Rimski poklič “Jao pobijeđenima” mogao bi se možda u suvremenim evropskim konstelacijama malo i preformulirati. Recimo, u “Jao siromašnima” , “Jao progonjenima” ili “Jao onima pod sankcijama”. Indikativno je, međutim, da se u svim tim i sličnim preformulacijama mijenja zadnja riječ, ali “Jao” ostaje. Jao je, izgleda, konstanta. Sada, kad konačno počinje haaško suđenje Miloševiću, najefikasnijem od svih balkanskih krvnika, i ovo jao dobiva specifične konotacije. Dok gledam arogantnog cinika koji sa svoje haaške optuženičke klupe dijeli moralne lekcije čitavome svijetu, ne mogu a de ne mislim o dva događaja koji su mi se izuzetno snažno urezali u pamćenje. Između njih je vremenski ponor od jedanaest godina. Minulo je jedno teško i krvavo desetljeće, a u hrvatskim okvirima mogli bismo ga nazvati i desetljećem beščašća.

Prvi događaj imao sam prilike vidjeti na televiziji krajem 1991. Kolone izbjeglica povlačile su se iz hrvatskih gradova koje je razrušila i okupirala JNA. Tom prilikom jedan oficir te vojske, major ili pukovnik, poručio je ljudima iz kolone, zblenutim od straha: “Zašto ste glasali za Tuđmana? Bit će vam gore nego Kurdima.” I to je odjeknulo. Jer kurdska situacija tada je značila vječno progonostvo, šikaniranje, strah i žrtve. Ukratko, ono jao iz rimske poslovice. Onda je pao Vukovar, dogodilo se još tisuće zločina i u čitavom tom krvavom kolopletu devedesete su polako prolazile, a da zapravo, nikada nisam ozbiljnije razmišljao o Kurdima. Vijesti iz Turske ili Iraka, dakako, dolazile su, ali sve je to bilo daleko i pomalo apstraktno. Sve do prošloga petka. Do tog drugog događaja.

U grčkoj luci Patras čekali smo nekoliko sati na ukrcaj u brod. Lijepa pustolovina maturalnog izleta već je bila za nama i sada smo tupi od umora ležali na koferima i gledali kako se šleperi ukrcavaju u trajekt za Trst. A među nama su bili Kurdi. Očajnici koji se pokušavaju prošvercati na Zapad. Grčka ih u principu ne progoni i ne deportira. Ne znam da li zbog čovjekoljublja, ili zato da bi se razlikovala od Turske. To možda za njihovu situaciju nije ni važno. Uglavnom, naselili su se u ruševnim zgradama nadomak luke i panično se pokušavaju ubaciti pod kamionske cerade, ili s grupama turista uvući u brodske štive. Gdje god je kakva grupa turista, ove tužne spodobe u poderanim trapericama i starim tenisicama, zastaju i gledaju ima li policijskih patrola. A kad procjene da je trenutak, sprintaju do prvog kamiona kako bi se što lakše dokopali broda. Nisu nasilni, u principu ne kradu novac, jedino bi ih kakva putovnica jako razveselila.

Slika je strašna. Jer to šuljanje, i ta mimikrija grčevita je borba za život. Tamo otkuda dolaze života im nema. A života, dakako, nema ni u ovome prolaznom lučkom gradu gdje upravo zbog njih sve pomalo miriše na nesreću. I zato ti mladići panično pokušavaju europeizirati svoju sudbinu, a pranje suđa u kakvom zagušljivom minhenskom restoranu izgleda im kao nepojmljiva sreća. Motorizirani evropski turisti ovdje su kao ne nekom rijetkom safariju, imaju priliku iz potpune sigurnosti svojih automobila i uz podršku svojih putovnica i svoga evropskog identiteta, gledati autentičnu ljudsku nesreću kako se zadihana zavlači pod cerade grčkih šlepera. I baš dok gledam kako jedan mladi Kurd uzima s asfalta jabuku koja je ispala nekome od nas i onda s tom jabukom u ruci juri prema parkiranome njemačkom kamionu, padne mi na pamet onaj major ili pukovnik. Postaje mi bolno jasno kakvu nam je sudbinu svima namijenio. Jer, dok nas je uspoređivao s Kurdima, znali smo da je to nešto strašno, da je to jedna gorka, jao sudbina. Ali, tada nismo znali uistinu. I odjednom nije bilo teško zamisliti i nas, čitav razred, sa svim pratećim profesorima i vodičima, kako trčimo prema kamionima. Bez stabilnoga identiteta, bez mobitela i Samsonite kofera. U smrdljivim tenisicama i prljavoj majici. Naime, mladić koji je podignuo jabuku stajao je kraj mene prilično dugo, pa sam imao prilike osjetiti da i prilično smrdi. Kao da ga i vlastito tijelo dodatno kažnjava neugodnim mirisom.

A čovjek koji nam je svima u jednom trenutku namijenio tu smrdljivu jao sudbinu, sada mahnita na vrućoj optuženičkoj stolici i za mene je to, moram priznati, sretan događaj. Pogotovo kad Carla del Ponte pravi smiješne face dok Slobo arogantno propovijeda svoju nevinost. I vjerujem da bi to trebao biti sretan događaj za sve one koji osjećaju silnu nepravdu nanijetu stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Upravo zato silno sam se začudio otprilike prije godinu dana, u trenutku kad je spomenuti izručivan Haagu. Naime, dnevnik s tom viješću imao sam prilike gledati u jednom hrvatskom klubu u Njemačkoj. Na zidovima su bile fotografije Tuđmana, Šuška i Kuharića. HDZ je za ove ljude još uvijek bio jedina vlast, iako je u domovini Vladu već sastavila koalicija. A u trenutku kad je spiker na vijestima rekao da je Slobo izručen, većina ljudi u klubu je bila smrknuta i zabrinuta. Nije se dalo primijetiti da je ikome zbog tog izručenja drago. Štoviše, u dvorani je vladala atmosfera kao da su nekog hrvatskog generala upravo s lisicama na rukama ukrcali u helikopter. Naravno, nije im bilo žao Miloševića, međutim, svi su tamo razmišljali o našim ljudima koji će uskoro dobiti haaške pozivnice. Vladala je prilična zabrinutost. Ali i svijest o tome da i mi, itekako, imamo svoje sumnjivce i da je Slobino izručenje za hrvatske kandidate neka vrsta uvertire.

Sada se te dvije stvari odigravaju paralelno. Suđenje Miloševiću i kriza u odnosima s Haagom. Hrvatske žrtve trebale bi osjetiti barem onu gorku zadovoljštinu što je izaziva pravosuđe koje može samo kažnjavati, ali ne i ispravljati stvari. Istovremeno, imaju priliku osjetiti i ogorčenje zbog istoga pravosudnog aparata koji svojim nespretnim potezima destabilizira jednu ionako nestabilnu Vladu u izuzetno nestabilnoj zemlji i u nestabilnom okruženju. Kao da im je u interesu ponavljanje ratnoga kaosa. Da imaju koga suditi. A sudbina Kurda stalno nas čeka kao pritajena prijetnja. Ona je, nekako, uvijek aktualna.