Objavljeno u Nacionalu br. 829, 2011-10-04

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Plati pa čitaj

Vlada uvodi zakon po kojem radnike treba plaćati, a kad bi cijenila znanje, odredila bi da treba plaćati i ljude koji pišu

Zoran FerićZoran FerićProšli tjedan, u ponedjeljak ili utorak, vidio sam na televiziji čovjeka kako plače. Bijes i nemoć radnika koji mjesecima nije dobio plaću u državnom poduzeću odjednom su provalili sa suzama, spontano i pred kamerama. A i onaj koji je to gledao morao je također, ako ima i trunčicu empatije, osjetiti i bijes i nemoć, ali i stid. Strašan stid. Zato što ne može pomoći, zato što živi u državi koja se odnosi prema svojim radnicima kao najgora maćeha i zato što možda još uvijek ima plaću.

No važan je i trenutak u kojemu se čovjek rasplakao. Suze su mu krenule kad je govorio da ne može djeci kupiti knjige za školu. U državi Hrvatskoj, dakle, netko se na televiziji rasplakao jer ne može kupiti knjige. Taj je čovjek itekako shvatio značenje obrazovanja i potrebu da mu se dijete školuje. No on možda i ne zna da ni ljudi koji su te knjige napisali nisu dobili svoju plaću.


Doduše, u ovom slučaju radi se o udžbenicima, ali u tim udžbenicima, posebno čitankama, postoje književni tekstovi koje su napisali hrvatski pisci. A ti hrvatski pisci za te su tekstove bili plaćeni mizerno, ako uopće i jesu bili plaćeni. I to što smo u ponedjeljak ili utorak vidjeli na televiziji autentična je hrvatska nesreća. Oni koji ovdje proizvode novu vrijednost, neovisno o tome jesu li radnici, poljoprivrednici ili pisci, za svoj rad nisu dovoljno plaćeni. Međutim, kovinotokar, poljoprivrednik ili postolar imaju bar zanimanje, zna se što rade i očekuje se da taj rad bude vrednovan. Pisci u Hrvatskoj nemaju ni to. I dok radniku koji ne može kupiti knjige za svoju djecu može biti nekakva utjeha i to što je Vlada predložila da se neisplata plaća uvrsti u Kazneni zakon kao kazneno djelo, čak i kad je svjestan da je to očito predizborna demagogija, pisci takve utjehe nemaju. A nemaju je jer se ono što rade naprosto ne smatra radom. Naime, oni toliko vole svoj posao da su ga dvadeset godina, otkako postoji ova država, bili spremni raditi bez plaće. No nema ljubavi koja može negirati činjenicu da je pisanje knjiga naprosto ozbiljan i težak rad. I neka mi čitatelji oproste što ću na ovom mjestu još jednom citirati Amosa Oza koji kaže: „Da bi napisao roman od osamdeset tisuća riječi, moraš donijeti otprilike četvrt milijuna odluka.“

To je, dakako, istina. Ako tome dodamo i sve verzije nekog teksta, sve ono napisano pa odbačeno, prekrajanje, mijenjanje, brušenje likova i stila, ako uzmemo u obzir da se roman piše godinu dana, a vrlo često dvije ili više, a honorar relativno poznatom i tiražnom piscu iznosi između 7000 i 10.000 kn, onda možemo vidjeti samo dio kompleksnosti i potplaćenosti toga posla za koji mnogi u ovoj zemlji spontano misle da uopće nije posao. No čini mi se da je već vrijeme prekinuti s takvom praksom? Upravo zato pojavila se inicijativa „pravo na profesiju“ koju je pokrenuo Robert Perišić, a onda mu se pridružio niz važnih hrvatskih pisaca različitih generacija i različitih opredjeljenja. Pridružili su se jer su u tome prepoznali ne samo svoj financijski, nego i svoj profesionalni i životni interes. Pa iako je novi prijedlog kažnjavanja poslodavaca koji ne isplaćuju plaće predizborna bombica koja smrdi na sumpor, sva je prilika da će u nekoj neodređenoj budućnosti neplaćanje radnika biti ravno prijevari i kažnjavati se zatvorom. A neplaćanje pisaca moglo bi i dalje biti normalna procedura. Naravno, ako se u ovome trenutku nešto ne popravi i ako Ministarstvo ne prihvati prijedloge da se kroz stipendije i posebne fondove za cijenu od samo nekoliko promila kulturnoga proračuna trajno popravi status hrvatskoga pisca. Strašno je i tragično kad čovjek na televiziji plače jer nema novaca da kupi djetetu knjige, ali je isto tako za jednu kulturu i državu strašno kada stotine pisaca nema novaca da te knjige i napiše.

A ne mogu ih napisati jer se moraju baviti drugim stvarima da bi preživjeli, iako svi do jednoga najvažnijim svojim poslom smatraju upravo književnost. Urednici, profesori, novinari, liječnici, pravnici i svi drugi i dalje će se baviti tim uzgrednim zanimanjem koje donosi novac, ali bi u slučaju da se književni rad vrednuje na pravi način, imali malo više vremena za svoje romane, priče ili eseje. Ta situacija i potplaćenost u kojoj smo živjeli dvadeset godina, kaže Perišić, jednostavno je naslijeđena iz socijalističkog sistema kada su za pisce postojali drugačiji načini nagrađivanja, a institut neplaćanja književnoga teksta zadržao se dulje od mnogih partizanskih spomenika, iako su bili zidani od tvrdoga kamena. Osim toga, antiintelektualistička klima zavladala je i politikom i medijima jer su je kreirali oni na vlasti i oni bliski vlasti. U jeku prošle predsjedničke kampanje, usred nekog nadmudrivanja, predsjednički kandidat Milan Bandić rekao je predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću da nikad u životu ništa nije radio, samo je bio profesor.

U ovome slučaju sveučilišni profesor i doktor pravnih znanosti. Indikativno je da radnik koji ne prima plaću razumije važnost obrazovanja, a visoka politika ne. Pa ako književnost shvatimo samo kao dio obrazovanja, što je samo jedan od njenih aspekata, ovakva potplaćenost hrvatskog pisca naprosto je neodrživa za jednu uređenu europsku zemlju.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika