Objavljeno u Nacionalu br. 358, 2002-09-25

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA - Srećko Jurdana

I što će nacija s Bobetkom?

Stupac tjedna

General Janko BobetkoGeneral Janko BobetkoVladimir Šeks je za Ivicu Račana i Gorana Granića nedavno izjavio da su neiskreni, referirajući se na njihove istupe u povodu najave Bobetkove optužnice. Nacional je u zadnjem broju objavio kako je dostava službene haaške optužnice protiv Janka Bobetka pitanje sati; u neposrednoj reakciji na spomenuti tekst Račan i Granić kategorički su zanijekali da im je bilo što poznato o tome – implicirajući kako Nacional nešto insinuira – da bi dva dana kasnije parlamentu stavili na znanje kako je optužnica ipak stigla. Ako se šale, čine to na vlastiti račun. Neki unutarnji izvori tvrde, doduše, da se s njima postojano šali Carla Del Ponte, koja ih vara i zavlači, i ne želi im unaprijed kazati što Haag za Hrvatsku sprema. Točno je, vjerojatno, da obje strane povremeno – šatrovački rečeno – muljaju*. Del Ponte je uglavnom agresivna, dvolična i cinična, Račan i Granić neodređeni i prestrašeni.

STUPAC TJEDNA: SLUČAJ HRASTOV Sud u Karlovcu oslobodio je – nepravomoćnom presudom – Mihajla Hrastova, optuženog da je 1991. godine bezrazložno likvidirao trinaest vojnika tadašnje JNA koji su se hrvatskim snagama predali na koranskome mostu. Oslobađanje Hrastova uslijedilo je nakon oslobađanja šibenske skupine optužene zbog ubojstva dvoje srpskih staraca, zavlačenja slučaja Lora, puštanja Tihomira Oreškovića. Fenomen je imanentno povezan s optužbom protiv generala Bobetka: on dokazuje postojanje nepremostivih razlika između namjera Vlade – koja uporno tvrdi kako je Hrvatska u stanju sama procesuirati optužene za ratne zločine – i objektivnoga stanja svijesti kod hrvatskih sudaca koje je postavio hadezeovski režim. Lokalni sudovi nameću otvoreno amnestiranje optuženih za ratne zločine, i prisiljavaju međunarodne institucije da se prema Hrvatskoj postave radikalno. Nitko nije voljan progutati šuplju propagandističku retoriku o pravnoj državi koja je sposobna dosljedno provoditi zakone. Da dramatičar opisuje Račanovu relaciju s Haagom, mogao bi sa sjetom zaključiti kako premijer nije u stanju raskinuti jedno emotivno prijateljstvo jer se kompanjon za njega suviše čvrsto vezao. Netom što se Ante Gotovina, uz indiskretnu privolu države, do daljnjega sklonio na sigurno i gotovo pao u zaborav za kojim teži, a već je stigla optužba i protiv Janka Bobetka koji je od 1992. do 1995. godine bio operativni komandant HV-a. Mira i stabilnosti nema; nacionalno-nacionalistička scena ponovno se drma, trese, galvanizira i polarizira. Zemlja Hrvatska osuđena je na trajnu neurasteniju.

Samoproglašeni test hrvatstva

Bobetko je položaj šefa Glavnoga stožera – zbog slaboga zdravlja i poljuljanoga statusa kod Tuđmana – napustio prije operacije Oluja, ali tvrdio je kasnije kako je osobno pripremio sve nacrte za ofenzivu, kako je bitkama efektivno zapovijedao iz bolničkoga kreveta (pokraj kojeg mu je bila instalirana radioveza s bojištima), i kako je – u tom smislu – “Oluja” “njegova simfonija”. Od skromnosti nikada nije patio, a toj osobini dijelom duguje i svoj današnji optuženički status: gonjen herostratskim impulsima povezanim sa staračkom potrebom za stalnim samoisticanjem kao formom borbe protiv vremena koje protječe, u autoreklamerskoj knjizi “Sve moje bitke” objavio je i neke vojno-političke činjenice koje kompromitiraju djelovanje HV-a i HVO-a. Sve je to poznato.

Nacionalistička desnica glorificira Bobetka kao bezuvjetnu ratnu legendu i ikonu. Taj status u aktualnoj “crnoj koaliciji” ponešto je paradoksalan za nekadašnjega rigidnoga partizana koji je nakon II. svjetskog rata u svojstvu političkoga komesara vedrio i oblačio po Baniji (živeći pritom u nacionaliziranome luksuznome stanu u vili na zagrebačkom Tuškancu). Kao rođeni politički ekvilibrist i prevrtljivac, Bobetko je, međutim, osobnu ideologiju uvijek znao idealno prilagoditi vladajućoj, tako da je – u skladu sa suvremenim kretanjima –tijekom vremena postao znatno bliži ustašama negoli partizanima. Zadnjih desetak godina njegova retorika svodi se na veličanje nacionalističkih kultova i apologiju izolacionističkoga tuđmanizma, i isticati danas Bobetkovu antifašističku historiju – kao što iz utilitarnih razloga čine pojedini saborski zastupnici s desnice – doista je anakronizam, perfidija i apsurd. Staroga oficira uvijek je resila seljačka lukavost, a iz nje generira i njegova nedavna izjava o “hrvatskome jedinstvu” koje se potvrđuje preko odnosa javnosti i režima prema njegovoj osobi. Tuđmana više nema, i Bobetko je za test hrvatstva proglasio samoga sebe.

