Ivić Pašalić osnovao je novu stranku Hrvatski blokPropagandistička režimska teza o Hrvatskoj kao zemlji galopirajuće demokracije, nesumnjivo se potvrđuje i puštanjem Tihomira Oreškovića iz pritvora. Čovjek je, na kraju krajeva, optužen samo za višestruka serijalna ubojstva civila u ratu, i navedena inkriminacija – razmjerno benigna u sredini s ultrarazvijenim osjećajima za nacionalne vrijednosti – nipošto ne opravdava njegovu daljnju izolaciju. Dobro je činiti dobro. Neka živi univerzalna ljubav prema grijehu. U opisanome kontekstu, Orešković kao “naš čovjek na slobodi” iznimno je značajan kao kulturološka metafora. To je Hrvatska u punome svjetlu: država formirana po mjeri dinarskoga urlatora Thompsona i njegovih sljedbenika, u kojoj se ekstatično veličaju razne forme moralne i civilizacijske devijantnosti.
Pokupio si civile iz podruma, postrojio ih i pobio ? Evala ti, vojskovođo; pjevamo tebi u čast. Tako se to radi, reći će uvaženi saborski zastupnik Ljubo Ćesić Rojs, dajući svojedobno kod Glamoča uvjerljivu poduku iz egzekucije zarobljenih srpskih seljaka. Oslobađanje Oreškovića zbog činjenice da sud za dvije godine natezanja nije uspio donijeti nikakvu odluku ni presudu, odnosno da državno odvjetništvo – unatoč težini optužnice – nije bilo zainteresirano za produženje pritvora, predstavlja neku vrstu šlaga na hrvatskoj pravosudnoj torti od blata. Definitivno se pokazuje da su sva ta pompozna suđenja naprosto cirkus, kukavičluk, travestija i blef.
STUPAC TJEDNA: LABUĐI PJEV IVIĆA PAŠALIĆA U nastojanju da se po svaku cijenu promovira u neporecivoga vođu hrvatskoga ultradesničarskoga pokreta, Ivić Pašalić osnovao je stranku čudnoga naziva: Hrvatski blok (pod “blokom” se obično podrazumijeva ne jedna, već savez stranaka sličnoga opredijeljenja). Desnica će se, dakle, zbiti pod Pašalićevim skutima, u rasponu od Tompsona do Joze Metera. Neka bude tako. Dinarski kvazifolklor i nešto podmićenih i dezorijentiranih aktivista, to je manje-više sve što je Pašaliću preostalo. Milan Kovač kao stari pijun iz privatizacijskoga fonda, “karizmatska” udovica Đurđa Šušak, jedan otrcani odvjetnik koji je na Pašaliću profitirao i grupica deklariranih fašista koji panično vrebaju bilo kakvu televizijsku priliku – to je Pašalićeva aktualna politička klijentela. Na osnivačkome skupu njegove stranke nije bilo nikoga iz drugih, nominalno srodnih stranaka. Od Tuđmanovih, nazočna je bila samo Franjina slika. Nije došao Miroslav Tuđman. Nije se pojavio ni Nenad Ivanković Vons. Od Ante Đapića i Ante Kovačevića ni traga. Apstinirali su Mladen Schwartz i Ana Lučić. Da je bar odnekud iskrsnuo Hrvoje Šošić; ali ne, i on je odlučio ostati u svome zapećku. Slušajući labuđi pjev Ivića Pašalića, Ivo Sanader i braća iz HDZ-a doista imaju razloga za ironiju. Čovjek se na kraju uspio pozicionirati u krug potpunoga undergrounda*, kojem je vjerojatno oduvijek i pripadao. Establishment od njega bježi kao od đavola, a stekliši i desničari promatraju ga kao nepotrebnu konkurenciju. Paradoksalno je da se suđenje gospićkoj skupini u Rijeci isticalo u medijima kao izniman primjer korektnoga pravnoga pristupa fenomenu ratnih zločina. U javnosti je tijekom sudske procedure prilično precizno prikazano što su sve optuženi činili, i preko te eksplicitnosti zločina ozbiljno je načeta agresivna patriotistička mitologija izgrađena prvenstveno oko Mirka Norca, koja barbarstva ili poriče, ili ih licemjerno tretira kao aktove vrhunskoga rodoljublja. Zatim: neki vrlo relevantni svjedoci prokazali su Franju Tuđmana i njegove mandarine s Pantovčaka kao osobe koje su izravno zaštitile Oreškovića, Norca i društvo od bilo kakvih sankcija i progona, nakon spoznaje da se u Gospiću organizirano eksterminiraju Srbi. Pokazalo se na taj način da je ratni zločin, odnosno: njegovo vulgarno zataškavanje zbog “viših nacionalnih razloga”, bio usađen u temelje Tuđmanovog poretka. Tuđman je opravdavao i prikrivao ubijanja, a egzekutore je štitio i nagrađivao. Najveće bandite i ratne zločince puštao je iz zatvora osobnim dekretima. Jedan od takvih – masovni ratni ubojica, oslobođen po Tuđmanovom nalogu – nedavno je uhićen u Austriji s eksplozivom u automobilu, očito na nekom novom likvidatorskom poslu.
Proces gospićkoj skupini počeo je, dakle, skidati patriotsku krinku s gospićkih ratnih zbivanja i razobličavati zločinačku prirodu tuđmanizma, da bi se na kraju – oslobađanjem Tihomira Oreškovića na temelju ezoteričnih i arbitrarno primjenjivih propisa o duljini pritvora, odnosno sudske i tužiteljske neaktivnosti – pretvorio u standardnu hrvatsku pravosudnu žabokrečinu. Kakvi su to običaji da se ratni zločinci, za razliku od džepara, brane sa slobode? I kakvi su to dokazi sudu još potrebni da bi napokon mogao donijeti nekakvu odluku? Da se otvore grobovi, da mrtvaci lično i personalno ustanu i progovore o svojim ubojicama? Panično tražeći nekakvo svjetlo u pravosudnome tunelu, novinari su Iku Šarić preko noći promovirali u hrvatskoga sudačkoga superstara, da bi se ona – također preko noći – samoinicijativno repozicionirala među standardne protagoniste jednoga mediokritetskoga sustava.
Tretman Oreškovića samo je jedna u nizu epizoda hrvatske sudačke tragikomedije. Sustav o kojem govorimo temeljito je dekadentan. Pojedini suci zapravo su pokvarenjaci i subverzivni politički licemjeri. Kako, na primjer, atribuirati osobu poput Nikole Raguza, zagrebačkoga suca koji je presudio da jedan lijevo orijentirani list zanemarive naklade, koji nema ni prebijene pare, mora isplatiti desetine tisuća kuna odštete zbog “uvrede časti i ugleda” Ivanu Bobetku? Suca koji – pored toga – kontinuirano donosi presude u korist bandita koji su za vrijeme Gojka Šuška nasilno prisvajali tuđe stanove? Državno sudbeno vijeće egzistira na takvim ljudima. Ono je leglo antidržavne subverzije. Pored svega, nedavno su u suca promovirali Marina Črnju, nekadašnjega bliskoga suradnika Miroslava Kutle.
Sjeća li se još netko spomenutoga Kutle? Tuđmanov tajkun pušten je iz pritvora također zbog nekakvih proceduralnih normi, slobodno uživa u svemu što je stekao, i s njegovim oslobađanjem do daljnjega su – kako se čini – hibernirani svi postupci koje je protiv njega vodilo državno odvjetništvo, od pljačke Tiska do preko pljačke Dione. Ispada – prema predviđanjima cinika – da je akumulaciju velikoga bogatstva praćenu uništenjem brojnih tvrtki čovjek platio s godinom dana razmjerno komforne internacije. Mnogi bi vjerojatno pristali na takvu trampu. Pošten i budala u Hrvatskoj su apsolutno sinonimi. Hoće li se Kutlin obrazac tihe amnestije primijeniti i na Oreškovićev slučaj? Iskustvo govori tome u prilog, premda je Oreškovićeva pravna situacija specifična zbog interesa koji je gospićka skupina pobudila u domaćoj javnosti i u međunarodnoj zajednici.
Bez obzira na Oreškovića, puštanje iz pritvora u Hrvatskoj je uglavnom praćeno i diskretnim storniranjem predmeta u cijelosti. Tuđmanov ministar turizma Ivan Herak, na primjer, bio je optužen zbog pljačke državnoga novca; čim je pušten, stvar se počela zavlačiti unedogled. Danas, u Kutlinom stilu, živi na visokoj nozi i predstavlja se kao žrtva sustava. Ne radi se o sporosti sudova zbog pretrpanosti predmetima, već – evidentno – o namjernoj marginalizaciji sporova koji su povezani s imenima iz politike. Režim se ponaša sofisticirano nezainteresirano, možda zato da ga ne bi optužili za revoluciju i revanšizam, a pravosuđe ga u tome slijedi s rafiniranom intuitivnošću. Ako je Tuđmanova vlast bila zločinačka, i ako su u njoj profitirali ubojice i kradljivci, u to se – zbog osjetljivih političkih razloga – danas ne treba previše petljati. Tko je ubio, ubio je; tko je ukrao, ukrao je.
Kad je o ratnim zločinima riječ, oslobađanje Oreškovića predstavlja – kako rekosmo – kulminaciju jednoga žalosnoga niza. Među ostalim, proces Lora u Splitu prekinut je do daljnjega iz proceduralnih razloga, jer je sudac Slavko Lozina – član Čondićeva stožera – optužene pustio iz pritvora, a neki od njih su potom pobjegli. Hoće li dotičnoga Lozinu nakon svega netko napokon najuriti s radnoga mjesta? U to se opravdano može sumnjati. Kad je riječ o sucima koji se bave antidržavnim diverzijama, autonomija sudstva u Hrvatskoj je svetinja. U Šibeniku su ekspresno oslobođeni bivši pripadnici HV-a koji su optuženi da su tijekom rata ubili i zapalili dvoje starijih Srba. Oslobađajućoj presudi prethodio je, kao što je poznato, bijeg suca-porotnika koji se uplašio za vlastiti integritet ako se optuženi slučajno proglase krivima. I tako dalje. Hrvatski sudovi nisu u stanju obraniti osnovne etičke norme i civilizacijske tekovine na kojima počiva moderno društvo. Oni su trajan državni problem, neprolazan labirint ucijenjenosti, rezignacije i straha, i slučaj za međunarodnu zajednicu.