Objavljeno u Nacionalu br. 360, 2002-10-06

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL - Nenad Polimac - EKSKLUZIVNO IZ BEOGRADA

Povratak zvijezde crnih komedija

Slobodan Šijan, režiser hitova 'Ko to tamo peva', 'Maratonci trče počasni krug' i 'Davitelj protiv davitelja', prvi put snima film nakon 13 godina: za samo 200 tisuća eura priprema žestoku političku satiru s Borom Stjepanovićem i Petrom Božovićem u glavnim ulogama, koja će premijeru imati 1. i 2. siječnja 2003.

Nitko ne bi pretpostavio da takav prostor postoji u Kapetan Mišinom zdanju, monumentalnoj palači u romantičkom stilu (izgrađena je 1863. po nacrtima arhitekta Jana Nevole), u kojoj je danas Rektorat Beogradskog univerziteta. Iskrivljene drvene stepenice najprije vas vode na polumračni polukat, a zatim poniru u podrum s vlažnim zidovima i ustajalim zrakom, gdje ovih dana radi ekipa filma “Siroti mali hrčki”. U prvoj prostoriji nalazi se kutak za šminkanje glumaca, u drugoj je monitor digitalne beta kamere i kontrola tona, a u trećoj i najudaljenijoj insceniran je ured u kojem borave dva glavna protagonista filma, sitni činovnici čiji je jedini posao bušenje rupa na državnim papirima, kako bi se poslije mogli uložiti u registre. Ured odaje dojam beskrajne zapuštenosti, kao da pripada ruskim birokratskim ustanovama s početka prošlog stoljeća: cijevi se nekontrolirano naginju prema podu, na prašnjavim policama su nemarno nabacane kutije i spisi, a radni stolovi dvojice junaka pretrpani su najnevjerojatnijim besmislicama. Scenu kontrolira snimatelj Milorad Glušica, glavni “krivac” za fascinantno osvjetljenje što se rasprostire uokolo glumaca, a redatelj Slobodan Šijan malo kontrolira set, a malo promatra iz susjedne prostorije kako kadar izgleda na monitoru. Jednog od glumaca odmah prepoznajem, to je sićušni Boro Stjepanović, tumač niza što manjih što većih karakternih uloga u nekim od najpoznatijih filmova iz bivše Jugoslavije, dok mi je njegov krupni partner isprva zagonetka. Iz ekipe mi objašnjavaju da je to Petar Božović, što me prilično posramljuje. Istina, njegova je težina danas i više nego dvostruka nego u razdoblju kad je glumio naslovnu ulogu u “Tajni Nikole Tesle” Krste Papića, međutim, Božovićev prepoznatljivi glas ipak mi je trebao biti dostatni signal. Njih dvojica uvježbavaju prizor u kojem se natječu u smišljanju glupih rečenica: na moje udivljenje, kad počne pravo snimanje, nijedan od njih ne griješi u ne baš jednostavnom gomilanju riječi. Kadrovi se ponavljaju (najviše tri-četiri puta), ali samo zato jer Šijan ponekad želi drukčiji ritam njihove međuigre ili postav glumca prema kameri. Zapravo, jedva da i za to ima vremena. Budžet filma je skromnih 200 tisuća eura, a ekipi je na raspolaganju tek 30 radnih dana. Pritom “Siroti mali hrčki” nisu ni kino film, nego tv specijal od stotinjak minuta (po uzoru na slične američke, njemačke i francuske produkcije), koji će premijeru imati već 1. i 2. siječnja 2003.

Filmom Slobodana Šijana 'Siroti mali hrčki' defiliraju predsjednik rogonja, bedasti šef specijalaca i pretučeni opozicionari: zbog toga nije ni čudo da je njegovo snimanje odgađano četiri puta Čak ni u tako skučenim uvjetima Šijan ne odustaje od perfekcionizma. Nastoji svaku scenu raskadrirati tako da bi poslije imao veće mogućnosti u montaži, a kad se među tankim brčićima Bore Stjepanovića pojavio mali razmak (koji je jedino on zamijetio na monitoru), šminkerica je punih petnaestak minuta morala dotjerivati propust.