Zaštitnik ‘mangupa u našim redovima’

Neki sudionici rata 1991-1995. o njegovome vojnome umijeću izražavaju se pohvalno. Čak s divljenjem. Novopromovirani, zapravo priučeni visoki časnici bili su fascinirani njegovim autoritativnim demonstracijama organiziranja obrambeno-ofenzivnih linija: topničkim pokrivanjem terena, postavljanjem zapreka itd. Neke profesionalne vojnike Bobetko je, međutim, kronično iritirao. Martin Špegelj, na primjer, smatrao ga je kalkulantom i tipičnim političkim generalom, i s njim je povremeno ulazio u javne polemike koje su zahvaćale i detalje iz zajedničke partizanske prošlosti. Pojedini veterani s južnoga bojišta tvrdili su da je Bobetko u jednom trenutku zbog svoje arogantne samouvjerenosti skupinu vojnika nesmotreno poslao u neprijateljsku zasjedu, i da je – kao dosljedno tuđmanovski protekcionist “mangupa u našim redovima” – propustio kazniti ili prijaviti pripadnike SIS-a koji su brutalno umlatili dvojicu zarobljenih srpskih petnaestogodišnjaka.

Po Tuđmanovu nalogu odlazio je u Bosnu na razgovore s Ratkom Mladićem; s njih se vraćao pun hinjene ljutnje i apstraktnih izjava kako se “s tim čovjekom ništa ne može dogovoriti”, ne objašnjavajući zašto se uopće upuštao u pregovore na najvišoj vojnoj razini s potvrđenim ratnim zločincem, i to na njegovome terenu. Zašto? Zbog uspostave vojne suradnje u ratu protiv Muslimana i procesu podjele Bosne između Srbije i Hrvatske? Pronalaženje odgovora može se prepustiti istraživačkim tijelima koja se Bobetkovim ratnim aktivnostima već dulje vrijeme bave. Činjenica je da je Bobetkova velika operacija oslobađanja hrvatskoga juga u stvarnosti bila proizvod dogovora Tuđmana i Miloševića o teritorijalnoj trampi (Bosanska Posavina za dubrovačko zaleđe). S aspekta vojničke prilagodljivosti okolnostima nije do kraja zanemarivo da je Bobetko kao periodički putnik u Bosnu pokazao u jednom trenutku tragičnu nesposobnost osnovnoga logističkoga planiranja. Planinu Vran prelazio je s pratnjom u terenskim vozilima bez obzira na najavu snježne oluje; vozila su zapela u dubokome snijegu, i čekajući da dođu spasioci trojica vojnika ugušila su se ugljičnim monoksidom iz zatrpanoga ispuha.
Ovi nepotpuni prilozi za biografiju Janka Bobetka neće, dakako, umanjiti njegov status kod obožavatelja. Kao desničarski propagandist uvijek je bio na visokoj cijeni, a haaška optužnica pretvorila ga je preko noći u heroja par excellence. Postao je hodajuća afirmacija desničarske teze o međunarodnoj protuhrvatskoj uroti. Ako je na optuženičkoj klupi i sam časni starac Bobetko, na istoj klupi je u tom slučaju i Domovinski rat, i Hrvatska kao takva. To se ne smije dopustiti, i zato treba odmah suspendirati Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, kolektivno stati iza Bobetka i mobilizirati naciju na otpor međunarodnoj zajednici. I Bobetko je u svome stilu dolio ulje na nacionalnu vatru, izjavljujući kako je “napisao oporuku”, i kako će se “prije ubiti negoli otići u Haag”. Za svaki slučaj, angažirao je odvjetnike.

Odnos snaga na hrvatskoj političkoj sceni

Kako stvari stoje, Bobetko je u Hrvatskoj danas jači od Vlade. Iza njega su partije, udruge, mediji, stožeri, kolege generali, Crkva. Vraćajući optužnicu Haagu, i najavljujući potom ulazak u spor oko regularnosti tužiteljskoga postupka, Račan je zapravo bio bez političkoga izbora. Bilo kakva druga reakcija, osim konfrontacije s Haagom, dovela bi ga u neizdrživu poziciju. Pad Vlade postao bi izgledan. Sukob s Carlom Del Ponte prividno je učvršćuje; stvara se dojam da se – kao na početku rata – sve političke frakcije ujedinjuju oko temeljnih nacionalnih vrijednosti. Nacija se naizgled homogenizira oko svojih junaka. O.K. Neka bude tako, ako već tako jest. Posljednju riječ izreći će Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija. Račan i društvo vjeruju da će Sjedinjene Države – koje su prema Haagu iz vlastitih razloga rezervirane – u njemu stati na hrvatsku stranu.

Vidjet ćemo. Ipak, činjenica da je nakon svega jedini izlaz iz krize Vlada mogla pronaći u pristanku na međunarodnu destabilizaciju Hrvatske i potpuno solidariziranje sa svojim desnim oponentima, prilično jasno govori o njezinoj stvarnoj čvrstini. Živopisni general – kojeg Haag optužuje nimalo ne respektirajući političku simboliku i reperkusije toga postupka – možda nije test hrvatstva kakvim se prikazuje, ali zato je svakako vjerodostojan pokazatelj realnoga odnosa snaga na hrvatskoj sceni.

Vezane vijesti

Bobetkova posveta Tuđmanu

Bobetkova posveta Tuđmanu

K njigu “Sve moje bitke” Janko Bobetko poklonio je i Franji Tuđmanu. Posveta je datirana sa 11. listopadom 1996. a u njoj preko čitave… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika