Peter Gabriel – ‘Up’ (Real World – Dallas) – Na ovom albumu nema pjesme koja će obilježiti epohu kao “Biko”. Nema remek-djela poput “Shock The Monkey”. Nema potencijala za planetarni hit a la “Sledgehammer”. Nema inovacija kakve su prikazane u “Digging In The Dirt”. No nema ni signala koji bi upućivali na zaključak da se Peter Gabriel zapustio u 10 godina koliko je prošlo od prethodnog studijskog albuma “Us”. U svijetu sezonskih pop atrakcija to bi bila zastrašujuće velika rupa, ali za autora koji je između “So” i “Us” ostavio prazninu od šest godina i nakon toga se vratio bez ikakvih vidljivih gubitaka, višestruko odgađanje premijere novog albuma ne predstavlja gotovo nikakvu opasnost. Naime, Gabrielova diskografija ima nekoliko zasebnih odjeljaka, a nakon odvajanja izdanja filmske glazbe, koncertnih dokumentaraca i soundtracka za multimedijalni projekt “Ovo”, jasno se vidi da u prvih četvrt stoljeća njegove solo karijere ulazi samo šest albuma. Kad se postavi u ovaj okvir, “Up” osjetno zaostaje samo za briljantnim trećim albumom, a ispred njega ostaju još “Security” i “Us”.

Poklonici Petera Gabriela vjerojatno će biti zadovoljni takvim ishodom, ali bit će zanimljivo promatrati reakcije prosječnih pop konzumenata koji će opet tražiti “Sledgehammer” ili “Digging In The Dirt”. Ništa od toga! Za otvaranje je izabran apokaliptični simpho-rock “Darkness”, koji nema baš nikakve veze s kurentnim trendovima, a privremeno se može smjestiti negdje između starih Genesisa i Rogera Watersa s albuma “The Final Cut”. “Growing Up” je podjednako veliko iznenađenje, ali s posve drugačijim predznakom jer već u osnovnoj verziji zvuči kao odličan klupski remiks, što se može pripisati utjecaju gostujućeg producenta Stevea Osbornea (Perfecto).
Prva laganica “Sky Blue” proširuje standardni popis Gabrielovih suradnika na prerano otpisanog blues veterana Petera Greena (ex Fleetwood Mac) i gospel prvake The Blind Boys Of Alabama. “No Way Out” zvuči kao potencijalni koncertni favorit, “I Grieve” prolazi bez uzbuđenja jer je nova verzija tek neznatno različita od originalne snimke objavljene prije četiri godine na soundtrack albumu “City Of Angels”, ali onda temperatura naglo raste. “The Barry Williams Show” u trajanju od sedam minuta i 15 sekundi otkriva mnogo više nego kurentni singl, koji je “by the way” zbog kontroverznog videospota u režiji Seana Penna gurnut u kasnonoćne termine na gotovo svim tv postajama.

Druga laganica “My Head Sounds Like That” brzo pada ispod visokog prosjeka albuma, ali nastavak donosi “More Than This” u kojoj je art-rock maestro izveo još jedan zanimljiv eksperiment s elektronikom i grandioznu “Signal To Noise”, gdje se pažljivo izvedena orkestracija nadopunjuje s vokalnim sampleom rahmetli Nusrata Fateha Ali Khana i indijskim bubnjevima The Dhol Foundation.

Za kraj je sačuvana klavirska minijatura “The Drop”, ali najodaniji Gabrielovi fanovi teško će se smiriti dok ne pronađu i jedanaestu pjesmu “Burn You Up Burn You Down” koja se nalazi na nekim promo-kopijama, ali je iz nejasnih razloga izbačena s komercijalnog CD-a. Upornost će se itekako isplatiti jer “Burn You Up” ne predstavlja nevažan dodatak nego jednu od najboljih pjesama pripremljenih za ovaj album, obilježenu još jednom velikom ulogom The Blind Boys Of Alabama i besprijekornom autorskom suradnjom u koju su bili uključeni Karl Wallinger (World Party, ex Waterboys) i Neil Sparkes (Temple Of Sound, ex Transglobal Underground).

Eve – ‘Eve-olution’ (Ruff Rider – Aquarius)

Prije tri godine Eve Jihan Jeffers zvučala je kao ozbiljna kandidatkinja za buduću prvu damu East Coast hip hopa, a poslije lanjskog albuma “Scorpion” činilo se da će otkriće Dr Drea vrlo brzo okončati dominaciju Queen Latifah. Međutim, “Eve-olution” samo naslovnom pjesmom odgovara tako velikim očekivanjima dok se ostatak albuma lomi između proračunatih iskoraka prema R&B produkciji i ziheraški odrađenih dueta s Aliciom Keys i Gwen Stefani iz No Doubt. Uplovljavanje u mirnije vode rezultiralo je ulaskom na američki top-10, pa se Eve uskoro može očekivati u društvu globalnih pop zvijezda, no Queen Latifah i dalje ostaje jedina autentična rapperska heroina.

Los Lobos – ‘Good Morning Aztlan’ (Mammoth – Dancing Bear)

Kalifornijski vukovi imaju hrpu zanimljivih albuma, ali u malo strožoj selekciji i dalje najbolje prolaze prvijenac modernog chihano-rocka “How Will The Wolf Survive” iz 1984. i svojedobno podcijenjeni “The Neighbourhood” iz 1990. “Good Morning Aztlan” naslanja se upravo na ta dva albuma i premda ne doseže njihovu vrijednost, može biti veoma privlačan za dugogodišnje simpatizere Los Lobosa koji nisu pokazivali baš veliki interes za novije studijske projekte. U prvom planu je opet autorski tandem David Hidalgo – Louie Perez, no dio zasluga mora se pripisati i svestranom producentu Johnu Leckieju (Radiohead, Baaba Maal). Njegov rad s Los Lobosima najbliži je zahvatima na povratničkom albumu Dr Johna “Anutha Zone”.

Queens Of The Stone Age – ‘Songs For The Deaf’ (Interscope – Aquarius)

Potraga za nu-metal bandom koji može pokriti nešto više od bučne tinejdžerske zabave završava na trećem albumu Queens Of The Stone Age. Gitarist Josh Homme, basist Nick Oliveri, novi frontman Mark Lenegan (ex Screaming Trees) i bubnjar Dave Grohl, posuđen od Foo Fightersa, jednostavno su prejaki za bilo kakvu usporedbu s Korn, Slipknot, pa čak i za hvaljeni System Of Down. Umjereno brzi i jako glasni Q.O.T.S.A. najprije podsjećaju na stoner-metal sekciju stare grunge scene (Masters Of Reality ), ali pažljivije slušanje otkriva jako ambiciozne istraživače heavy metal tradicije koji se povremeno spuštaju do žanrovskih klasika iz 70-ih (Led Zeppelin, Blue Oyster Cult) ili zalaze još dublje u prošlost, sve do metaliziranih acid-rockera iz klase Iron Butterfly i Blue Cheeer.

Zvjezdice:
Peter Gabriel – 4
Eve – 2
Los Lobos – 3
Queens Of The Stone Age – 4