Unatoč tome što je to samo tv film, snimanje “Sirotih malih hrčaka” popraćeno je u srpskim medijama kao izniman događaj. S razlogom, jer je nakon 13-godišnje pauze Slobodan Šijan opet počeo režirati. U prvoj polovici 80-ih bio je uz Emira Kusturicu najvažnije redateljsko ime tadašnje jugoslavenske kinematografije, a njegovi filmovi “Ko to tamo peva” i “Maratonci trče počasni krug” imali su golemu gledanost u kinima i stekli kultni status koji je danas podjednako snažan kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Kao strastan filmofil, vrstan filmski esejist i diplomirani slikar Šijan se nije osobito uklapao u domaći kinematografski establišment. Ponekad mu je to bilo od koristi – kao u situaciji kad se kao debitant prihvatio režije scenarija Dušana Kovačevića koji su odbili neusporedivo ugledniji redatelji, tvrdeći da je to potpuno nezanimljiv predložak – a ponekad baš i ne – kad su njegovi filmovi “Kako sam sistematski uništen od idiota” i “Davitelj protiv davitelja” ocijenjeni kao prebizarni. Od druge polovice 80-ih srpska filmska poduzeća nisu mu prihvatila više ni jedan projekt, a “Tajna manastirske rakije” iz 1989. realizirana je jedino zato što je imala američkog koproducenta. Devedesete su postale Šijanove “olovne godine”. Najprije je morao odustati od filma po pripovijetci iz zbirke “Princ vatre” Filipa Davida, a zatim i od projekta “Oružje, zbogom” po predlošku crnogorskog pisca Stevana Koprivice, jer je ocijenjen prekontroverznim. Odlazio je u Ameriku (1994. bio je gostujući profesor na Sveučilištu južne Kalifornije) i vraćao se, kratko bio direktor Jugoslavenske kinoteke, a zatim je 1995. počeo pripremati projekt po scenariju Gordana Mihića “Siroti mali hrčki” (za koji je on možda, kao i u slučaju “Ko to tamo peva”, jedini pokazao pravo razumijevanje; inače bi ga netko drugi i utjecajniji pretekao). Hiperproduktivni Mihić (jedan od najvažnijih scenarista “crnog vala”, dvaput je radio s Kusturicom, predloške za “Dom za vješanje” i “Crna mačka, bijeli mačak”, ali je potpisivao i poneku “tezgu”, poput “Povratka otpisanih”) adaptirao je za film vlastitu radiodramu, nastalu početkom 60-ih, koja je poslije transponirana u tv dramu (snimljenu 1973.) i često izvođen kazališni komad (dramski tekst uvršten je u “Antologiju jugoslavenske satire”). Snimanje je trebalo početi početkom 1996., ali je odgođeno – i tako još tri-četiri puta! Šijan i njegova ekipa postali su sami sebi smiješni dok su obilazili lokacije i rezervirali prostore za snimanje, jer su svaki sljedeći put nailazili na sve veću nevjericu. Filmovi u Srbiji tih su godina realizirani tako što je trebalo dobiti podršku triju ključnih instanci – ministarstva kulture, državne televizije i banaka. Kad bi i dvoje od njih dali pristanak, treći je odustao, pa su se “Siroti mali hrčki” – zbog te očito svjesne opstrukcije – našli na trajnom “počeku”.

U čemu je bio problem? Mihić je ponešto “osuvremenio” svoj original (koji dotad nije imao problema ni u jednom mediju), no, čini se, u pogrešan trenutak. Dva junaka njegove priče skromni su činovnici nekakve Vrlo Važne Ustanove koji se bave potpuno besmislenim poslom, no njihov je ured stjecajem okolnosti zvučno povezan s dvoranom u kojoj se obavljaju primanja na najvišem državnom nivou, samo što to nitko osim njih ne zna. Kad njihovo bezazleno blebetanje bude protumačeno kao špijunska provokacija (i to u trenutku kad strani ministar treba primiti najviše odlikovanje i osigurati zemlji golem kredit), dolazi do državne krize, demonstracija i pada vlade. Ipak, ni nova vlast nije bolja od prethodne, a dvojica spadala opet su ključni ulog u narednoj destabilizaciji.

Možete samo zamisliti kako su Miloševićevi slugani protumačili predložak kojim paradiraju predsjednik rogonja, bedasti šef specijalaca, pretučeni opozicionari i nakaradni načelnici! Jedino je šteta što film ipak nije snimljen 1996., jer bi proročanski navijestio narodne prosvjede koji su se uistinu odigrali nekoliko mjeseci poslije.

Rezigniran nakon opetovanih pokušaja da snimi “Hrčke”, Šijan se posvetio publicistici i 1998. napisao briljantnu knjigu u stihovima “Vrtoglavica”, posvećenu istoimenom remek-djelu Alfreda Hitchcocka (ove su ga godine svjetski kritičari uzvisili na drugo mjesto najboljih filmova svih vremena): tim se filmom bavi popriličan broj knjiga i eseja, no Šijanova je knjižica zasigurno jedna od najosobnijih i najlucidnijih u tom obilju. Nešto kasnije počeo je pripremati film “Sivi kamion crvene boje” po scenariju Srđana Koljevića (“Stršljen”, “Nebeska udica”, “Nataša”), čak su osigurana i međunarodna ulaganja, međutim, NATO-ovo bombardiranje Srbije ohladilo je strane kompanije prema tom projektu. U međuvremenu, Šijan je na njega izgubio opciju, pa će ga možda režirati sam Koljević kao svoj redateljski debi.

