupa koje mimo zakona ili bilo kakvih ovlasti nasilno na ulici provode svoju volju. I to samo po sebi ne bi bio problem, problem je kad institucije ne reagiraju. Ili reagiraju povlačenjem i nekakvim sumnjivim kompromisima.

Jezik, naime, može biti priličan problem u organizaciji nastave, ali čini se da su razlozi ove roditeljske histerije drukčije prirode. Radim u školi, predajem hrvatski i znam otprilike kako to s jezikom stoji. XVIII. gimnazija u Zagrebu, gdje radim, jest jezična i dvojezična škola. Mi smo, naime, njemačko-francuska dvojezična gimnazija u kojoj neki razredi, ili dijelovi razreda dio svoje nastave prate na stranom jeziku: francuskom ili njemačkom. Imamo i lektore, izvorne govornike tih jezika. Međutim, ono što je važno za ovu priču jest to što imamo i izvorne govornike stranih jezika među učenicima. Djeca povratnika iz Njemačke već tradicionalno upisuju ovu gimnaziju jer im se čini da će im tako biti lakše pratiti nastavu. Dobrom dijelu njih materinji jezik je više njemački nego hrvatski. Moglo bi se reći da oni, kao ni ova romska dječica, zapravo ne govore dobro hrvatski. Moje je iskustvo da oni uz dodatne satove i angažman vrlo dobro u tijeku nastavnoga procesa svladavaju jezik do one razine da mogu pratiti nastavu. Idu, dakako, u razred s djecom koja su odrasla u Hrvatskoj i normalno govore svoj materinji jezik, međutim, pri tome nikome ne smetaju, niti sama nastava zbog toga trpi. Njima samima jest mnogo teže, poneka djeca dožive i nekakvu krizu, ali na one oko njih to ne utječe u negativnom smislu. Pri tome nije naodmet dodati da se radi o gimnaziji, a ne o osnovnoj školi i da su djeca u osnovnoj školi, što se tiče jezika, kudikamo fleksibilnija te bi se taj jezični problem, čini mi se, mogao riješiti prilično bezbolno. Bez zatvaranja škole i nepotrebnih tenzija. A pogotovo bez segregacije.

Sve mi se čini da je taj objektivni jezični problem prenapuhan i da je u pozadini svega roditeljska potreba da im se djeca ne miješaju s malim Romima. Spominju se pri tome i higijenske navike, što, dakako, jest problem, ali nije nerješiv. Još se uvijek sjećam strogih higijeničarki iz nižih razreda moje osnovne škole, zbog kojih sam morao skrivati ruke pod klupu da mi se ne vide veliki nokti i nabacivati kosu na uši da se ne vidi stanje njihove čistoće. Čini mi se da bi se upornim inzistiranjem na higijeni, i to upornim institucionalnim inzistiranjem, i higijenske navike malih Roma uskladile s higijenskim navikama druge djece.

Naravno, argument onih koji tvrde da se ovdje ne radi o segregaciji jest to što će s hrvatskom djecom u razred ići i neka naprednija romska djeca. Naravno, da, i tako treba, ali njih tamo neće biti previše. Neće činiti nekakvu kritičnu masu koja bi, eventualno, mogla nametati svoje ponašanje i svoje kulturne obrasce. I to sam, naravno, doživio u svojoj školskoj praksi. Na Žitnjaku. U Tehničkoj školi Ruđera Boškovića u razredima je bilo Roma. I nitko, a pogotovo roditelji neromske djece, oko toga, koliko znam, nije pravio nikakav problem. Međutim, oni su bili integrirani, oni su po svemu bili dio zajednice pa su se i njihove posebnosti izgubile. Prema tome, nije bilo opasnosti od ugrožavanja kulturnih obrazaca većine. A o tome se, izgleda, tamo i radi. O ugroženim kulturnim obrascima u kraju s puno Roma i o rasnom animozitetu. Pri tome moram reći da to nikome nije lak problem. Ali ga valja definirati. Rasizam je danas tabuiran u toliko mjeri da valja izmisliti ili sama sebe uvjeriti u neke druge, objektivne i pedagoške razloge. Međutim, rasizam postoji i svako bježanje od problema samo ga pogoršava. Pokušavam poći od sebe. U svojim javnim istupima i kolumnama, koliko to mogu, pokušavam braniti prava Roma na jednakost i suprotstavljati se nacističkim potezima pojedinih grupa. Ali ni sam nisam potpuno siguran kako bih se ponio da mi se u susjedstvo doseli kolonija Roma, vrtove pretvori u odlagališta otpada i napuči čergama, promijeni kvalitetu zraka i stane me maltretirati glasnom muzikom. Bih li i ja bio rasist? I jesam li zato licemjeran? Po svoj prilici jesam. Možda imam na to i pravo?

Međutim, uvjeren sam da se protiv tog tipa latentnoga rasizma izazvanog konformizmom valja boriti iznutra, iz sebe. I reći sebi da je i smeće posao, da se radi o drukčijoj kulturi i da je jedino njeno prihvaćanje kao drukčije pravi i ravnopravan odnos. I volio bih završiti parafrazirajući riječi doktora Begovca, voditelja centra za AIDS, izrečene povodom jednako tako žalosnog slučaja seropozitivne Ele koja je u prvi razred pošla sama. Kao Pale iz jedne davne priče. Doktor Begovac je rekao da ništa nije sto posto sigurno, da ne može garantirati da se zaraza HIV-om teoretski ne može u školi prenijeti na drugo dijete, ali da je mogućnost vrlo mala. I da je valja prihvatiti kao sve druge rizike života. Čini mi se da bih u sebi pokušao naći snage prihvatiti i te kulturološke rizike života s drukčijima. Konačno, i u kulturi i u biologiji dvije različitosti najčešće daju jednu novu vrijednost. Toj vrijednosti, uvjeren sam, valja težiti.

Vezane vijesti

Intelektualni inkubator rasizma

Intelektualni inkubator rasizma

Francuski filozof Alain Badiou piše za Le Monde o odgovornosti lijevih intelektualaca u svjetlu neočekivanog uspjeha radikalne desničarke Marine Le… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika