Trogodišnja planetarna ekspanzija klasične “cubane” uspješno je zaobišla mnoga pravila nametnuta paktom diskografske industrije i MTV-ja, ali vijeće staraca iz Buena Vista Social Cluba ipak nije moglo odgovoriti na sumnjičava pitanja o autorskom potencijalu moderne kubanske glazbe. Ako se provjera ograniči na recentnu produkciju i mlađe snage, najviše bi o tome imali reći rapperi iz banda Orishas, koji su poslije preležanih dječjih bolesti ove godine objavili prilično zanimljiv album “Emigrante”. No koliko god bio pozitivan, primjer Orishas ipak ostaje osamljen i jedva se primjećuje pokraj sve dužeg popisa novih izvođača sa susjedne Jamajke, a u eventualnoj usporedbi s nadolazećom brazilskom invazijom to je tek kap u oceanu. Unatoč fascinantnom lokalnom naslijeđu u kojem se izmiješalo pola Afrike i pola Amerike, izgledi da Kuba dočeka nekakav new wave do okončanja Castrove diktature manji su nego šanse da netko urazumi Georgea Busha prije početka nove bliskoistočne kataklizme.
Promjene standardnih obrazaca “cubane” ipak su se dogodile, no njih su potaknuli svuda prisutni Bill Laswell, preko eksperimentalnog projekta “Havana Mood”, techno-dub veteran James Hardway na odličnom kubansko-jamajkanskom crossoveru “Moors + Christians” i manje eksponirani, ali podjednako daroviti pariški “salsamuffin” kantautor Sergento Garcia na albumu “Un poguito guema’o”. U ovaj ekskluzivni klub eksteritorijalnih inovatora kubanske glazbe uskoro bi mogao ući i Cubismo, a prvi korak u tom smjeru napravljen je na albumu “Junglesalsa”. Njegov prethodnik “Motivo Cubano”, snimljen u autentičnom kubanskom ambijentu uz glasno odobravanje i aktivno sudjelovanje nekolicine lokalnih heroja, doima se kao skladnija cjelina, ali “Junglesalsa” bi se na dulji rok mogao pokazati najvažnijim potezom u karijeri Cubisma. Naime, ako netko izvan Kube želi izvoditi samo “son” i “bolero” evergreene, unaprijed se mora pomiriti s činjenicom da se nikad neće približiti Compayu Segundu. U tom svijetu stranac može napredovati jedino napornim autorskim radom i upravo je to učinio Cubismo, barem u prvoj četvrtini albuma “Junglesalsa”. Transformaciji je prethodio dolazak njemačkog klavirista Gunthera Brucka, koji je već postao stalni član banda, a studijski tim pojačali su Zvonimir Dusper i Vitaly Osmachko, Ukrajinac nastanjen u Sloveniji, dosad zapažen kao član Predinova Mar Django Quarteta.
Najjači adut novog Cubisma je uvodna skladba Hrvoja Rupčića “Iya mi Ile (Diosa de los rios)”, prožeta fascinantnim vokalima i ritmovima kubanskih gostiju iz Grupo folclorico de Cuba i uvučena u tradiciju drevnih afro-kubanskih rituala mnogo dublje nego slični radovi Billa Laswella. Naslovna kompozicija oslanja se na Dusperova iskustva s elektronikom, a konačni rezultat nimalo ne zaostaje za karipskom fuzijom iz produkcije Jamesa Hardwaya. Treći zgoditak je “Bailando Cha-Cha-Cha” s potpisom Kreše Tomeca, koji počinje u maniri tradicionalne “cubane”, u sredini dobiva Dusperov beat, a završava na tragu Carlosa Santane. Međutim, nakon sjajnog otvaranja dogodit će se nešto što pažljivijem slušatelju može zasmetati više od neočekivane zvonjave telefona usred dobrog i obilnog ručka. “Las Grinas” je naslov krajnje nespretne suradnje Cubisma i Bolesne braće, koju je najbolje što prije zaboraviti. U nastavku nema tako neugodnih iznenađenja, ali nema više ni senzacija kakve su priređene na početku, iako “Comparsa” i “Canto A Ellegua” mogu izdržati testiranje na svakom plesnom podiju, a instrumental Marija Igreca “Sjene” funkcionira kao vrlo dopadljiva završnica.

Gabi Novak – ‘Pjesma je moj život’ (Aquarius)

Povratnički album Gabi Novak je konačan dokaz nečega što se dalo pretpostaviti čak i nakon površnog pretraživanja njezine arhive. Gabi je hrvatska Shirley Bassey (slučajno i vršnjakinja velike euro-pop dive), a Matija Dedić, Ante Gelo i Miro Vidović trebali su “samo” odigrati uloge Propellerheadsa. Otvaranje s pjesmom “Ni ti, ni ja” u tome kontekstu zvuči kao pažljivo odmjerena reakcija na “History Repeating”, dok je povezivanje jazzerske i šlagerske tradicije najpreciznije izvedeno u novoj verziji prepjeva Ellingtonova “Caravana”. Premda neke od izabranih Arsenovih kompozicija danas zvuče pomalo arhaično, kroz ovih 46 minuta stalno se provlači dojam da razvikana Vanna i sestre Husar zapravo ne zaslužuju ništa bolje od pozicije neupadljivih pratećih vokala.

The Obala – ‘Istinite priče’ (Dancing Bear)

Kad se band s petnaestak godina staža raspada u agoniji kakva je pratila posljednje dane Daleke obale, poželjno je da svi akteri uzmu produženi odmor, vrate se nekom starom hobiju i dobro razmisle o mogućnostima za come back. Marijan Ban je valjda bio dovoljno oprezan, no Boris Hrepić i Zoran Ukić odmah su uletjeli u projekt The Obala, povukli za sobom Deana Dvornika, pozvali u goste Nenu Belana, Gibonnija i Anđu Marić, a sve to da bi snimili album koji samo u jednoj pjesmi izlazi iz žalosno niskog prosjeka domaćeg pop-rock mainstreama. Jadranski lovers-reggae “Di si mene našla” podsjeća na bolje dane Nene Belana, ali do njega treba svašta pretrpjeti. Najteža etapa je Gibonnijeva interpretacija Nazorovih “Hrvatskih kraljeva”.

Razni izvođači – ‘Playground vol. 5 (mixed & compiled by Eddy & Dus)’ (Ecco Chamber / Trolik)

Etabliranjem “Kontrapunkt” festivala i istoimenog tjednog programa u “Aquariusu” Eddy & Dus osigurali su svoje mjesto u drugom ešalonu europske “downtempo” scene, a nakon ovog zamalo besprijekornog DJ miksa, objavljenog u austrijskoj ediciji “Playground” (Les Gammas, Aromabar, Madrid De Los Austrias), istaknuli su ozbiljnu kandidaturu za prelazak u elitne postrojbe. Unutra je zapakirano puno nu-jazza i future-soula, malo hip hopa i housea, hrpa darovitih newcomera otkrivenih od Švedske do Japana i samo tri poznata imena koja bi mogla ubrzati otvaranje svjetskog tržišta.
No upravo se među njima, pokraj škotskog kantautora Josepha Malika i Nu Spirit Helsinki, nalazi izvrsni Edijev remiks “Sunset On The Night On The River Nile”, izvučen iz riznice jazz legende Sun Ra.

Zvjezdice: Cubismo – 3
Gabi Novak – 3
The Obala – 2
Playground (Eddy & Dus) – 4