Ponuda za realizaciju “Hrčaka” naposljetku je ipak stigla. Mihić je bio uvjeren da njegov tekst nije nimalo izgubio na aktualnosti u postmiloševićevskoj Srbiji, a Radiotelevizija Srbije postala je početkom trećeg milenija neusporedivo ambiciozniji i cenzuri manje sklon producent nego što je to bila 90-ih. Goran Marković je za nju realizirao tv film “Kordon” o poznatim beogradskim demonstracijama, ali iz vizure policajaca koji su ih sprječavali, a među zanimljivim projektima spominjali su se “Siroti mali hrčki”. Mihić je malo doradio prethodni scenarij, no ključnu ulogu u realizaciji dobila je njegova kći Ivana Mihić. Devedesetih godina jedna od najatraktivnijih novih filmskih, kazališnih i tv glumica (hrvatski su je gledatelji mogli vidjeti u neuljepšanom izdanju u žestokoj krimi-drami “Mehanizam”, prikazanoj lani na pulskom festivalu), odlučila je 1996. postati producentica i osnovala kompaniju “Horizont”, koja je, za početak, realizirala dva filma po tatinim tekstovima, “Kupi mi Eliota” i “Ona voli Zvezdu”.

“Siroti mali hrčki” su za “Horizont” neusporedivo izazovniji i teži posao, jer je RTS glavni producent, dok je Mihićka izvršni i mora osigurati da se čitav film snimi u okviru predviđenog budžeta, što i nije jednostavno zbog velikog broja lokacija i glumaca (uz Stjepanovića i Božovića ima ih još gotovo četrdeset, a među njima su i pjevači Vladimir Savčić Čobi i Bora Đorđević). Ipak, Ivana Mihić je optimist. U dogovoru sa Šijanom odlučila se za snimanje na digitalnoj beti, jer ta tehnika omogućuje solidno prebacivanje na 35 mm vrpcu i kasniju eksploataciju u kinima. Dakako, u slučaju srpskog tržišta to nema prevelikog smisla, jer će novogodišnje emitiranje pokriti gotovo sve zainteresirane za taj film, no Šijanovo ime jamčit će plasman “Hrčaka” na međunarodnoj filmskoj sceni.

Možda je najbizarnija zgoda kontakt s Beograđankom čiji su stan svojedobno htjeli iznajmiti za snimanje filma (činio im se dostatno derutan za ono što im je trebalo) i koja je s ekipom prolazila agoniju neprestanih odgađanja. U međuvremenu je ona obojila zidove i uredila sve prostorije, smatrajući da od “Hrčaka” neće biti ništa. Prevarila se, pa izvršnoj producentici Mihićki sada ne preostaje drugo nego da demolira cjelokupni trud suviše revne stanodavke. Zbog toga će ta lokacija sada biti nešto skuplja nego prije, no što se može. Malo je njih mislilo da će “Siroti mali hrčki” ikad biti snimljeni!

REŽISER NA ČEKANJU
Filmovi u Srbiji devedesetih realizirani su tako što je trebalo dobiti podršku triju ključnih instanci – ministarstva kulture, državne televizije i banaka. Kad bi i dvoje od njih Šijanu dali pristanak, treći bi odustao

Ko to tamo peva (1980.)
Srpski su kritičari nedavno proglasili prvijenac Slobodana Šijana najboljim jugoslavenskim filmom svih vremena, pa im treba komplimentirati na odličnom ukusu. Nagrađen na festivalima u Montrealu i Veveyu, film je nakrcan gegovima koji se i danas prepričavaju te proročanski predviđa propast Jugoslavije.

Maratonci trče počasni krug (1982.)
Još jedna uspješna suradnja Šijana i njegova scenarista Dušana Kovačevića. Priča o obitelji grobara u kojoj se posao prenosi s generacije na generaciju imala je i diskretni politički kontekst. Film je bio veliki hit u kinima bivše Jugoslavije, a samo u Zagrebu vidjelo ga je više od 100 tisuća gledatelja.

Kako sam sistematski uništen od idiota (1983.)
Nakon dva velika hita – jedan komercijalni neuspjeh. Treći Šijanov film ignoriran je na pulskom festivalu i u kinima, ali ga neki smatraju njegovim najslojevitijim ostvarenjem. Pokojni Danilo Bata Stojković glumi marginalca koji se “fura” na revoluciju, ali je revoluciji neugodno što ima takvog poklonika.

Davitelj protiv davitelja (1984.)
Bizarna crna horor komedija o dvojici serijskih ubojica različitih generacija čiji se putovi križaju, jer Beograd ipak nije tako velik. Uz Taška Načića glavnu ulogu glumi Srđan Šaper iz grupe Idoli, a fotografija Milorada Glušice impresionirala je i Tomislava Pintera. Film danas uživa kultni status.

Tajna manastirske rakije (1989.)
Znatan dio sredine i druge polovice osamdesetih Šijan je proveo u Americi, najprije na Fulbrightovoj stipendiji, a zatim pripremajući projekte koji nisu realizirani. Njegov peti film, snimljen u američkoj koprodukciji, razočarao je poklonike, a ni gledanost nije bila osobita. U nas je nedavno izdan na videu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika