Srećko JurdanaOdvjetnika Čedu Prodanovića može se tretirati kao vrlo ozbiljnog predstavnika profesije. Ekspert je s višestrukim pravničkim funkcijama u karijeri (državni tužitelj, haaški branitelj itd.), bio je aktivan na planu zaštite ljudskih prava, uživa ugled i na sudovima i u javnosti, i čini se nevjerojatnom mogućnost da je vlastitom odlukom proizveo prikriveni situacijski vic na račun svoga klijenta Ive Sanadera, prenoseći njegovu zatvorsku poruku “gnušanja” nad optužbom da je ratni profiter. Autor je ustvrdio da to ne može biti zato što se “borio za Hrvatsku u teškim vremenima, a ima i čin pukovnika”. No prenositelju te čuvene Sanaderove izjave “gorkog prijekora” – spomenutom odvjetniku Prodanoviću – bilo je, s obzirom na njegovo komunikološko iskustvo, vjerojatno jasno da će ona odmah odjeknuti na specifičan način.

Gospodin Sanader u reprezentativnoj formi ponosnoga pukovnika HV-a danas može funkcionirati samo kao vrhunski komediografski motiv za hrvatski skandalistički milje.

Doživljaj karikature kao realnosti

Mnogi mediji dočekali su ga s jakim prizvukom sprdanja, dakako. Dobro je poznato da je Tuđman sve svoje adlatuse, paževe, posilne, poslušne i pokorne običajno nagrađivao vojnim činovima prema hijerarhijskome položaju u hadezeovskoj formaciji, iako su s vojskom i bojištima imali veze koliko i neka časna kumica s filozofijom tu-bitka. Na predmet razmatranja mogla bi se, među ostalim, primijeniti narodna misao: Čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Ako gospodin Sanader doista vjeruje da će mu Tuđmanov pukovnički čin kod publike osigurati ugled hrvatskoga prvoborca, s misaonog aspekta tom njegovom uvjerenju nema se što ni dodati, ni oduzeti. Razgovori slabo pomažu kod poglavara, predvodnika, mesija i proroka koji karikaturu doživljavaju kao realnost. Za Jadranku Sloković, pripadnicu trojke njegovih odvjetnika, specijalan je problem – međutim – i antagonistički stav medija, USKOK-a i suda prema Sanaderovoj obrani.

Ponašanje suda pripada sferi pravnih nijansi, no što se medija ili javnosti tiče, nejasno je na temelju čega bi gospodin Sanader mogao očekivati nekakve posebne simpatije. Baveći se politikom obogatio se kao Krez. Skupljao je milijune dok je nacija pod njegovim vodstvom ponirala u ekonomsku katastrofu. Zajedno sa svojim ortačkim krugom živio je u svijetu iz bajke i svima to stavljao na znanje. Od tajkuna Marijana Primorca uzimao je BMW na dar, dok je makarski sud oslobađao Primorčeva sina koji je automobilom usmrtio dvije djevojke na pješačkom prijelazu. Koruptivne bande harale su Hrvatskom dok je bio premijer, a haraju i danas, iako manje upadljivo. I što bi sad htio, da se sve to zaboravi zato što je u zatvoru, da ga narod sažalijeva, da novine ridaju nad njegovom sudbinom?

‘Lakovjerno’ predsjedništvo HDZ-a

Pitanje je i na kakav se tip netrpeljivosti njegova obrana žali od strane USKOK-a, odnosno Državnoga odvjetništva. Istražnooptužne institucije – s razlogom oprezne prema improvizacijama u takvoj vrsti procesa – protiv Sanadera raspolažu dokazima koje će na sudu vrlo teško srušiti i advokatski mađioničar. Ne radi se samo o iskazu Roberta Ježića koji je – kako tvrde – uvalio Sanadera da spasi sebe; radi se o uvidu u konkretne račune i uplate. Po nekim istraživačima, međutim, USKOK doista pokazuje preveliku dozu predizbornog razumijevanja prema članovima Vlade i predsjedništva HDZ-a koji su bez prigovora prihvaćali Sanaderove sumnjive odluke.

HDZ-ovi protivnici s dobrim razlozima vode brigu da se taj problem trajno zadrži na nacionalnome dnevnome redu. Na fatalnoj sjednici predsjedništva HDZ-a (jesen 2008. godine), koja je – poetski rečeno – promijenila izgled Hrvatske, kolektivno je potvrđen Sanaderov zaključak da se pro mijeni ugovor MOL-a i INA-e, odnosno da se tvrtki MOL omogući prevlast u nadzornom i upravnom odboru tvrtke INA, nerazmjerna njenim dioničarskim pravima. Kod Sanadera se danas – u njegovoj drugoj optužnici – taj zaključak tretira kao kazneno djelo za koje je dobio debeli mito; kod svih ostalih sudionika sjednice, tretira se kao naivno “uvjerenje da su radili u državnom interesu”. Sanader je njima manipulirao, oni su bili psihološki nemoćni da se suprotstave toj manipulaciji i dovoljno lakovjerni da sugerirane izmjene prihvate kao bezazlene, čak korisne. To su priče za laku noć, dakako. Za nametanje generalnoga dojma da su dužnosnici djelovali kao Sanaderove ekonomski nepismene marionete, nesposobne za pozitivnu protuakciju, istražni organi nemaju nikakvo formalno opravdanje. Ne žele utjecati na predizbornu atmosferu u državi pozivanjem Jadranke Kosor i društva – tadašnjih stranačkih i nestranačkih članova Vlade – na informativne razgovore, a pokazuju i dozu uviđavnosti prema premijerki koja je otvorila politički prostor za provođenje istraga. Ipak, do proširenja istražnoga postupka kad-tad će morati doći, ako se proces Sanaderu namjerava održati na pravno korektan način. Jasno je da je Sanader u grupi djelovao kao diktator kojem se nitko nije usuđivao uputiti ni minimalnu primjedbu, no posebno je pitanje može li se takav jednodimenzionalan odnos “vođa-poslušnici” – stereotip hrvatske političke scene – po automatizmu tretirati kao kolektivni alibi za sve aktiviste koji su u kritičnom trenutku bili rangirani ispod Sanadera. U svakom slučaju, pukovniku Sanaderu ima tko da piše, kao što i on ima razloga za uzvraćanje pisama, i cijela ta korespondencija unutar skupine hrvatskih “pen-palova” nije još dosegnula dramsku kulminaciju.