Sudac Richard May, optuženi Slobodan Milošević (dolje), Predsjednik RH Stipe Mesić u svojstvu svjedoka, suci Haaškog tribunala na okupu (desno dolje)Haaško sučeljavanje dvojice starih političkih znanaca – predsjednika Hrvatske i bivšega diktatora Srbije – odigralo se pod neravnopravnim uvjetima. Stipe Mesić je nakon rasprave otišao na Pantovčak; Milošević nije otišao na Dedinje nego u svoju ćeliju, s dobrim izgledima da u njoj provede ostatak života. Sve drugo je retorika. Situacija nosi određenu simboliku. Da je Franjo Tuđman živ, po tretmanu bi vjerojatno bio bliži Miloševiću negoli Mesiću. Ako Haag zove Janka Bobetka, pozvao bi i njegovog vrhovnog komandanta koji – za razliku od Mesića – nije volio igrati po međunarodnim pravilima, nego je Hrvatsku radije doživljavao kao “regionalnu silu”.

STUPAC TJEDNA: "SURADNJA S HAAGOM" I NJEZINE POSLJEDICE Politička retorika dana glasi: Hrvatska s Haaškim sudom surađuje radosno, zdušno i otvorena srca, i nema namjeru taj svoj stav mijenjati. Kad se prevede na jezik prakse, hrvatska poletna "suradnja" s Haagom pokazuje se kao opstrukcija, zavlačenje, otezanje i muljanje na filistarske načine koji bi u čuđenju ostavili i tvorce rimskog prava. Carla Del Ponte učinila je ključan ustupak Vladi, unaprijed najavljujući da će Bobetko po dolasku u Haag zbog zdravstvenog stanja biti pušten da se brani sa slobode. Zašto se taj ustupak ne iskoristi? Da se mirno javio u Haag, i zatim vratio, Bobetko bi ispao heroj. Panično bježeći od Haaga, i svaljujući usput krivnju na druge generale, dokazao je suprotno. Umjesto da se prema Haagu postavi principijelno i racionalno – tj. da izruči Bobetka i da ga nakon toga vrati kući u skladu s neformalnim dogovorom sa Solanom i Del Ponte – Vlada se upušta u besmislena traženja podrške u međunarodnim diplomatskim krugovima. Picula, Tomčić, Tomac i društvo neumorno "antešambriraju" po koridorima Vatikana i Europske unije uvjeravajući umorne sugovornike u hrvatsku pravednu stvar, i objašnjavajući im među ostalim što znači originalan pojam "interlokutorne žalbe". Avaj; potpore niotkuda. Samo klimanje glavom i tapšanje po ramenu, uz diskretnu poruku da Bobetkov ostanak na Tuškancu za Hrvatsku može značiti sankcije. Pa što onda? – ponosno će uskliknuti Ante Đapić: Hrvatska ekonomija ionako je u vlasništvu stranaca. Uglavnom, Mesić je u Haagu zabio nekoliko novih čavala u Miloševićev politički lijes, dajući na neki način i memento za jednu balkansku epohu definiranu nacionalističkim ludilom, teritorijalnom megalomanijom, imperijalnim kompleksima i potpunim prezirom prema humanističkim vrijednostima. Njegovo svjedočenje bilo je razmjerno kvalitetno. Na provokacije je uzvraćao argumentima. U jednom trenutku nepotrebno se možda upustio u diskusiju o odgovornosti za raspad Jugoslavije; kasnije je to kompenzirao izbjegavanjem historijskih relativizacija i uvjerljivim predočavanjem činjenica o srpskome napadu na Hrvatsku. Miloševićeva strategija svodi se na reverzibilnost teza, tj. na prikazivanje hrvatske obrane kao agresije. Mesić mu je parirao egzaktno. Rasprava je, međutim, ostavljala mučan dojam. Slušati masovnoga ubojicu poput Miloševića kako izvrće historijske činjenice i bestijalnosti licemjerno tumači kao manifestaciju brige za svoju naciju, nije uvijek jednostavno. U suočenju s profesionalnim lažljivcem i psihopatom Mesić je uspio sačuvati hladnokrvnost, i racionalno izgovoriti sve ono što se od njega očekivalo.

Principijelnost
Tek u kontekstu Mesićevog nastupa u Haagu pokazala se ukupna politička vrijednost njegovih stavova o slučaju Janka Bobetka, koje je obznanio nekoliko dana ranije. Mesićevom svjedočenju o Miloševićevim ratnim aktivnostima dalo je kredibilitet njegovo zalaganje za bezuvjetnu suradnju Hrvatske s Haaškim sudom bez obzira na to o kome se radi. Da je na primjeru Bobetka iskazao kolebljivost, nesigurnost i sklonost relativizaciji kakvu je iskazala Vlada, njegova uvjerljivost u Haagu bila bi ozbiljno dovedena u pitanje, irelevantno od sadržaja njegovoga svjedočenja. Principijelan odnos prema Bobetkovome izručenju dao je dodatnu etičku, juridičku i političku težinu svemu onome što je govorio protiv Miloševića.

To nisu, dakako, stvari koje zanimaju hrvatsku desnu opoziciju, koja je prema Mesiću razvila animozitet jači od bilo kakvoga političkoga racionalizma. Već nakon prvog dana svjedočenja u Haagu na predsjednika su se, bez nekih posebnih argumenata, desničari obrušili poput Hitchcockovih vrana. Fanatici su tražili njegovo hapšenje i suđenje “zbog veleizdaje”. U svome tipičnome stilu turobnoga nacionalnoga mudraca, Dražen Budiša napao ga je na televiziji “zbog nepripremljenosti”. Mesić je desničarima digao tlak već u povodu Bobetka. Nedodirljivost hrvatskih izmišljenih ratnih ikona za njih je neusporedivo važnija od principijelnoga odnosa prema fenomenu Slobodana Miloševića, kojeg je Tuđman tretirao više kao partnera negoli kao neprijatelja. Suđenje Miloševiću oni doživljavaju kao dio međunarodne operacije izjednačavanja krivnje za rat. Prema desničarima, Hrvatsku taj proces ne treba fascinirati; bez obzira na njega, ona treba zaštititi Bobetka i sve druge, izolirati se, ignorirati prijetnju sankcijama i suspendirati Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, jer Hrvati u obrambenome ratu po definiciji ne mogu počiniti ratni zločin.

Politička filozofija hrvatske desnice

To je politička filozofija hrvatske desnice, koju je Mesić u Haagu posebno razjario izjavom kako Tuđman do sastanka s Miloševićem 1991. u Karađorđevu nije bio za podjelu Bosne (implicirajući da je na tom sastanku promijenio mišljenje i političku strategiju, i postao Miloševićev ortak). Što je u tome sporno? Zar je to možda neistina? Zar je Mesić lagao? Karađorđevo je događaj koji je presudno utjecao na sudbine milijuna ljudi. U njemu su određeni parametri kabinetskoga rata koji je uslijedio. Milošević i Tuđman definirali su u osnovnim obrisima tijek događaja ne samo za Bosnu nego i za Hrvatsku. Operacija u Hrvatskoj bit će provizorna i služit će – pojednostavnjeno rečeno – za ispražnjenje nacionalističkih ventila. Hrvatska će na kraju zadržati svoj teritorij i uvećati ga za zapadnu Hercegovinu, a Srbija će se proširiti na najveći dio Bosne, velikodušno ostavljajući Hrvatskoj mogućnost da s muslimanskom stranom naknadno uspostavi nekakvu konfederaciju. Tuđman je, kao što znamo, tu konfederaciju svojedobno proglasio vrhunskim hrvatskim nacionalnim interesom.

Proces Miloševiću ujedno je i neka vrsta historijskoga ogleda, u kojem se stari događaji evociraju u realističkome kontekstu. Mesić profitira na činjenici svog pravovremenog razlaza s Tuđmanom: za razliku od velikih prekrajatelja balkanske mape, danas je on predsjednik i haaški svjedok. Niz stvari poznato mu je o Tuđmanu, ali u njega dira s oprezom da ne bi do krajnosti radikalizirao lokalnu hrvatsku scenu. Budućnost će, međutim, reći svoje. Ideju razbijanja Bosne Tuđman je provodio vrlo agresivno i s gotovo uvredljivom transparentnošću, ne obazirući se mnogo na martirij u Hrvatskoj koji je – promatrano iz državničko-povjesničarskih visina – za njega bio nešto poput prolazne epizode. U Hrvatskoj su gorjela sela i gradovi, a ministar obrane Gojko Šušak govorio je kako “Srbiji treba pripasti šezdeset šest posto Bosne i kako je to s povijesnoga stajališta opravdano”. Hrvoje Šarinić – Tuđmanov specijalni izaslanik kod Miloševića – izjavljivao je kako će se na kraju rata stvoriti “mala velika Srbija”, aludirajući na dogovoreno proširenje Srbije preko Drine. Naizgled paradoksalan i neobjašnjiv stav da “rješenje u Bosni mora prethoditi rješenju u Hrvatskoj”, sam Tuđman pretvorio je u doktrinu jaču od Svetog pisma.

Perspektiva Karađorđeva

Zašto? Zato jer je tako bilo dogovoreno s Miloševićem. Hrvatska će se stabilizirati sama po sebi, jednom kad Beograd pobunjenim Srbima uskrati vojnu potporu. Prije toga, međutim, potrebno je razbiti Bosnu. U Karađorđevu se svakako kriju i motivi za Tuđmanovu bizarnu poruku generalu Martinu Špegelju sredinom 1991. godine kako mu “nikakav plan obrane Hrvatske nije potreban”. “Rješenju u Hrvatskoj prethodit će rješenje u Bosni”. Osim toga, i predaja već gotovo obranjenoga Vukovara u ruke agresoru bila je na tragu ideje kako su zbivanja u Hrvatskoj marginalna u odnosu prema zbivanjima u Bosni koja će uslijediti. Iz Tuđmanove vizure, odnosno iz perspektive Karađorđeva, Miloševićeva Srbija bila je taktički protivnik i strateški partner.

Haag stimulira razmišljanje o zanimljivim pitanjima iz nedavne prošlosti, i balkanske hodajuće legende nemilosrdno spušta na zemlju. Nacionalistički desničari vjeruju kako se njegov utjecaj može poništiti pretvaranjem da taj Sud ne postoji, što je – dakako – istovjetno lukavoj taktici guranja glave u pijesak.