Solidarnost desnih i lijevih oko Bobetka rezultat je strahaOptužnica protiv generaka Bobetka i zahtjev za njegovo izručenje za bolje poznavatelje političkih prilika u Hrvatskoj nije nikakvo iznenađenje. Ona je bila očekivana još od onih vremena 1993. kad je utemeljen Sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Dizanje nacije na noge, poziv na jedinstvo, insceniranje presudnosti trenutka za biti ili ne biti Hrvatske i ocrnjivanje Haaga kao političkog suda samo je nevješta politička igra kojom se sadašnja cjelokupna hrvatska politička elita pokušava oprati od onoga što je bilo i onoga što bi moglo biti.
Aktualni hrvatski premijer poziva političare i udruge građana da podnesu svoj dio odgovornosti kako na kraju pravdu u novonastaloj situaciji u svoje ruke ne bi morali preuzeti sami građani. Suočenje sa svakom haaškom optužnicom moment je u kojem hrvatski političari ove ili one provenijencije postaju naglo zainteresirani za ono što misli narod, javnost ili građanstvo. Tako pokušavaju sa sebe skinuti breme odgovornosti koje nose podjednako, svi zajedno, neovisno o političkim prefiksima.
Da se političari o drugim građanima brinu kao o Bobetku, Hrvatska bi odavno bila zemlja skandinavskih liberalnih demokracija i najozbiljniji kandidat za članstvo u EU Hrvatska može zaštititi Bobetka i druge političke kapitalce čija je sudbina važnija od sudbine Hrvatske i njenih građana jedino istupanjem iz UN-a Saborska sjednica na kojoj se teatralno uprizoruje suočenje s nekom optužnicom već tradicionalno poprima tenzije sudnjeg dana. Zakapaju se sjekire, poziva na dijalog, toleranciju i jedinstvo, umjetno napumpava dramatičnost trenutka. Sabornici su spremni raspravljati i razgovarati satima, danima i noćima. Zanimljivo je da na takvo što nisu spremni kad su u pitanju za hrvatske građane krucijalna pitanja poput nezaposlenosti, socijalne obespravljenosti, kriminala, korupcije, pljačke stoljeća ili sramotnog pravosudnog sustava. Da su podjednako angažirani i oko tih problema, Hrvatska bi već odavno bila najozbiljniji kandidat za članstvo u EU, a da se premijer i drugi politički “odličnici” o drugim građanima brinu istom mjerom kao u slučaju partizanskog generala, omogućavajući mu povlašteni status u odnosu na obveze i prava svih ostalih, naša bi zemlja već davno bila u društvu skandinavskih liberalnih demokracija.
Hrvati su dužni mrziti Haaški sud zato što bi u drukčijoj realnosti morali mrziti svoje političare koji ih već godinama, zarađujući tako jeftine poene, zasljepljuju faktografijom iskrivljene memorije i naručenih zaključaka koji ih ekskulpiraju za zločine koji su se 90-ih dogodili i u Hrvatskoj. Haaški sud je dosljedan, a hrvatski političari, involvirani u neke zločine, u svojedobni bespogovorni pristanak na ustavni zakon o suradnji s Tribunalom, ali i neka s lakoćom obavljena izručenja poslije kojih se neki možda i pogrešno optuženi nikada neće vratiti – sve su nervozniji i uplašeniji. Otud tako velika briga za Bobetka, zahtjevi za preispitivanje Ustavnog zakona kao da ga se i prijašnjih godina nije moglo još lakše promijeniti, da je takvo što moguće, ali i sve ubrzaniji i zadihaniji taktovi po kojima pleše novoorganizirana fašistička desnica koja se oglašava samo u trenucima kad se pravda za nekoliko koraka približi njihovim dobro potkoženim i u ratnu krivnju dobro umočenim čifovima.
Politička solidarnost između lijevih i desnih, sakrivena u olinjalu floskulu o postizanju nacionalnog jedinstva, pa i onda kad su u pitanju zločini, ratni, pretvorbeni ili kriminalni – postaje sve tragičnija. U saborskim klupama osjeća se strah, ali ne za sudbinu Hrvatske, kako nam to oni predstavljaju – nego za vlastite stražnjice. Jer Hrvatska se ne podriva u Haagu, kako o tome već godinama kokodaču dobro plaćeni demagoški epizodisti, nego u istim klupama gdje se već više od jednog desetljeća ne uspijeva čuti glas koji bi od Hrvatske htio učiniti pravnu, demokratsku i građansku državu. U Saboru se brani ono što Hrvatska nikad ne bi trebala biti – zemlja u kojoj se nekažnjeno šeću zločinci i u kojoj parlament dreči protiv zakona koje je sam prihvatio.
General Bobetko očito ima poseban status. Zašto ga nisu imali Norac, Ademi ili Gotovina? Odgovor je jednostavan – zato što riba smrdi od glave, a ne od repa. Haag na Bobetku neće stati i zato su politički “izvrsnici” svih boja odjednom solidarniji no ikada. Masovno nezadovoljstvo koje će se i ovaj put pokušati izazvati nije motivirano ugrožavanjem temeljnih vrijednosti hrvatske države, nego je, baš suprotno, dimna zavjesa kojom će se pokušati zaštititi one koji su istinski, svojom politikom omogućili tajnu realizaciju zločina.
Višegodišnje izbjegavanje individualizacije počinjenog i nazivanje stvari svojim imenom i prezimenom danas nam se vraća kroz izmanipulirani i programirani kaos do čijeg smo ruba došli, baš kao što će nam se truli dogovor i suučesništvo u prikrivanju pretvorbenih zločina uskoro vratiti kroz siromaštvo i gubitak nacionalnog blaga i dostojanstva.
Optužnica protiv Bobetka neće biti povučena, ništa u Ustavnom zakonu neće biti promijenjeno, ali će iz Haaga i dalje stizati nove optužnice. Odgovorni za to upravo su oni koji nas ovih dana preko tv ekrana pozivaju na mobilizaciju nacionalnog ponosa. Jedino takvim floskulama može se loše prikrivati fakat da Hrvatska nije u stanju i ne želi procesuirati ratne zločine koji su počinjeni na njenom teritoriju. Primitivna i olinjala teza kako u obrambenom ratu oni nisu mogli biti počinjeni, društvena atmosfera u kojoj je svjedočiti istinu o zločinu sramota i izdaja, danas se Hrvatskoj obija o glavu. Ona se iz temelja drma u svakoj situaciji kada nas sudsko tijelo postavljeno “iznad Sabora i Boga” podsjeća da smo zemlja u kojoj se ne poštuju zakonom utvrđene obveze i tako nas se prisiljava da se pogledamo u ogledalo iz kojeg se vidi da Hrvatska nije ništa drukčija od zemalja od kojih se toliko i po svaku cijenu želimo razlikovati.
Izbjegavanjem suradnje s Haaškim sudom Hrvatska bi se ponovno izložila međunarodnoj izolaciji. Vlada lijevog centra mogla bi pasti, a Hrvatska bi, kako bi zaštitila svoje političke medvjede, mogla istupiti iz UN-a i tako izbjeći ingerencije i suradnju s Haaškim tribunalom. Jedino tako Hrvatska može sačuvati svoje političke kapitalce čija je sudbina važnija od sudbine Hrvatske i njenih građana. Tako je bilo svih ovih godina, pa nema razloga da tako ne bude i dalje. Hrvatski političari i međunarodne norme i uzusi ne mogu koegzistirati. Hrvatska i pravna država – još manje.
Istupanjem iz UN-a konačno bi se omogućilo slobodno šetanje nečistih savjesti, političara umočenih u zločin, pljačku i kriminal. To je Hrvatska po mjeri nekih od njih. Oni su ovih dana najglasniji.
Valja ih prozreti i pričekati nove optužnice. Istini je nemoguće pobjeći.